Prelijepa domovina

“A da su pod tim još mislili na onu iz koje su izišli, još bi imali vremena da se vrate. A sad, oni teže za boljom, to jest za nebeskom (domovinom). Zato ih se Bog ne stidi, ne stidi se nazivati se njihovim Bogom. Zbilja im je pripravio grad.” (Hebrejima 11,15.16)

Strah da buduća baština ne izgleda previše materijalno, naveo je mnoge na simbolično tumačenje upravo onih istina koje nas navode da u njoj vidimo svoj dom. Krist je svojim učenicima potvrdio da im ide pripremiti stanove u kući svog Oca. Oni koji prihvate učenja Božje riječi neće biti potpuno neupućeni u vezi s nebeskom domovinom. A ipak “što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube” (1. Korinćanima 2,9). Ljudski jezik nije sposoban opisati nagradu pravednih. Ona će biti poznata samo onima koji je budu vidjeli. Nijedan ograničeni um ne može shvatiti slavu Božjeg raja.

U Bibliji je baština spašenih nazvana domovinom (Hebrejima 11,14-16). Tamo nebeski Pastir vodi svoje stado na izvore žive vode. Drvo života daje plod svakog mjeseca, a lišće stabla služi za lijek narodima. Tamo su potoci koji vječno žubore, bistri kao kristal, a uz njih lelujavo drveće baca svoje sjene na putove što ih je Gospodin pripravio za otkupljene. (Velika borba, str. 580)

Trava ima živu zelenu boju i nikada neće uvenuti. U zemlji će biti ruža, ljiljana i najraznovrsnijeg cvijeća. Ono nikada neće propasti, izblijedjeti ili izgubiti svoju ljepotu i miris.

Lav od kojega se ovdje moramo užasavati i plašiti, tamo će ležati zajedno s janjetom, a i sve ostalo na novoj Zemlji bit će u miru i skladu. Drveće na novoj Zemlji bit će ravno i dostojanstveno, bez mana. (The Youth’s Instructor, listopad 1852.)

Na novoj Zemlji neće biti hladnih vjetrova i nikakvih neugodnih promjena. Atmosfera će uvijek biti ugodna i zdrava. (Diary, 24. ožujka 1859.)

Hodite u svjetlu

“Pošlji svjetlost svoju i vjernost: nek me vode, nek me dovedu na tvoju svetu goru, u šatore tvoje!” (Psalam 43,3) U ove dane, tako pune opasnosti, moramo biti izuzetno oprezni da ne odbacimo zrake svjetla koje nam Nebo u svojoj milosti šalje, jer samo uz njihovu pomoć možemo prepoznati neprijateljeve zamke. Nama je svjetlo s Neba potrebno svakoga trenutka da bismo mogli vidjeti razliku između onoga što je sveto i onoga što je obično, onoga što je vječno i onoga što je prolazno. Prepušteni sami sebi, mi bismo se spoticali na svakom koraku, naginjali bismo svijetu, odbijali bismo samoodricanje i ne bismo vidjeli nikakvu potrebu za stalnom budnošću i molitvom, i postali bismo zarobljenici Sotone kada god on to poželi. Neki su već danas u takvom položaju. Budući da su odbacili svjetlo koje im je Bog poslao, nemaju pojma na što će se spotaknuti. Svi oni čija će se imena na kraju naći zapisana u Janjetovoj knjizi života, morat će se muški boriti u Gospodnjim bitkama. Oni će ozbiljno nastojati prepoznati i odbaciti kušnje i sve što je zlo. Oni će osjećati da je Božje oko na njima i da se od njih zahtijeva najstroža vjernost. Kao vjerni stražari oni će čuvati prolaze da Sotona ne prođe preobučen u anđela svjetla i nastavi svoje smrtonosno djelo u njihovoj sredini. ... Oni koji su odjeveni u bijele haljine i koji okružuju Božje prijestolje ne pripadaju skupini koja više voli uživanja nego Gospodina i koji se prepuštaju matici umjesto da plivaju protiv valova protivljenja. Svi koji ostanu čisti i nepokvareni od duha i utjecaja koji prevladavaju u ovo naše vrijeme, morat će proći kroz oštre sukobe. Oni će doživljavati velike nevolje; ali će oprati haljine svoga karaktera i ubijeliti ih u krvi Janjetovoj. Oni će pjevati pjesmu pobjede u kraljevstvu slave. (Review and Herald, 16. listopada 1883.)

Drži čvrsto

“Drži čvrsto ono što imaš, da ti nitko ne ugrabi vijenca!” (Otkrivenje 3,11)

U samo jednom trenutku može se donijeti odluka koja će odrediti nečiju vječnu budućnost. ... Ali imajte na umu da će biti potreban cijeli život truda i rada da se ponovno stekne ono što je odbačeno trenutačnim popuštanjem kušnji i nepromišljenosti. ...

Trenutačnom odlukom volje vi sebe možete staviti pod vlast Sotonine sile, ali će biti potrebno mnogo više od trenutačne odluke volje da raskinete okove i uzdignete se prema višem, svetijem životu. Namjera se može pojaviti, djelo se može započeti, ali će njegovo dovršavanje zahtijevati težak napor, vrijeme, ustrajnost, strpljenje i žrtvu. Čovjek koji svojevoljno odluta od Boga, iako je obasjan potpunim svjetlom istine, ustanovit će, kada se poželi vratiti, da su trnje i korov narasli na njegovom putu, pa ne smije biti iznenađen ili obeshrabren ako bude primoran putovati dugo po trnju okrvavljenih nogu. Najstrašniji i najužasniji dokaz čovjekovog pada u grijeh je činjenica da se za povratak mora platiti tako visoka i bolna cijena. Povratak se može ostvariti samo uz tešku borbu, stopu po stopu, iz sata u sat. ...

Oni koji zadobiju Nebo, uložili su svoje najplemenitije napore i dugotrajan i strpljiv trud da bi poželi plod svoga rada. Jedna ruka će širom otvoriti vrata Raja onima koji su prošli ispit kušnji i održali čistu savjest odbacujući svijet i njegove časti i odobravanja radi Kristove ljubavi, priznajući na taj način Njegovo ime pred ljudima i strpljivo čekajući da i On prizna njih pred svojim nebeskim Ocem i pred svetim anđelima. (Notebook Leaflet, sv. 1, br. 24)

Čuvajte oštrinu svoje savjesti da biste mogli čuti i najtiši šapat glasa koji je govorio kao što nijedan čovjek nije govorio. (Ellen G. White Manuscript 121, 1898.)

Kristova pobjeda je isto tako potpuna kao i Adamov pad “Jer kao što su nepokornošću jednoga čovjeka svi postali grešnici, tako će i pokornošću jednoga svi postati pravednici.” (Rimljanima 5,19) Krist je nazvan drugim Adamom. U neporočnosti i svetosti, povezan s Bogom i u ljubavi s Bogom, On je počeo tamo gdje i prvi Adam. Dragovoljno je prošao tlom na kojemu je Adam pao i tako otkupio Adamov pad. Međutim, prvi Adam je bio u mnogo povoljnijem položaju od Krista. Bog koji ga je volio, savršeno se pobrinuo za njega u Edenu. Sve u prirodi je bilo čisto i nepokvareno. ... Nikakva sjenka nije se spustila između Adama i Eve i njihovog Stvoritelja. Oni su poznavali Boga kao svojeg dobrog Oca i njihova volja je u svemu bila usklađena s Božjom voljom. ... Međutim, stanovnicima Edena približio se Sotona i unio sumnju u Božju mudrost; optužio je Njega, njihovog nebeskog Oca i Vladara, da je sebičan zato što im je, da bi okušao njihovu odanost, zabranio da jedu ploda s drveta spoznaje dobra i zla. ... Sotona je kušao Krista na stotinu puta okrutniji način nego Adama i u okolnostima koje su bile višestruko teže. Kušač se predstavio kao anđeo svjetla, ali je Krist uspio izdržati njegove kušnje. On je otkupio Adamov sramotni pad i spasio svijet. ... U svojoj ljudskoj naravi On je zadržao neporočnost svoga božanskog karaktera. On je živio po Božjem zakonu i poštovao ga u svijetu punom prijestupa, otkrivajući tako cijelom nebeskom svemiru, Sotoni i svim grešnim Adamovim sinovima i kćerima da uz pomoć Njegove milosti ljudski rod može držati Božji zakon. On je došao udijeliti svoju božansku narav, svoje obličje svakoj pokajničkoj, vjernoj duši. (The Youth’s Instructor, 2. lipnja 1898.) Kristova pobjeda je bila isto tako potpuna kao što je bio potpun Adamov pad. Zato se i mi možemo oduprijeti kušnjama i natjerati Sotonu da se udalji od nas. (Ellen G. White Manuscript 15, 1908.) Krist je pobijedio svijet “Ovo vam rekoh, da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!” (Ivan 16,33) Prije posljednjih trenutaka Kristova poniženja, kad je najdublja tuga obuzimala Njegovu dušu, rekao je učenicima: “Jer se približuje knez ovoga svijeta. On protiv mene ne može ništa.” “Osuđen [je] knez ovoga svijeta.” “Sad će on biti bačen van.” (Ivan 14,30; 16,11; 12,31) Proročkim okom Krist je prelazio preko prizora koji će se dogoditi u Njegovom posljednjem velikom sukobu. Znao je da će cijelo Nebo slaviti pobjedu kad bude uzviknuo: “Svrši se!” Do Njegova uha dopirala je glazba i pobjednički usklici iz nebeskih dvorova. Znao je da će se tada oglasiti posmrtno zvono sotonskom carstvu, a Kristovo ime objaviti kroz cio svemir od svijeta do svijeta. Krist se radovao što za svoje sljedbenike može učiniti više nego što oni mogu tražiti ili zamisliti. Govorio je s čvrstim pouzdanjem, znajući da je veličanstvena odluka donesena prije nego što je svijet stvoren. Znao je da će istina, naoružana svemoćnom silom Svetoga Duha, pobijediti u borbi sa zlom i da će se krvlju umrljana zastava pobjedonosno zalepršati iznad Njegovih sljedbenika. Znao je da će život Njegovih vjernih učenika biti sličan Njegovom, nizu stalnih pobjeda, do kojih se ovdje nije držalo, ali koje će se prepoznati u velikoj budućnosti. ... “Ovo vam rekoh”, rekao je, “da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se; ja sam pobijedio svijet!” Krist nije pretrpio neuspjeh niti je bio obeshrabren, pa Njegovi sljedbenici trebaju pokazati istu ustrajnu vjeru. ... Premda očite nemogućnosti priječe njihov put, Njegovom milošću moraju ići naprijed. ... Oni trebaju imati silu da se odupru zlu, silu koju neće svladati ni zemlja, ni smrt, ni pakao, silu koja će ih pripremiti da pobijede kao što je i Krist pobijedio. (Isusov život, str. 564,565) Sotona drhti i bježi pred najslabijom dušom koja nađe utočište u tom moćnom imenu. (Ellen G. White Manuscript 15, 1908.)

Kršćani svih vremena bili su pobjednici

“Jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet. A ovo je sredstvo pobjede koje pobjeđuje svijet: naša vjera.” (1. Ivanova 5,4)
Apostoli su gradili na sigurnom temelju, na Vječnoj Stijeni. K ovom su temelju donosili kamenje izvađeno iz kamenoloma ovoga svijeta. Graditelji nisu gradili bez prepreka. Njihov je rad bio izuzetno otežan protivljenjem Kristovih neprijatelja. Morali su se boriti protiv vjerskog sljepila, predrasuda i mržnje onih koji su gradili na lažnom temelju. ...
Kraljevi i upravitelji, svećenici i knezovi nastojali su uništiti Božji hram. Ali unatoč zatvaranju, mučenju i smrti, vjerni ljudi nastavljali su posao i građevina je rasla, lijepa i skladna. ...
Nakon osnivanja kršćanske Crkve uslijedila su stoljeća žestokog progonstva, ali nikad nije nedostajalo ljudi koji su izgradnju Božjeg hrama smatrali važnijom od samog života. ...
Neprijatelj pravednosti činio je sve kako bi zaustavio djelo povjereno Gospodnjim graditeljima. No Bog “ne ostavi sebe neposvjedočena” (Djela 14,17 — DF). Podizao je radnike sposobne da brane vjeru koja je jedanput zauvijek predana svetima. Povijest bilježi izvještaje o moralnoj snazi i junaštvu tih ljudi. Poput apostola, mnogi od njih pali su na položaju, ali je gradnja hrama stalno napredovala. Radnici su ubijani, ali je djelo napredovalo. Valdenzi, John Wycliffe, Hus i Jeronim, Martin Luther i Zwingli, Cranmer, Latimer i Knox, hugenoti, John i Charles Wesley i mnoštvo drugih donosili su k temelju građu koja će trajati za svu vječnost. ... Možemo se osvrnuti kroz stoljeća i vidjeti živo kamenje kojim se gradi kako svjetluca kao zrake svjetla u tami zabluda i praznovjerja. Tijekom cijele vječnosti ovi blistavi dragulji će sjati sa sve većim sjajem, svjedočeći o sili Božje istine. (Djela apostolska, str. 375,376)