Štovanje kipova/idola

Idolopoklonstvo (štovanje kipova)

Idolopoklonstvo je jedan od najopasnijih grijeha. Sveto Pismo na mnogo mjesta kaže da će konačna sudbina svih idolopoklonika biti u ognjenom jezeru.

Samo Novi Zavjet spominje idole i idolopoklonstvo preko trideset puta. Svaki put u negativnom kontekstu.

Da idolopoklonici neće imati udjela u kraljevstvu Božjem piše na više mjesta:

a) 1. Korinćanima 5,10

b) 1. Korinćanima 6,9

c) Galaćanima 5,20

d) Efežanima 5,5

e) Otkrivenje 21,8

f) Otkrivenje 22,15

Stoga nije neuobičajeno dan nas Pavao poziva da bježimo od idolopoklonstva –

„Stoga ljubljena braćo, bježite od idolopoklonstva“ (1. Kor 10,14)

„Što ima hram Božji sa idolima?“ (2. Kor 6,16)

„Dječice čuvajte se idola“ (1. Ivanova 5,21)

Za one koji nisu znali, riječ idol označava kip, a idolopoklonstvo štovanje, čašćenje ili klanjanje kipovima. Nažalost, ta pogubna praksa se prakticira u mnogim svjetskim religijama.

Iz svih tih razloga nepohodno je otkriti činjenicu koju mnogi katolici neznaju, u katoličkoj verziji Deset zapovjedi (onoj iz katekizma) fali druga koja zabranjuje idolopoklonstvo, a ona glasi ovako:

"Ne pravi sebi lika (kipa) ni obličja (slike) bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi." (Izlazak 20,4-6)

U toj zapovijedi Bog nas upozorava na to da se ne klanjamo idolima i obličjima, tj. kipovima i slikama. Stoga je potrebno upozoriti na činjenicu da se u katoličkoj crkvi nerjetko iskazuje štovanje kipovima (idolopoklonstvo). Biblija naime kaže da se molimo samo Bogu i to u Isusovo ime. Nigdje ne piše da bi se trebali klanjati ili moliti Mariji i svecima, bilo izravno ili za zagovor.

Biblija nam govori da je između Boga i ljudi samo jedan posrednik (1. Timoteju 2,5) i zagovornik (1.Ivanova,1-2), on se zove Isus Krist. On kaže da jedino preko njega možemo doći do nebeskog Oca (Ivan 14,6), te nas ohrabruje da se molimo Ocu u Njegovo ime, obečajući nam da će nas On uslišiti (Ivanu 14,13-14), ukoliko je ono za što se molimo po njegovoj volji (1. Ivanova 5,14-15). On je ujedno i jedini koji nam može dati spasenje (Djela apostolska 4,12) i vječni život (Ivan 3,16), te nas poziva da bez obzira na naše nevolje i probleme dođemo izravno njemu (Matej 11,28).

Bog naime nije nigdje dao niti najmanju naznaku da želi da mu iskazujemo štovanje na način da se klanjamo ispraznim kipovima (djelima ljudskih ruku), zato jer je 'Bog Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini (Ivan 4,24).

Da li vi mislite da Bog želi da mu iskazujemo štovanje tako što se klanjamo i molimo stvorenjima, a ne Stvoritelju?

Sam Bog u svojoj nadahnutoj riječi daje nam upozorenje da ga ne štujemo na takav način:

"Pazite dobro! Onoga dana kada vam je Jahve, Bog vaš, govorio isred ognja na Horebu, niste vidjeli nikakva lika, da se ne biste pokvarili, te da ne biste pravili sebi kakva klesana lika, kipa muškog ili ženskog obličja ... ne daj se zavesti, da padneš pred njima i da im se pokloniš, jer ih Gospod, Bog tvoj, prepusti svima drugim narodima pod cijelim nebom." (PnZ 4,15-16.19)

Bitno je napomenuti da su argumenti koji iznose neki katolici iracionalni. Naime Iako Bog izričito zabranjuje klanjanje pred kipoviima, oni smatraju da klanjanje pred kipovima Bog ne zabranjuje.

Drugi argument je da im se oni ne klanjaju (iako im se u biti klanjaju), već ih samo časte na način da se klanjaju pred njima. Papa Ratzinger je čak pozvao na čašćenje kipa "Gospe Lurdske", čime je doslovce pozvao svoje vjernike na otvoreno idolopoklonstvo.

Bog naime jasno kaže: "Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam, niti časti svoje kipovima" (Izaija 42,8 )

Iz čega je očito da Bog želi da častimo njega, a ne nijeme kipove ili pak osobe koje oni predstavljaju.

Osim toga neki katolici pokušavaju opravdati pravljenje kipova (kao umjetničkih djela), to uopće nije sporno niti Biblija to zabranjuje, ali definitivno zabranjuje klanjanje kipovima/slikama i čašćenje tih istih.

Iako će neki katolici pokušati tvrditi da ne štuju same kipove, već osobe koje ti isti kipovi/slike predstavljaju, taj argument također otpada zato jer se i u svim drugim religijama gdje se prakticira idolopoklonstvo, ne štuju sami kipovi/slike (tj. drvo i kamenje), već osobe koje ti isti predstavljaju.

Osim toga Bog je zabranio idolopoklonstvo bez obzira na to koga predstavljaju ti kipovi/slike, pa čak i ako im je cilj predstavljanje Njega samoga. Boga se ne može dočarati kipom. Apostoli su svjesni toga opetovano upozoravali rane kršćane da se klone kipova i idolopoklonstva.

Apostoli su bili skromni propovjednici radosne vijesti, kada se satnik Kornelije u Cezariji poklonio pred njim, Petar ga je podigao uz riječi da je i on samo čovjek, tj. da mu se ne klanja (Djela 10, 25-26). Međutim zbog čuda koje su činili ljudi su pomislili da su oni bogovi koji su sišli među njih i htjeli im prinjeti žrtvu - „A kad to čuše apostoli Barnaba i Pavao, razdriješe haljine svoje i skočiše među narod vičući i govoreći: 'Ljudi, što to činite? I mi smo kao i vi smrtni ljudi, koji vam propovijedamo, da se od ovih ništavih stvari obratite k Bogu živome, koji je stvorio nebo i zemlju i more i sve, što je u njima.'“ (Djela 14,15)

Pavao je svjestan toga da su mnogi kršćani prije obraćenja služili idolima (bili idolopoklonici), zbog toga, on ih uporno poziva na prestanak sa tom praksom. Zamislite tek da su ti isti kršćani u svoju bogomolju (crkvu) stavili Pavlov kip, klanjali se pred njim i molili se pred kipom da ih on zagovara pored nebeskim Ocem. Pavao bi im zasigurno šokiran rekao da to ne čine, niti za njegovog života, niti poslije njegove smrti.

Međutim, u katoličkoj crkvi se upravo to dogodilo, malo po malo kipovi pokojnika su se počeli izlagati po crkvama i ljudi se pred njima počeli klanjajati (prigibati svoja koljena), ne znajući što rade i nesvjesni toga da ih Bog poziva na to da prestanu sa tim. Sve do završetka 'ikonoklastičkih borbi' 787.g. postojale su u katolicizmu dvije grupe ljudi. Jedni su se poput Pavla zalagali protiv štovanja kipova, a drugi su bili za. Na kraju ovi drugi su pobijedili, a katolička crkva je krenula na širok put idolopoklonstva koji vodi u propast. Bez obzira na odluke Crkvenih koncila Bog vas poziva na prestanak sa tom praksom. On, a ne Crkveni koncili jedini je koji definira što je to idolopoklonstvo i jedini je koji vam može opostiti grijehe.

Jedan od zanimljivijih argumenata u prilog štovanju i čašćenju kipova kojeg katolici znaju sa vremena na vrijeme spomenuti jest jedan zanimljiv događaj u pustinji kada je Bog Mojsiju zapovjedio da načini mjedenu zmiju, međutim taj događaj u biti govori protiv štovanja i čašćenja kipova, a ne u prilog tome!

Kralj Ezekija koji je jedan od rijetkih kraljeva koji je bio potpuno odan Bogu razbio je tu mjedenu zmiju jer je postala predmet obožavanja:

"On je uklonio uzvišice i razorio stupove i sasjekao Ašeru; smrskao je i mjedenu zmiju što ju je načinio Mojsije. Naime, sinovi su joj Izraelovi palili kȃd sve do onih dana; a zvali su je Nehuštan."
2. Kraljevima 18:4

Drugi argument je da je Bog zapovjedio da se naprave kipovi kerubina (anđela) u glavnom židovskom hramu, međutim, kao i prethodni u biti svjedoči protiv štovanja i čašćenja kipova, tj. osoba koje ti kipovi predstavljaju. Dokaz za to je susret apostola Ivana sa anđelom, prilikom kojeg se apostol poklonio pred anđelom na što ga anđeo upozorava riječima "Pazi! Ne! Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća proroci i oni koji vrše riječi ove knjige. Bogu se pokloni!" (Otkrivenje 22,9)

Zapazite, anđeo ga nije pitao da li on njega časti, štuje, poštuje ili obožava klanjajući se pred njim, odnosno nije ulazio sa njim u teološku raspravu oko naravi samoga čina klanjaja (u što katolici redovito ulaze), nego mu je jednostavno rekao da to ne radi i da je Bog onaj kome se treba klanjati.

Drugim riječima ako živ anđeo ne dozvoljava da se pred njim klanja (prigiba koljena) suludo bi bilo tvrditi da je u redu klanjati se pred anđelovim kipom.

Narodno idolopoklonstvo

Svaki narod ima isto lažno božanstvo; samo su im drugačija imena, ali princip štovanja majke i djeteta je isti.

„Ne okrećite se kumirima i ne pravite sebi livene bogove. Ja sam Gospod, Bog vaš.“ /Levitski zakonik 19,4

Idolopoklonici nemaju nikakvu Božju zaštitu, Bog ne čuje njihove vapaje. Naprotiv, Bog im uvećava nevolje.

„Umnožit će se jadi onih što za drugim bogom jure; krvnih ljevanica nalijevat’ im neću niti im imena uzdizati s usana.“ /Psalam 16,4

Vjerojatno ste se mnogo puta uvjerili koliko su idolopoklonici nalik svojim mrtvim kipovima; koliko god im govorili da griješe, ne čuju.

„Kumiri su poganski srebro i zlato, djelo su ruku čovječjih. Usta imaju, a ne govore; oči imaju, a ne vide; uši imaju, a ne čuju; nema daha u ustima njihovim. Takvi su i oni koji ih načiniše, kao i svaki koji se u njih pouzdaje.“ /Psalam 135,15-18

„Ništa ne znaju tȋ koji nose svoj drveni kip i mole se bogu koji ih spasit’ ne može.“ /Izaija 45,20

Idolopoklonici nemaju Božju milost. U svom grijehu se protive milosrđu.

„Koji štuju ništavne idole, milosrđe svoje ostavljaju.“ /Jona 2,8

Koliko je idolopoklonstvo u narodu duhovno utvrđeno i snažno dokazuje činjenica da i kad Bog pusti pošasti i nevolje na idolopokloničke narode, svejedno većina i dalje ustraje u tom teškom grijehu.

„Pa ipak, preostali ljudi, koji ne bijahu pobijeni tim pošastima, ne pokajaše se od djelā ruku svojih, da se ne poklone zlodusima i kumirima — zlatnima i srebrnima i mjedenima i kamenima i drvenima — koji ne mogu ni vidjeti ni čuti ni hodati.“ /Otkrivenje 9,20

Narod je od početka htio štovati Mariju, ali ih je Isus odmah ukorio. Blažena nad svim ženama jer je nosila Spasitelja, ali ne blaženija od onih koji slušaju i vrše Božju Riječ.

„A dogodi se, dok je on to govorio, da mu neka žena iz mnoštva, podigavši glas, reče: 'Blažena utroba koja te nosila i grudi koje si sisao!' A on reče: 'Naprotiv, blaženi oni koji slušaju riječ Božju i drže je.'“ /Luka 11,27-28

Izgubljeni sin

U ovom svijetu očito je da vlada izgubljenost ljudi koja se traži u alkoholizmu,nevjeri,ugađanju tjeleisnim prohtjevima u materijalizmu u hedonizmu i u zabavi gdje velika većina traži sebe i smisao svog života.

Neki ljudi traže se u religiji i to jako puno u današnje doba.(za one koji 

krivo tumače pojam religije,objasnit ću kratko njeno značenje).Religija nije vjerovanje po Svetom pismu i praćenje istog,nego je vjerovanje u 

veći broj bogova i praćenje vjere na način koji je izgradio čovjek a ne

bog,kratko rečeno religija je čisto praznovjerje ili idolopoklonstvo jer 

većina religioznih ljudi drži po kućama kipove svetaca koje štuju u istoj

ravnini sa bogom.Ti isti ljudi traže odgovore u religiji,dok druga grupa 

traži sebe u humanizmu ili racionalizmu ili u nekim drugim aktivnostima.

Takvo traženje odnosno lutanje je dio Božje kazne,nakon pada u grijeh.

To što čovjek traži,on ustvari pokazuje da je izgubljen a izgubljen je

zbog toga jer je istjeran iz Edenskog vrta zbog grijeha,a to traženje 

može biti jako zamorno i iscrpljujuće! 

Apostop Pavao u Poslanici Rimljanima vrlo jasno piše da je Adam izgubljen

i on daje jasnu dijagnozu čovječanstvu što je u stvari potpuna izgubljenost.Ovo jasno dokazuje da je čovjek bez Boga izgubljen i to je

ono u što treba vjerovati. Poslanica Rimljanima 3:10-11 kaže da nema

pravednoga ni samo jednoga,nema razumnoga i nema nikoga tko traži

Boga,svi su zastranili,svi su skrenuli,zajedno se pokvarili,nema ni jednoga

jedinoga koji čini dobro.

Čovjekova izgubljenost i pokvarenost može se vrlo jasno manifestirati

i kod nekih ljudi to je očito,kod onih koji traže odgovore u alkoholu,

drogama,seksu,razvratnostima,novcu,prilično je vidljiva ta izgubljenost.

Kad je neko pijan ili nafiksan,on jasno teturajući pokazuje da je izgubljen.

U petak ili subotu navečer jasno se vidi kako mladi teturaju što znači da su izgubljeni.To znači da oni traže gdje je put,gdje je prava istina i zato smo mi braća u Kristu ovdje da im to pokažemo.

Porast religioznosti danas jasno govori da raste izgubljenost među ljudima a izgubljeni su oni koji se traže u nekim prolaznim i bezvrijednim stvarima,jer neznaju tko su ni kamo idu ni što ih čeka poslije.To je vrijeme u kojemu mi živimo jasna manifestacija izgubljenosti,porast sedativa,porast narkomana,porast alkoholizma,što govori da se čovjek naveliko traži.Čovječanstvo danas jasnije pokazuje svoju izgubljenost nego li ikada u povjesti.

Postoji i jedna druga vrsta ljudi koji su isto tako naveliko izgubljeni ali ne pokazuju svoju izgubljenost.Izgubljeni nisu ni svjesni svoje izgubljenosti jedino možda znaju da su izgubljeni u prostoru i vremenu,ali vječnost im je skrivena,zbog njihove izgubljenosti a tu je za njih najveća opasnost.Takvi ljudi izgubljeni su za vječnost,a to je pravi pakao.

Bog traži uporno čovjeka i stvara mu prilike da ga nađe.Nebo nije besplatno jer je Isus platio cijenu za nas i cijelo se nebo raduje kad se izgubljen pronađe.

Evo i priče Isusove o izgubljenom sinu:

Neki čovjek imao dva sina.Mlađi od njih reče ocu:"Oče,daj mi dio baštine koji mi pripada!"Otac im podijeli imanje.Poslije nekoliko dana mlađi sin skupi sve svoje te krene u daleku zemlju i ondje rasu svoje imanje provodeći život razvratno.Kad potroši sve,nasta ljuta glad u onoj zemlji,te on poče oskudijevati.Tada ode u najam nekom čovjeku u onoj zemlji,a taj ga posla na polje da čuva svinje.

Uzalud je čeznuo da bar jednom napuni trbuh ljuskama od mahuna što su ih jele svinje,ali mu ih nitko nije davao.Tada dođe k sebi i reče:"Koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom,a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću,poći ću ocu svome pa mu reći:

"Oče sagriješih Bogu i tebi.Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom.Primi me kao jednog od svojih najamnika!" Diže se i krene ocu.

Dok je još bio daleko,opazi ga njegov otac,sažali mu se te poleti,pade mu oko vrata i izljubi ga. Asin mu reče:"Oče sagriješih Bogu i tebi.Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom...! Tada otac reče svojim slugama: "Brzo donesite haljinu onu najbolju i obucite ga.Stavite mu na ruku prsten,a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo,jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje,bijaše izgubljen i nađe se.I počnu se veseliti.

Njegov stariji sin bijaše u polju.Kad na povratku stiže blizu kuće te ču pjesmu i igru,dozva k sebi jednog od slugu i upita ga što je to.Došao ti brat-odgovori-pa tvoj otac zakla ugojeno tele,što opet sina ima zdrava.On se razljuti i ne htjede ući.Njegov otac iziđe i poče ga moliti.Tada će on ocu:Evo ti služim tolike godine i nikada ne prekrših ni jedne tvoje zapovijedi,a ti mi nikada ne dade ni jareta da bih se mogao proveseliti sa svojim prijateljima.A kada ti se vrati taj sin,pošto je sa bludnicama razasuo svoje imanje,ti mu zakla ugojeno tele!"

Nato mo otac odgovori: "Sine ti si uvijek sa mnom.Sve je moje,tvoje.Ali se ipak trebalo veseliti i radovati jer ti ovaj brat BIJAŠE MRTAV I OPET OŽIVJE,BIJAŠE IZGUBLJEN I NAĐE SE!"