Istinito svjedočanstvo - Čekajući na Gospodina
Od rođenja do smrti traje ljudski život, od obraćenja do odlaska
Gospodinu u vječnost kršćanski život. Sve između stvar je duhovnog
rasta i posvećenja.Svi sretni i manje sretni trenuci, sve rane i boli
obilježavaju naše živote ali ipak na kraju pamtimo samo sretne dane.
Gledano iz perspektive vječnosti sva naša patnja i bol su tako
mizerne, gotovo neznatne, iako se mi koncentriramo samo na ovo i sada.
I mora doći neka Božja malo teža lekcija da bi nam sve postalo
jasnije. Tako je bilo i sa mnom.
Prije nekoliko godina iznenadio me jedan liječnički nalaz. Zapravo
sam već neko vrijeme slabila i pokazatelji su bili loši ali kada
čujete rak, maligni... Nije vam ni lako ni svejedno. Mislite da se to
događa samo tamo nekim drugim nepoznatim ljudima, vama nikako i
nikada. Tako sam i ja mislila. Prvo što mi je palo na pamet bilo je:
"Gospode, kako, zašto, pa ja sam tvoje dijete. Vjernima se to ne bi
smjelo događati." Sve mi je to munjevitom brzinom prolazilo glavom dok
sam dan za danom čekala hitne nalaze u nadi da su se doktori prevarili
i da će na slijedećem pisati da mi nije ništa. Na ultrazvuku sam
tražila da mi kažu sve otvoreno kako god da je dobro ili loše. Doktor
je obavljao pregled i snimao na kraju se bez riječi okrenuo k meni.
"Zar je teko loše?" pitala sam. A on je odgovorio: "Gospođo, ako idete
preko ceste i ne pogledate lijevo i desno isto je loše. Da, loše je.
Morate hitno na operaciju, tumor je duboko u tkivu i treba ga
odstraniti." "Samo taj dio?" pitala sam, a on je odgovorio: "CIjelu
dojku." Kao da je tog trenutka pala sjekira na giljotini i odsjekla mi
glavu. Deset dana čekala sam na citološku punkciju i prihvatila to
vrijeme kao Božji dar da se pripremim na ono što me čeka. Samo sam
nekolicini meni predragih sestara javila što i kako je sa mnom kako bi
molile za mene. Dala sam svjedočanstvo pred crkvom ne očekujući ništa
ali su i oni molili.
Jedna mi je dugogodišnja prijateljica rekla: "Dada, ti ne smiješ
umrijeti ta imaš samo 47g." Odgovorila sam joj: "Što je to za
Gospodina kada mu je jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao
jedan dan." Sagledala sam tih 47 godina i shvatila da je to 25 dugih
godina u kojima sam lutala u tami i grijehu bez Boga i 22 koje su s
Gospodinon prošle brzo kao da trepneš okom. Činilo mi se kao da smrt
široko raskoračenih nogu prolazi glavnom ulicom mog naselja i žanje, a
ljudske glave padaju s obje strane ceste. Shvatila sam kako smo slabi
i ništavni. Sve naše želje, ponos, slava i ne znam što mi to
zamišljamo da jesmo, to je smo para, dim, ništa. Bez Krista 0 bodova.
Doktora internistu sam molila da mi kaže sve otvoreno jer mi se
ništa strašno ne može dogoditi osim što ću umrijeti, ali zar to nećemo
svi prije ili kasnije. Ja sam Božje dijete i znam kamo idem. Odgovorio
mi je: "Gospođo, vi ste tako duhovno jaki. Kada bi ja svojim
pacijentima govorio istinu skočili bi van kroz prozor." I onda je
nastavio: "Krvna slika vam je tako loša da vas ne možemo operirati. U
pitanju je lijeva dojka i na plučima s desne strane imate dvije mrlje
od 6mm." Shvatila sam da je to kraj, da je ispisan roman mog života i
gotovo via Mihovljan (groblje u Čakovcu). Vapila sam: "Bože, objavi mi
samo da spoznam tvoju volju." I ponovo molila neka bude volja tvoja
kako na nebu tako i na zemlji... I plakala naravno. Muž je plakao gdje
ga nisam vidjela, djeca su bila u šoku. Sjeli smo za stol i suočila
sam ih sa svom istinom govoreći da mi je lakše što se to meni događa
jer ću s Gospodinom pobjediti bilo da živim ili umrem. Nisam znala
koje će dobro iz ovoga zla izaći, a moja je želja i molitva bila samo
da naša djeca svoje Živote predaju KRISTU i to bi rado doživjela. Sin
me pitao: "Mama, zašto ti je to toliko važno?" "Sine," odgovorila sam
mu" "znaš, doći će dani o godine za koje ćeš reći ne mile mi se i bit
će ti jako teško ako nećeš imati Gospoda na svojoj strani."
U svoj toj borbi i napetosti Gospod je u moje srce ulio svoj mir.
U mojoj duši je kao jeka odzvanjala riječ Božja. Kao morski valovi
zapljuskivale su me riječi iz Izaije 53 " A on bješe čovjek boli vičan
patnjama...naše je bolesti ponio, naše je boli uzeo na sebe..." O,
hvala ti Isuse! "Njegove nas rane iscijeliše." Mih 7,7 "A ja prema
Jahvi ja sam zagledan čekam na Boga koji spasava, Bog moj mene će
uslišati." Ps 121 "K brdima oči svoje uzdižem odakle će mi doći pomoć?
Pomoć je moja od Jahve koji stvori nebo i zemlju" Ps 23 "Pa da mi je i
dolinom smrti proći zla se ne bojim jer TI SI SA MNOM." A ja sam
doslovce prolazila tom dolinom. I jedan stih koji ne bih pronašla ni
da sam ga povečalom tražila a potekao je mojim bićem jače nego slapovi
na Plitvicama. Ps118,17 "Ne umrijeti neću nego ću živjeti i kazivat ću
djela Jahvina." To je razlog zašto pišem ovo svjedočanstvo jer je Bog
sve izveo na dobro. Sada živim u sudačkoj nadoknadi cijeneći i
zhvaljujući za svaki dan, trenutak, godinu. Za vrijeme propovijedi
radim si bilješke i svaki, ali svaki puta kada napišem novi datum kao
i danas 15.10.2014. duboko sam svjesna da je to poklonjen da prevelike
Božje milosti koju nisam zaslužila. Zahvalna sam Bogu što su naša
djeca u međuvremenu svoje živote predali Kristu i prihvatili ga za
Gospoda i Spasitelja.
Kada sve zbrojim ne mogu ostati gluha na Božja upozorenja, na
njegov štap i palicu jer ne znamo koliko je kome vremena ostalo da u
povijest svojega života upišemo nešto što smo dobro učinili. Zato
osluhnimo krik vapaja, gledajmo Božjim očima, budimo alat u njegovim
rukama jer život je tako kratak. Dozvoli da Duh Sveti radi na tebi i
osjeti snagu i veličinu običnog malog Božjeg sluge kao što sam i ja
sama.
Dragica Baksa
Od rođenja do smrti traje ljudski život, od obraćenja do odlaska
Gospodinu u vječnost kršćanski život. Sve između stvar je duhovnog
rasta i posvećenja.Svi sretni i manje sretni trenuci, sve rane i boli
obilježavaju naše živote ali ipak na kraju pamtimo samo sretne dane.
Gledano iz perspektive vječnosti sva naša patnja i bol su tako
mizerne, gotovo neznatne, iako se mi koncentriramo samo na ovo i sada.
I mora doći neka Božja malo teža lekcija da bi nam sve postalo
jasnije. Tako je bilo i sa mnom.
Prije nekoliko godina iznenadio me jedan liječnički nalaz. Zapravo
sam već neko vrijeme slabila i pokazatelji su bili loši ali kada
čujete rak, maligni... Nije vam ni lako ni svejedno. Mislite da se to
događa samo tamo nekim drugim nepoznatim ljudima, vama nikako i
nikada. Tako sam i ja mislila. Prvo što mi je palo na pamet bilo je:
"Gospode, kako, zašto, pa ja sam tvoje dijete. Vjernima se to ne bi
smjelo događati." Sve mi je to munjevitom brzinom prolazilo glavom dok
sam dan za danom čekala hitne nalaze u nadi da su se doktori prevarili
i da će na slijedećem pisati da mi nije ništa. Na ultrazvuku sam
tražila da mi kažu sve otvoreno kako god da je dobro ili loše. Doktor
je obavljao pregled i snimao na kraju se bez riječi okrenuo k meni.
"Zar je teko loše?" pitala sam. A on je odgovorio: "Gospođo, ako idete
preko ceste i ne pogledate lijevo i desno isto je loše. Da, loše je.
Morate hitno na operaciju, tumor je duboko u tkivu i treba ga
odstraniti." "Samo taj dio?" pitala sam, a on je odgovorio: "CIjelu
dojku." Kao da je tog trenutka pala sjekira na giljotini i odsjekla mi
glavu. Deset dana čekala sam na citološku punkciju i prihvatila to
vrijeme kao Božji dar da se pripremim na ono što me čeka. Samo sam
nekolicini meni predragih sestara javila što i kako je sa mnom kako bi
molile za mene. Dala sam svjedočanstvo pred crkvom ne očekujući ništa
ali su i oni molili.
Jedna mi je dugogodišnja prijateljica rekla: "Dada, ti ne smiješ
umrijeti ta imaš samo 47g." Odgovorila sam joj: "Što je to za
Gospodina kada mu je jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao
jedan dan." Sagledala sam tih 47 godina i shvatila da je to 25 dugih
godina u kojima sam lutala u tami i grijehu bez Boga i 22 koje su s
Gospodinon prošle brzo kao da trepneš okom. Činilo mi se kao da smrt
široko raskoračenih nogu prolazi glavnom ulicom mog naselja i žanje, a
ljudske glave padaju s obje strane ceste. Shvatila sam kako smo slabi
i ništavni. Sve naše želje, ponos, slava i ne znam što mi to
zamišljamo da jesmo, to je smo para, dim, ništa. Bez Krista 0 bodova.
Doktora internistu sam molila da mi kaže sve otvoreno jer mi se
ništa strašno ne može dogoditi osim što ću umrijeti, ali zar to nećemo
svi prije ili kasnije. Ja sam Božje dijete i znam kamo idem. Odgovorio
mi je: "Gospođo, vi ste tako duhovno jaki. Kada bi ja svojim
pacijentima govorio istinu skočili bi van kroz prozor." I onda je
nastavio: "Krvna slika vam je tako loša da vas ne možemo operirati. U
pitanju je lijeva dojka i na plučima s desne strane imate dvije mrlje
od 6mm." Shvatila sam da je to kraj, da je ispisan roman mog života i
gotovo via Mihovljan (groblje u Čakovcu). Vapila sam: "Bože, objavi mi
samo da spoznam tvoju volju." I ponovo molila neka bude volja tvoja
kako na nebu tako i na zemlji... I plakala naravno. Muž je plakao gdje
ga nisam vidjela, djeca su bila u šoku. Sjeli smo za stol i suočila
sam ih sa svom istinom govoreći da mi je lakše što se to meni događa
jer ću s Gospodinom pobjediti bilo da živim ili umrem. Nisam znala
koje će dobro iz ovoga zla izaći, a moja je želja i molitva bila samo
da naša djeca svoje Živote predaju KRISTU i to bi rado doživjela. Sin
me pitao: "Mama, zašto ti je to toliko važno?" "Sine," odgovorila sam
mu" "znaš, doći će dani o godine za koje ćeš reći ne mile mi se i bit
će ti jako teško ako nećeš imati Gospoda na svojoj strani."
U svoj toj borbi i napetosti Gospod je u moje srce ulio svoj mir.
U mojoj duši je kao jeka odzvanjala riječ Božja. Kao morski valovi
zapljuskivale su me riječi iz Izaije 53 " A on bješe čovjek boli vičan
patnjama...naše je bolesti ponio, naše je boli uzeo na sebe..." O,
hvala ti Isuse! "Njegove nas rane iscijeliše." Mih 7,7 "A ja prema
Jahvi ja sam zagledan čekam na Boga koji spasava, Bog moj mene će
uslišati." Ps 121 "K brdima oči svoje uzdižem odakle će mi doći pomoć?
Pomoć je moja od Jahve koji stvori nebo i zemlju" Ps 23 "Pa da mi je i
dolinom smrti proći zla se ne bojim jer TI SI SA MNOM." A ja sam
doslovce prolazila tom dolinom. I jedan stih koji ne bih pronašla ni
da sam ga povečalom tražila a potekao je mojim bićem jače nego slapovi
na Plitvicama. Ps118,17 "Ne umrijeti neću nego ću živjeti i kazivat ću
djela Jahvina." To je razlog zašto pišem ovo svjedočanstvo jer je Bog
sve izveo na dobro. Sada živim u sudačkoj nadoknadi cijeneći i
zhvaljujući za svaki dan, trenutak, godinu. Za vrijeme propovijedi
radim si bilješke i svaki, ali svaki puta kada napišem novi datum kao
i danas 15.10.2014. duboko sam svjesna da je to poklonjen da prevelike
Božje milosti koju nisam zaslužila. Zahvalna sam Bogu što su naša
djeca u međuvremenu svoje živote predali Kristu i prihvatili ga za
Gospoda i Spasitelja.
Kada sve zbrojim ne mogu ostati gluha na Božja upozorenja, na
njegov štap i palicu jer ne znamo koliko je kome vremena ostalo da u
povijest svojega života upišemo nešto što smo dobro učinili. Zato
osluhnimo krik vapaja, gledajmo Božjim očima, budimo alat u njegovim
rukama jer život je tako kratak. Dozvoli da Duh Sveti radi na tebi i
osjeti snagu i veličinu običnog malog Božjeg sluge kao što sam i ja
sama.
Dragica Baksa
