Nema čovjeka koji ima ... nadzor nad danom smrti. Evo, sada je trenutak prihvaćanja; evo, sada je dan spasenja.
Propovjednik 8,8 (J. N. D.); 2. Korinćanima 6,2 Neki vozač smrtno je stradao na dvadesetičetverosatnoj moto-utrci u francuskom gradu Le Mans. Jedan njegov kolega kasnije je iskazao svoje gledište o pogibelji koja postoji u moto-utrkama: “Mnogi misle da smo mi ludi ili lakomisleni. No to nije istina. I predobro smo svjesni opasnosti. Jedino što govorimo: ‘Meni se to neće dogoditi.’ ” Jednom je neki poznat spisatelj ovako odgovorio novinaru: “Sav svijet zbija šale u pogledu smrti. ... Ona uvijek snađe nekog drugog. Drugi su ti koji su pokopani. Zvono nikada ne zvoni tebi.” Evo, u postelji leži bolesnik koji nema nade u izlječenje; eno je neki mladić izgubio život u prometnoj nezgodi ... Svjesni smo da je netko drugi umro, ali se ponašamo kao da ćemo mi živjeti zauvijek. Groblja se pune pred našim očima, ali ne uviđamo da se ondje čuva i mjesto za nas. Mnogi se prave da ne primjećuju smrt, zato što se boje. Boje se smrti; boje se razmišljati o zagrobnom životu; boje se Boga. Stoga potiskuju svaku misao o smrti i onostranom životu. Žive svoj život do krajnosti, ne mareći za zagroban život. Je li to rješenje? Kako će užasno biti svakome tko se s našim svetim Bogom bude morao suočiti s krivnjom izazvanom svojim grijesima. No Bog “želi da se svi ljudi spase” (1. Timoteju 2,4). Stoga nitko ne bi trebao oklijevati u tome da prihvati oproštenje koje nam Bog nudi u Isusu Kristu. Levitski zakonik 23,23-44
