“Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad
zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti
tad vidjeti Boga.” (Job 19,25.26)
U svačijem iskustvu javljaju se trenuci dubokog razočaranja i krajnjeg obeshrabrenja — dani kad nas obuzima tuga, kad nam postaje teško vjerovati da je Bog i dalje onaj isti ljubazni dobročinitelj svoje zemaljske djece; dani kad nevolje muče dušu, sve dok nam smrt ne postane milija od života. Upravo tada mnogi gube oslonac u Bogu i pretvaraju se u robove sumnje, okovane nevjerovanjem. Kad bismo u takvim trenucima duhovnim očima mogli shvatiti veličinu Božje providnosti, mi bismo vidjeli anđele koji se trude da nas spase od nas samih, koji pokušavaju naše stope postaviti na temelje postojanije od vječnih gora, i nova vjera, novi život prostrujali bi našim bićem.
Vjerni Job, u danima svoje nevolje i mraka, izjavljuje: ...
“Smrt mi je od patnja mojih draža.
Ja ginem i vječno živjet neću;
Pusti me, tek dah su dani moji!”
Ali iako je bio umoran od života, Jobu nije bilo dopušteno da umre. Bilo mu je ukazano na prilike koje će mu se pružiti u budućnosti, i tako mu je upućena poruka nade:
“Čvrst ćeš biti i bojati se nećeš.
Svojih se kušnja nećeš sjećat više
kao ni vode koja je protekla.” ...
Iz dubina obeshrabrenja i očaja Job se uzdigao do vrhunaca beskrajnog povjerenja u milost i spasonosnu Božju snagu. Pobjednički je uskliknuo: “On me ubit može: nade druge nemam.” (Izraelski proroci i kraljevi, str. 104,105)
U svačijem iskustvu javljaju se trenuci dubokog razočaranja i krajnjeg obeshrabrenja — dani kad nas obuzima tuga, kad nam postaje teško vjerovati da je Bog i dalje onaj isti ljubazni dobročinitelj svoje zemaljske djece; dani kad nevolje muče dušu, sve dok nam smrt ne postane milija od života. Upravo tada mnogi gube oslonac u Bogu i pretvaraju se u robove sumnje, okovane nevjerovanjem. Kad bismo u takvim trenucima duhovnim očima mogli shvatiti veličinu Božje providnosti, mi bismo vidjeli anđele koji se trude da nas spase od nas samih, koji pokušavaju naše stope postaviti na temelje postojanije od vječnih gora, i nova vjera, novi život prostrujali bi našim bićem.
Vjerni Job, u danima svoje nevolje i mraka, izjavljuje: ...
“Smrt mi je od patnja mojih draža.
Ja ginem i vječno živjet neću;
Pusti me, tek dah su dani moji!”
Ali iako je bio umoran od života, Jobu nije bilo dopušteno da umre. Bilo mu je ukazano na prilike koje će mu se pružiti u budućnosti, i tako mu je upućena poruka nade:
“Čvrst ćeš biti i bojati se nećeš.
Svojih se kušnja nećeš sjećat više
kao ni vode koja je protekla.” ...
Iz dubina obeshrabrenja i očaja Job se uzdigao do vrhunaca beskrajnog povjerenja u milost i spasonosnu Božju snagu. Pobjednički je uskliknuo: “On me ubit može: nade druge nemam.” (Izraelski proroci i kraljevi, str. 104,105)
