Neprolazno bogatstvo je blog koji svjedoči o istinosti Riječi Božje i spasa svakog čovjeka od duhovne nevolje kroz obraćenje i pomiremje sa Bogom.
Činjenica da materija nikog ne spašava,je da nijedan preminuli nije ništa materijalno ponio sa sobom.
Idolopoklonstvo je jedan od najopasnijih grijeha. Sveto Pismo na mnogo mjesta kaže da će konačna sudbina svih idolopoklonika biti u ognjenom jezeru.
Samo Novi Zavjet spominje idole i idolopoklonstvo preko trideset puta. Svaki put u negativnom kontekstu.
Da idolopoklonici neće imati udjela u kraljevstvu Božjem piše na više mjesta:
a) 1. Korinćanima 5,10
b) 1. Korinćanima 6,9
c) Galaćanima 5,20
d) Efežanima 5,5
e) Otkrivenje 21,8
f) Otkrivenje 22,15
Stoga nije neuobičajeno dan nas Pavao poziva da bježimo od idolopoklonstva –
„Stoga ljubljena braćo, bježite od idolopoklonstva“ (1. Kor 10,14)
„Što ima hram Božji sa idolima?“ (2. Kor 6,16)
„Dječice čuvajte se idola“ (1. Ivanova 5,21)
Za one koji nisu znali, riječ idol označava kip, a idolopoklonstvo štovanje, čašćenje ili klanjanje kipovima. Nažalost, ta pogubna praksa se prakticira u mnogim svjetskim religijama.
Iz svih tih razloga nepohodno je otkriti činjenicu koju mnogi katolici neznaju, u katoličkoj verziji Deset zapovjedi (onoj iz katekizma) fali druga koja zabranjuje idolopoklonstvo, a ona glasi ovako:
"Ne pravi sebi lika (kipa) ni obličja (slike) bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi." (Izlazak 20,4-6)
U toj zapovijedi Bog nas upozorava na to da se ne klanjamo idolima i obličjima, tj. kipovima i slikama. Stoga je potrebno upozoriti na činjenicu da se u katoličkoj crkvi nerjetko iskazuje štovanje kipovima (idolopoklonstvo). Biblija naime kaže da se molimo samo Bogu i to u Isusovo ime. Nigdje ne piše da bi se trebali klanjati ili moliti Mariji i svecima, bilo izravno ili za zagovor.
Biblija nam govori da je između Boga i ljudi samo jedan posrednik (1. Timoteju 2,5) i zagovornik (1.Ivanova,1-2), on se zove Isus Krist. On kaže da jedino preko njega možemo doći do nebeskog Oca (Ivan 14,6), te nas ohrabruje da se molimo Ocu u Njegovo ime, obečajući nam da će nas On uslišiti (Ivanu 14,13-14), ukoliko je ono za što se molimo po njegovoj volji (1. Ivanova 5,14-15). On je ujedno i jedini koji nam može dati spasenje (Djela apostolska 4,12) i vječni život (Ivan 3,16), te nas poziva da bez obzira na naše nevolje i probleme dođemo izravno njemu (Matej 11,28).
Bog naime nije nigdje dao niti najmanju naznaku da želi da mu iskazujemo štovanje na način da se klanjamo ispraznim kipovima (djelima ljudskih ruku), zato jer je 'Bog Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini (Ivan 4,24).
Da li vi mislite da Bog želi da mu iskazujemo štovanje tako što se klanjamo i molimo stvorenjima, a ne Stvoritelju?
Sam Bog u svojoj nadahnutoj riječi daje nam upozorenje da ga ne štujemo na takav način:
"Pazite dobro! Onoga dana kada vam je Jahve, Bog vaš, govorio isred ognja na Horebu, niste vidjeli nikakva lika, da se ne biste pokvarili, te da ne biste pravili sebi kakva klesana lika, kipa muškog ili ženskog obličja ... ne daj se zavesti, da padneš pred njima i da im se pokloniš, jer ih Gospod, Bog tvoj, prepusti svima drugim narodima pod cijelim nebom." (PnZ 4,15-16.19)
Bitno je napomenuti da su argumenti koji iznose neki katolici iracionalni. Naime Iako Bog izričito zabranjuje klanjanje pred kipoviima, oni smatraju da klanjanje pred kipovima Bog ne zabranjuje.
Drugi argument je da im se oni ne klanjaju (iako im se u biti klanjaju), već ih samo časte na način da se klanjaju pred njima. Papa Ratzinger je čak pozvao na čašćenje kipa "Gospe Lurdske", čime je doslovce pozvao svoje vjernike na otvoreno idolopoklonstvo.
Bog naime jasno kaže: "Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam, niti časti svoje kipovima" (Izaija 42,8 )
Iz čega je očito da Bog želi da častimo njega, a ne nijeme kipove ili pak osobe koje oni predstavljaju.
Osim toga neki katolici pokušavaju opravdati pravljenje kipova (kao umjetničkih djela), to uopće nije sporno niti Biblija to zabranjuje, ali definitivno zabranjuje klanjanje kipovima/slikama i čašćenje tih istih.
Iako će neki katolici pokušati tvrditi da ne štuju same kipove, već osobe koje ti isti kipovi/slike predstavljaju, taj argument također otpada zato jer se i u svim drugim religijama gdje se prakticira idolopoklonstvo, ne štuju sami kipovi/slike (tj. drvo i kamenje), već osobe koje ti isti predstavljaju.
Osim toga Bog je zabranio idolopoklonstvo bez obzira na to koga predstavljaju ti kipovi/slike, pa čak i ako im je cilj predstavljanje Njega samoga. Boga se ne može dočarati kipom. Apostoli su svjesni toga opetovano upozoravali rane kršćane da se klone kipova i idolopoklonstva.
Apostoli su bili skromni propovjednici radosne vijesti, kada se satnik Kornelije u Cezariji poklonio pred njim, Petar ga je podigao uz riječi da je i on samo čovjek, tj. da mu se ne klanja (Djela 10, 25-26). Međutim zbog čuda koje su činili ljudi su pomislili da su oni bogovi koji su sišli među njih i htjeli im prinjeti žrtvu - „A kad to čuše apostoli Barnaba i Pavao, razdriješe haljine svoje i skočiše među narod vičući i govoreći: 'Ljudi, što to činite? I mi smo kao i vi smrtni ljudi, koji vam propovijedamo, da se od ovih ništavih stvari obratite k Bogu živome, koji je stvorio nebo i zemlju i more i sve, što je u njima.'“ (Djela 14,15)
Pavao je svjestan toga da su mnogi kršćani prije obraćenja služili idolima (bili idolopoklonici), zbog toga, on ih uporno poziva na prestanak sa tom praksom. Zamislite tek da su ti isti kršćani u svoju bogomolju (crkvu) stavili Pavlov kip, klanjali se pred njim i molili se pred kipom da ih on zagovara pored nebeskim Ocem. Pavao bi im zasigurno šokiran rekao da to ne čine, niti za njegovog života, niti poslije njegove smrti.
Međutim, u katoličkoj crkvi se upravo to dogodilo, malo po malo kipovi pokojnika su se počeli izlagati po crkvama i ljudi se pred njima počeli klanjajati (prigibati svoja koljena), ne znajući što rade i nesvjesni toga da ih Bog poziva na to da prestanu sa tim. Sve do završetka 'ikonoklastičkih borbi' 787.g. postojale su u katolicizmu dvije grupe ljudi. Jedni su se poput Pavla zalagali protiv štovanja kipova, a drugi su bili za. Na kraju ovi drugi su pobijedili, a katolička crkva je krenula na širok put idolopoklonstva koji vodi u propast. Bez obzira na odluke Crkvenih koncila Bog vas poziva na prestanak sa tom praksom. On, a ne Crkveni koncili jedini je koji definira što je to idolopoklonstvo i jedini je koji vam može opostiti grijehe.
Jedan od zanimljivijih argumenata u prilog štovanju i čašćenju kipova kojeg katolici znaju sa vremena na vrijeme spomenuti jest jedan zanimljiv događaj u pustinji kada je Bog Mojsiju zapovjedio da načini mjedenu zmiju, međutim taj događaj u biti govori protiv štovanja i čašćenja kipova, a ne u prilog tome!
Kralj Ezekija koji je jedan od rijetkih kraljeva koji je bio potpuno odan Bogu razbio je tu mjedenu zmiju jer je postala predmet obožavanja:
"On je uklonio uzvišice i razorio stupove i sasjekao Ašeru; smrskao je i mjedenu zmiju što ju je načinio Mojsije. Naime, sinovi su joj Izraelovi palili kȃd sve do onih dana; a zvali su je Nehuštan."
2. Kraljevima 18:4
Drugi argument je da je Bog zapovjedio da se naprave kipovi kerubina (anđela) u glavnom židovskom hramu, međutim, kao i prethodni u biti svjedoči protiv štovanja i čašćenja kipova, tj. osoba koje ti kipovi predstavljaju. Dokaz za to je susret apostola Ivana sa anđelom, prilikom kojeg se apostol poklonio pred anđelom na što ga anđeo upozorava riječima "Pazi! Ne! Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća proroci i oni koji vrše riječi ove knjige. Bogu se pokloni!" (Otkrivenje 22,9)
Zapazite, anđeo ga nije pitao da li on njega časti, štuje, poštuje ili obožava klanjajući se pred njim, odnosno nije ulazio sa njim u teološku raspravu oko naravi samoga čina klanjaja (u što katolici redovito ulaze), nego mu je jednostavno rekao da to ne radi i da je Bog onaj kome se treba klanjati.
Drugim riječima ako živ anđeo ne dozvoljava da se pred njim klanja (prigiba koljena) suludo bi bilo tvrditi da je u redu klanjati se pred anđelovim kipom.
Narodno idolopoklonstvo
Svaki narod ima isto lažno božanstvo; samo su im drugačija imena, ali princip štovanja majke i djeteta je isti.
„Ne okrećite se kumirima i ne pravite sebi livene bogove. Ja sam Gospod, Bog vaš.“ /Levitski zakonik 19,4
Idolopoklonici nemaju nikakvu Božju zaštitu, Bog ne čuje njihove vapaje. Naprotiv, Bog im uvećava nevolje.
„Umnožit će se jadi onih što za drugim bogom jure; krvnih ljevanica nalijevat’ im neću niti im imena uzdizati s usana.“ /Psalam 16,4
Vjerojatno ste se mnogo puta uvjerili koliko su idolopoklonici nalik svojim mrtvim kipovima; koliko god im govorili da griješe, ne čuju.
„Kumiri su poganski srebro i zlato, djelo su ruku čovječjih. Usta imaju, a ne govore; oči imaju, a ne vide; uši imaju, a ne čuju; nema daha u ustima njihovim. Takvi su i oni koji ih načiniše, kao i svaki koji se u njih pouzdaje.“ /Psalam 135,15-18
„Ništa ne znaju tȋ koji nose svoj drveni kip i mole se bogu koji ih spasit’ ne može.“ /Izaija 45,20
Idolopoklonici nemaju Božju milost. U svom grijehu se protive milosrđu.
„Koji štuju ništavne idole, milosrđe svoje ostavljaju.“ /Jona 2,8
Koliko je idolopoklonstvo u narodu duhovno utvrđeno i snažno dokazuje činjenica da i kad Bog pusti pošasti i nevolje na idolopokloničke narode, svejedno većina i dalje ustraje u tom teškom grijehu.
„Pa ipak, preostali ljudi, koji ne bijahu pobijeni tim pošastima, ne pokajaše se od djelā ruku svojih, da se ne poklone zlodusima i kumirima — zlatnima i srebrnima i mjedenima i kamenima i drvenima — koji ne mogu ni vidjeti ni čuti ni hodati.“ /Otkrivenje 9,20
Narod je od početka htio štovati Mariju, ali ih je Isus odmah ukorio. Blažena nad svim ženama jer je nosila Spasitelja, ali ne blaženija od onih koji slušaju i vrše Božju Riječ.
„A dogodi se, dok je on to govorio, da mu neka žena iz mnoštva, podigavši glas, reče: 'Blažena utroba koja te nosila i grudi koje si sisao!' A on reče: 'Naprotiv, blaženi oni koji slušaju riječ Božju i drže je.'“ /Luka 11,27-28
Dok smo u tijelu i na ovoj zemlji mi nismo i nećemo biti savršeni.
Mi smo opravdani mi se posvećujemo. Da potrebno je s vremenom na vrijeme
duhovno 'tuširanje': 'Ako priznajemo svoje grijehe vjeran je ON i
prevedan-oprostit će nam svaki grijeh i svaku nečistoću. Mi se mjenjamo i
poboljšavamo nakon obraćenja ali savršeni nismo i nećemo biti... Milošću smo
spašeni po vjeri, ne zbog toga što mi činimo ili ne činimo već zbog toga što je ISUS UČINIO!
Umro za nas na križu i otkupio grijehe svijeta,a ujedno pobijedio sotonu! Nakon što je Krist umro za naše grijehe i uskrsnuo,smijemo li dalje bezbrižno grješiti? Naravno da NE,ali nažalost to većina ljudi radi,misleći ako je Isus umro za moje grijehe ne moram više paziti na grijeh! Ni neznaju koliko se varaju. Usporedimo to ovako: Imate jednog brata koji vas je otkrio u jednoj velikoj laži.Zbog te laži,vaš brat je morao zbog vas u zatvor.Kad se vratio iz zatvora,oprostio vam je vašu laž,ali uz obećanje da ga nećete više dovesti u takvu situaciju da zbog vas mora biti lišen slobode.Naravno,obećali ste mu da nećete više lagati,a ako se desi sitna laž ili sitan grijeh,molit ćete ga da vam oprosti.Kad smo već kod oprosta,to je baš ono što Bog od nas želi,da oprostimo jedni drugima,da pobijedimo svoj ponos ili ego,jer ako pokopamo starog čovjeka,rodit će se novo stvorenje u Kristu! Ne oprostimo li jedni drugima,neće ni nama Bog oprostiti,ne damo li vode jedan drugome,nećemo ni od Gospodina dobiti vode,ne nahranimo li jedni druge,ostat ćemo u vječnosti gladni,ne posjetimo li jedni druge,nećemo ni od gospodina biti posjećeni.Evo što kaže Sveto Pismo o tome:
Matej-25,31-Kad sin čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnjisvih anđela sjest će na prijestolje svoje slave. 32 Tada će se pred njim skupiti svi narodi,a on će ih razlučiti jedne od drugih,kao što pastir luči ovce od jaraca.33 Postavit će ovce sebi s desne strane a jarce slijeve.34 Nakon toga će kralj reći onima s desne strane: "Dođite blagoslovljeni oca mog,i primite u posjed kraljestvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta! 35 Jer bijah gladan,i dadoste mi jesti; bijah žedan,i napojiste me;bijah putnik,i primiste me;bijah go,i obukoste me; 36 bijah bolestan,i pohodiste me;bijah u tamnici,i dođoste k meni. 37 Tada će mu reći pravednici: Gospodine,kad te vidjesmo gladna pa ti dadosmo jesti,ili žedna pa ti dadosmo piti? 38 Kad li te vidjesmo kao putnika i primismo te? Ili gola pa te obukosmo? 39 Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici te dođosmo k tebi? 40 Kralj će im odgovoriti: "ZAISTA KAŽEM VAM,MENI STE UČINILI KOLIKO STE UČINILI JEDNOM OD OVE MOJE NAJMANJE BRAĆE."41 Tada će reći onima s lijeve strane: IDITE OD MENE,PROKLETI,U GANJ VJEČNI ŠTO JE PRIPRAVLJEN ĐAVLU I ANĐELIMA NJEGOVIM! 42 Jer bijah gladan,i ne dadoste mi jesti;bijah žedan, i ne dadoste mi piti;bijah putnik,i ne primiste me; 43 go,i ne obukoste me;bolestan i u tamnici, i ne pohodiste me ; 44 Tada će mu i oni reći: Gospodine,kad te vidjesmo gladna,ili žedna,ili kao putnika,ili gola,ili bolesna ili u tamnici i ne pritekosmo ti u pomoć? 45 On će im odgovoriti:Zaista, kažem vam,ni meni niste učinili koliko niste učinili jednom od ovih najmanjih. 46 Ovi će otići u muku vječnu,a pravednici u život viječni.
Jedno je sigurno,čovjek će griješiti do god je živ,ali ako se kaje za svoje grijehe i moli Gospodina za oproštaj,on će mu i oprostiti,a što se više kajemo i više molimo,Bog će raditi na nama,obrađivat će nas kao Mikelanđelo svoju skulpturu i neće nas ostaviti na cjedilu.
Vjerujem da ne postoji ljudsko biće na ovoj našoj prekrasnoj planeti
koje sebi ovo pitanje još nije postavilo,ako ne javno onda podsvjesno!
Evo odgovora.Kao prvo morate se zapitati zašto uopšte živite i koji je
smisao vašeg života! (Naravno ako vas odgovorna to pitanje zanima).Prije nego li nastavim dalje,želim napomenuti das svi
oni koji misle da su nastali sami od sebe,kao što govori teorija “velikog
praska”,bolje je da ovaj tekst ni ne čitaju dalje,jer njihov odgovor znamo svi
unaprijed!
Kao prvo: Ako vjerujete da je cijeli svemir i sve što oko vidjeti može,i
sve što smo dosad doznali da postoji,stvoreno djelovanjem natprirodnog bića
izvan naše dimenzije,onda nemojte oklijevati nego uzmite Bibliju i pročitajte
je cijelu.
Ona nas sama uči da ne treba odmah sve
vjerovati,nego treba sve provjeravati! Čitajte polako i sa razumijevanjem.Podcrtajte
kemijskom olovkom poglavlja ili rečenice koje su vam se posebno dopale.Poslije
toga vjerujem da ćete kroz život naići na neke situacije ili poteškoće koje ste
već pročitali u Bibliji. Zapamtite jedno: JEDINO BIBLIJA
GOVORI O PROBLEMIMA LJUDSKOG ŽIVOTA I NJIHOVIM RJEŠENJIMA,A TA RJEŠENJA
NISU SAMO DOBRA,NEGO SU SAVRŠENA KAO I AUTOR KNJIGE! Neko će sigurno od vas
reći:
“Pa tu knjigu su napisali ljudi!” To
je istina! Ali tko im je diktirao što će napisati,ili bolje rečeno ako je
Bibliju napisao čovjek,odakle je znao savršene podatke kao na primjer da je
zemlja okrugla,da lebdi i da je ispunjena lavom u sredini, i to pred
otprilike,3500 godina,kad se zna kroz ljudsku povjest da su ti podaci bili
čovječanstvu poznati tek negdje u 16 ili 17 stoljeću? Ili odakle podatak u
Bibliji o sivoj masi koja premješta planete i zvijezde i sve što se nalazi u
svemiru,kad se zna da je taj podatak star nekoliko godina??? Takvih podataka
ima još više,a kroz čitanje Riječi Božije naići ćete na njih.
Poslije toga obratite se i krstite,kao što je Ivan Krstitelj
krstio u vrijeme Isusa.Nakon obraćenja pridružite se jednoj Kršćanskoj
crkvi,koja slavi jedinog i pravog Boga i koja se drži Svetog Pisma i redovito
naučava iz njega.
Poslije toga redovno posjećujte svoju novu crkvu i molite redovno. (12 pravila kako se treba moliti).Nemojte se moliti svecima,anđelima ili gospi,već samo,Sinu Božjem,koji je PUT ,ISTINA I ŽIVOT,i samo kroz njega se dolazi OCU NEBESKOM! Držite se strogo Svetog Pisma jer pravila su jasna i jednostavna tako da ih i dijete svatiti može! Molite
kao da razgovarate sa Bogom.Nikad nemojte moliti za materijalno ili za
bogatstvo,nego uvijek za ljubav u familij,za zdravlje i blagostanje,jer molitve
za materijalno neće biti uslišene.
VAŽNO: NIKAD NEMOJTE SLIJEDITI TRADICIJU ILI VJERU VAŠIH RODITELJA,NEGO SAMO BIBLIJU,JER AKO VAŠI NE VJERUJU U RIJEČ BOŽIJU,NE ZNAČI DA NESMIJETE I VI!!!
RODITELJE TREBA VOLJETI I POŠTIVATI ALI NE VIŠE OD STVORITELJA,Novi zavjet jasno govori o tome! Zmrzi li vas vaša okolina ili svijet radi Riječi Božje,na pravom ste putu jer čovjek ne može služiti Stvoritelju i svijetu,jednog mora izabrati,a drugog izostaviti.Isto ne možemo služiti istovremeno Bogu i bogatstvu,jer u biti služimo samo jednog a drugog izbacujemo.
Mnogi se varaju pri pomisli
da samo djela spašavaju,jer misle ako su im djela dobra ući će automatski u
Kraljestvo Božije! KAKO LI SE GORKO VARAJU JER U „POSLANICI EFEŽANIMA“BIBLIJA
KAŽE:
„Da milošću ste spašeni-po
vjeri.To ne dolazi od vas;
to je dar Božji! To ne dolazi
od djela,da se tko nebi hvalisao.“
Što to znači? Pa sasvim jasno,da samo dobra djela bez
MILOSTI BOŽJE i vjere nisu dovoljna za spas duše,jer na prvom mjestu mora biti
MILOST BOŽJA,i vjera onda će vam ,djela biti automatski dobra,to jest sama po sebi. A što je najvažnije
morate dobiti milost Božju da biste bili spašeni.Tko je
dobije,osjetit će to! Ja sam osjetio milost Božju i kažem vam,to je
poklon vječnosti i nemojte ga zanemariti!
I na kraju: SLAVA TEBI GOSPODINE I HVALA TI UVIJEKE VIJEKOVA NA MILOSTI TVOJOJ KOJU SI MI DAO DA POSTANEM SLUGA TVOJ.
AMEN
(Vrijeme je blizu,budite budni i pripravni jer neznate ni sata ni minute kad će Gospodar nad Gospodarima i Vladar nad Vladarima pokucati na vaša vrata.)
Sigurno sam vidio” Pepelnicu prije nego što sam shvaćao što je to. Kao dijete, negdje u veljači ili ponekad ožujku, primijetio bih nekoga s prljavim tragom na čelu pa još jednu osobu, i još jednu. To je zasigurno nešto značilo, zar ne? (Mi smo bili škotski prezbiterijanci. Korizmu nismo obilježavali.) Pepelnica je izvorno bila dan u crkvenoj godini kad bi ljudi odredeni za javno pokajanje za svoje grijehe započeli svoju pokoru – vanjski prikaz unutarnjeg pokajanja. Negdje krajem prvog tisućljeća praksa je postala općenitija. Simbol toga bilo je obilježavanje čela pepelom. To je bio znak da je osoba započela višetjedni post, uključujući četrdeset radnih dana. Krenuli su na unutarnje duhovno putovanje koje će završiti proslavom Kristova uskrsnuća na Uskrs. Poruka je bila vidljiva na njihovim licima.
Luka nam govori da su učenici, ubrzo nakon što im je Isus rekao o svojoj nadolazećoj patnji, počeli primjećivati znak i na njegovom licu. To nije bio fizički znak, već drugačiji pogled – kao da se nešto iznutra manifestira u njegovom ponašanju: Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu (9,51).
Uvijek je imao uperen pogled prema Jeruzalemu. Svoju je službu započeo krštenjem na rijeci Jordan koja je simbolički već bila zasićena grijesima ljudi (3,1-22).
No sada je krenuo prema pravom krštenju, na koje je vodeno krštenje samo ukazalo. Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši” (12,50). Znak smrti je postao vidljiv na njegovom čelu. Sad je, za Isusa, započela produljena „Korizma” koja će voditi do Golgote i Uskrsa.
Na putu za Jeruzalem Isus se susreo sa širokom lepezom različitih ljudi. Svi oni imali su nešto zajedničko: u svojoj potrebi bili su, ili privučeni k njemu, ili odbijeni od njega zbog svojeg ponosa. Nitko nije bio neutralan. Prednjačili su učenici kojima je rečeno, ali nisu odmah shvatili značenje njegovog pogleda (9,21-27). Bio je to vanjski izraz unutarnje „boli”. Pitanje je bilo: Hoće li ih to odbiti ili će ga slijediti?
No možda nam je, prije nego što nastavimo ovim putem, potrebno upozorenje. Ljudi koje ćemo susresti, ne manje važní učenici, beskrajno su zanimljivi. Ipak, oni nisu fokus naše priče. Dok njih promatramo, ne smijemo izgubiti pogled s Isusa jer, ako to učinimo, sve što radimo je upoznavanje fascinantnih ljudi u kojima možda prepoznajemo sebe (dobre stvari u njima). Ako je to sve što vidimo, promašili smo svrhu. Prava je svrha vidjeti tko je Isus.
Stoga, jednako kao što je Isus na putu za Jeruzalem imao uperen pogled na odredište, budite sigurni da je i vaš pogled na njemu jer je to ključno, ne samo za ovo putovanje već i za razumijevanje poruke evandelja.
RAZMISLITE
Kad čitate evanđelja, tražite li Isusa ili samo svoj odraz?
Što vidite u ovom redku o Isusu što vas pokreće da ga slavite?
Za ljude koji se istinski bore sa svakodnevnom depresijom i koji većinu svoga života žive u dubokom očaju, važno je razumjeti vezu između radosti i zahvalnosti. Ako si zahvalna osoba, radost ne može biti daleko od tebe. Ako si radosna osoba, jamčim da svakodnevno glasno brojiš svoje blagoslove.
Zahvalnost je lozinka koja otvara vrata Njegove prisutnosti Njegovom narodu. A kada uđeš u Njegovu prisutnost, znaš kako ćeš ondje pronaći RADOST!
Stoga, ako se danas boriš s tugom i razočaranjem u životu, napravi popis onoga na čemu si zahvalan. Nemoj stati na 5 ili 10 stvari, nego budi velikodušan u svojoj zahvalnosti pa napravi popis od 20, 50 ili 100 stvari na kojima si zahvalan.
Vjerujem da za kršćanina zahvalnost ne smije biti isključivo rezervirana samo za jedan dan u godini ili jedno godišnje doba. Zahvalnost treba biti izvorni, svakodnevni stil života. Zahvalno srce je plodno mjesto rasta sjemenja radosti kako bi procvalo i cvjetalo u izobilju.
Psalam zahvalnosti
'Kličite GOSPODU zemlje sve! Služite GOSPODU s veseljem. Dođite pred lice njegovo pjevajući!
Znajte da je on GOSPOD, Bog! On nas je načinio, a ne mi sami sebe; njegov smo narod i ovce
paše njegove. Uđite sa zahvalom na vrata njegova, u dvorove njegove s hvalom;
zahvaljujte mu, i blagoslivljajte ime njegovo! Jer dobar je GOSPOD; milosrđe je njegovo
vječno, i istina njegova traje za sve naraštaje.'Psalmi 100:1-5
'Blagoslivljaj GOSPODA, dušo moja, i ne zaboravi sva dobročinstva njegova:
Blagoslivljaj GOSPODA, dušo moja, i sve što je u meni, blagoslivljaj sveto ime njegovo!
on ti oprašta sve nepravde tvoje, on ozdravlja sve bolesti tvoje;
on otkupljuje život tvoj od propasti, kruni te blagošću i nježnim milosrđima;
on siti usta tvoja dobrima, kao orlu ti se mladost obnavlja. '
Psalmi 103:1-5
Jeste li se ikad osjećali kao da ste na duhovnom uzvišenju? Praktično osjećate Božju prisutnost, stječete svježe znanje - pomazanje teče poput ulja i čujete kako Bog vrlo jasno govori vašem duhu. Tada se, u drugim vremenima, čini kao da je nebo napravljeno od čelika, ulje se presušilo i ako dođe do pomazanja, to sigurno nećete osjetiti.
Svaki put kada se ukloni "uzbuđenje" Njegove slave, nađete se u duhovnoj dolini i dovedete se u pitanje kako ste uopće iskusili vrh. Možda vas sotona iskušava,a bojite se da ono što ste prije doživjeli, uopće nije bilo stvarno. Vidite, ako se naše uvjerenje temelji na našim osjećajima tada će će uvijek zakazati kad se oni pojave.
Kad je Sotona želio iskušati Isusa u pustinji (Mt 4,1-11), rekao je: "... ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruh!" Riječ "ako" je tako mala i suptilna, ali unatoč tome, veliki kamen spoticanja za mnoge, jer s ovom malom riječi cijela struktura vjerovanja može propasti. Stoga trebamo slijediti Gospodinov primjer i odbijati se osloniti na svoje osjećaje ili trenutna iskustva, posebno kad se suočimo s sumnjama.
Isus je odgovorio: "Napisano je ... čovjek ne bi trebao živjeti samo od kruha, nego od svake riječi koja dolazi iz Božijih usta" (Mt 4, 4). Svaki put kad je Isus odgovarao na pitanje, rekao je: "Napisano je ...". Isus se usprotivio sotoni i mi bismo trebali učiniti isto. To je naš temelj! Nije važno u kakvim se okolnostima nalazimo i u kakvim se točno situacijama nalazite ili kako se osjećate u svakom trenutku - Riječ Božja uvijek mora imati zadnju riječ u svakoj fazi našeg života.
Preporučujem sljedeće citate koje ćete naglas čitati vama i vašoj obitelji. Čitajte ih iznova i iznova dok ne osjetite da se vjera i hrabrost šire u vašem srcu. Ovo je bila riječ koju je Isus koristio za Sotonu u pustinji ("Pisano je ...") i to će biti i tvoja snaga.
PISANO je : Nećeš se bojati strahote noću, ni strijele koja leti danju,
Psalam 91:5
PISANO je: Zla osoba prima lažnu dobit, a tko čini pravdu, prima pravu nagradu.
Mudre izreke 11:18
PISANO je: Pa, ako Bog tako odijeva poljsku travu, koja je danas tu, a već se sutra baca u peć, zar neće još više odijevati vas, malovjerni?
Matej 6:30
PISANO je: Slušajte! Dao sam vam vlast da gazite zmije i škorpione i vlast nad svakom neprijateljskom silom. Ništa vam neće nauditi.
Luka 10:19
PISANO je: Nikakvo zlo neće te snaći, ni pošast se tvom domu primaći.
Psalmi 91:10
PISANO je: Pravednici prolaze mnoge nevolje, ali BOG ih izbavlja iz svake.
Psalmi 34:19
PISANO je: Molitva izgovorena s vjerom iscijelit će bolesnoga. Gospodin će ga ozdraviti. Ako je počinio grijehe, Gospodin će mu oprostiti.
Jakovljeva 5:15
PISANO je: Predaj BOGU svoje brige i on će se pobrinuti za tebe; nikad neće dopustiti da pravednik padne.
Psalmi 55:22
PISANO je:
BOŽJI anđeo oko ljudi kruži, izbavlja one koji štuju BOGA.
Psalmi 34:7
PISANO je: Prepusti se i vjeruj BOGU, a on će ti pomoći.
Psalmi 37:5
PISANO je:Ženi nerotkinji daje dom, da radosno djecu podiže. Slava BOGU!
Psalmi 113:9
PISANO je: Zahvaljujte BOGU jer je dobar, vječna je njegova ljubav.
Psalmi 136:1
PISANO je: Stalno nas pritišću nevolje, ali nismo slomljeni. Zbunjeni smo, ali nismo očajni. Progonjeni smo, ali ne i napušteni; oboreni smo, ali ne i uništeni.
Kako su se vijesti širile prije nego što smo imali novine, poštu, telefon, internet ili društvene mreže? Usmenom predajom.
Tako je bilo i ovdje: pojavila se skupina ljudi koja je čula strašne vijesti. Isuse, jesi li čuo za Galilejce koje je Pilat pogubio dok su u Jeruzalemu prinosili žrtve?
Što je Isus rekao? Kako će to objasniti?
Ne znamo puno o tom incidentu. Ono što znamo je da je Poncije Pilat imao sadističku crtu. Možda su oni zaklani bili fanatici ekstremisti koji su bili dio oružanog otpora protiv Rima. No Isusov odgovor na vijesti pokazuje na to da je pravo pitanje u umovima ljudi bilo ovo: Ako su ti ljudi pokušavali služiti Bogu pružajući otpor Rimu da bi omogućili slobodu Božjem narodu zašto su umrli tako okrutnom smrću? Što su učinili da to zasluže?
Ako smo u napasti da odbacimo ovo pitanje, trebamo stati i razmisliti o činjenici da je ovo česta reakcija kad stvari krenu loše: „Što su oni (ili ja) učinili da to zasluže?"
Ove je, djelomično, tema starozavjetne knjige o Jobu. Stvari su išle loše u Jobovom životu. Trojica njegovih prijatelja došla su ga posjetiti u njegovoj dubokoj tuzi i bili su voljni sjediti u tišini s njim tijekom potresnog tjedna tugovanja (Job 2,13). No čim su progovorili, usredotočili su se na ovu jednostavnu „činjenicu": S obzirom na to da je patnja posljedica grijeha, sigurno patiš zbog svojega grijeha.
Pa kako Isus rješava ovaj drevni problem? Na dva načina.
Prvo, poučava ih da nesreće ne zadese ljude samo zbog njihova grijeha. Spominje još jednu nesreću. Dio kule u Siloamu u Jeruzalemu srušio se na mnoštvo ljudi i ubio njih osamnaest. Je li Bog okupio osamnaest najgorih grešnika u gradu ne bi li poučio ljude da ih, ako počine iste grijehe, čeka ista sudbina? Jesu li ti ljudi bili „veći dužnici od svih Jeruzalemaca"? Isusov je odgovor: Ne! (13,3).
Drugo, dvaput im ponavlja, „nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti" (13,3.5).
Usredotočimo se na ono što Isus govori. On ne negira da ljudski grijeh može dovesti do tragedije. Djela imaju posljedice. No govori da ne možemo kategorički povezivati ljudsku nesreću s osobnim grijehom. Nemamo računicu koja nam omogućava da tako raspoređujemo krivnju. Tko može uvijek ispravno povezati djela i posljedice? Tko može razdvojiti posljedice pada učinak tisućljeća ljudskoga grijeha od našeg osobnoga grijeha? Samo Bog posjeduje znanje, mudrost i pravdu da to učini.
Što onda? Isus razjašnjava najvažniji problem: budite sigurni da ste se pokajali za svoj grijeh i okrenuli Bogu u vjeri; jer, postoji sud na kojem će naš osobni grijeh i naša odgovornost za posljedice grijeha biti savršeno procijenjeni.
Stoga, trebamo izbjegavati ludost pokušavanja shvaćanja neshvatljivoga („Zašto se to dogodilo njima?") dok ne uspijevamo prepoznati što naš vlastiti grijeh zaslužuje od Boga ljubavi kojeg smo prezreli i Boga svetosti kojeg svakodnevno vrijeđamo.
SINCLAIR B. FERGUSON
RAZMISLITE
Zahvalite Bogu što kroz vjeru u Isusa Krista imate oproštenje grijeha. No zapamtite da vjera, koja se okreće Kristu, uvijek uključuje pokajanje koje se okreće od grijeha. Za što se danas trebate pokajati?
Bio sam se kao i svi drugi slušatelji propovijedi, čitatelji Biblije i oni koji su odlazili u sinagoge u Isusovo vrijeme: izgubljen u snu, dok sam odlazio u pakao odjeven u crkvenu odjeću: „Bit će kao kad gladan sanja da jede, a probudi se prazna želuca; i kao kad žedan sanja da pije, pa se, iznemogao, suha grla probudi. Tako će se dogoditi mnoštvu naroda koji vojuju protiv Gore sionske“. (Izaija 29, 8) Samo sam sanjao o svojoj vječnoj sigurnosti.
No Bog me je, kao što se molim da učini za mnoge dok ovo čitaju, probudio kroz Njegovu Riječ. Nakon najveće propovijedi koja je ikada propovijedana, Isus je otkrio tri fatalna sna onih koji su religiozno izgubljeni: snovi kako su samo intelektualizam, emocionalizam i aktivizam čvrsto tlo za nadu u spasenje.
Ispravno učenje nije dovoljno
Najprije, Isus pokazuje nedovoljnost intelektualizma; onoga koji bi rekao „Znam i stoga sam spašen“. Isus kaže: „Neće svaki onaj koji mi kaže ”Gospodine, Gospodine” ući u kraljevstvo nebesko“. Ti muškarci i žene su se obraćali Isusu na ispravan način; ”Gospodin” (grčki ”kyrios”), bila je karakteristika Boga Staroga zavjeta; što On i jest.
Nazivajući Ga Gospodinom oni su dokazali svoju ortodoksnost, barem su tako mislili. Znali su nešto što bi svako Božje dijete trebalo znati. Nisu mu se obraćali kao običnom proroku ili religioznom učitelju; obratili su mu se kao uzvišenom veličanstvu. Poznavali su Pisma, znali koje knjige čitati i kakvu nauku slijediti. No obraćanje Bogu sa ”Gospodine” nije im otvorilo vrata kraljevstva nebeskog. Kao što je ovaj prizor pokazao na najjasniji mogući način: poznavanje pravilnih mantri, sihova ili učenja nije dovoljno za vječni život.
Osjećaji nisu dovoljni
Drugo, Isus pokazuje nedovoljnost emocionalizma; onoga koji bi rekao: „Osjećam, stoga sam spašen“. Obraćanje Isusu s ”Gospodine” pokazuje kako ovo nije bilo izgovoreno tek tako. Ljudi su Mu se obraćali entuzijastično, s očekivanjem i pouzdanjem. Govorili su empatično kako bi pokazali to da im je poznat Onaj kojeg su doživljavali kao svog Gospodina.
Bez sumnje, to je bio proizvod života koji su bili ispunjeni velikim osjećajima prema Isusu. Zasigurno, oni su imali odnos s Njime, barem su tako mislili. Isus za njih nije bio ”nepoznati sudac” ili ”udaljeno božanstvo”, već ”Gospodin”. Ako bi ih se pitalo osjećaju li prisnost prema Isusu, svi oni bi odgovorili sa: „naravno“. No, čuli su Isusov odgovor: „Nikada vas nisam poznavao; odlazite od mene“! To je dokazalo kako pozitivni osjećaji prema Kristu nisu sami po sebi adekvatan odgovor na Njegovu Riječ.
Aktivnost može biti varljiva
Konačno, Isus pokazuje varljivost samog aktivizma; onih koji bi rekli: „Učinio sam velike stvari za Isusa, stoga sam spašen“. Isus kaže: „Mnogi će me u onaj dan pitati: `Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili“? Oni su radili stvari u Isusovo ime. Obavljali su vidljiva, učinkovita djela za druge. Imali su životopis čudesa. Priznali su Isusa ispred svijeta. Ljudi su čuli za njihova proroštva, gledali su kako istjeruju demone, kao i druga moćna djela koja su činili u Njegovo ime; zbog čega su oni zaključili kako ovo vrijedi više nego što uistinu vrijedi. Oni su bili ”upotrijebljeni za Boga” i zasigurno je da su Njegovi. No ipak, čuli su, zajedno s onima koji su otvoreno mrzili Boga: „Nikada vas nisam poznavao, odlazite od mene“.
Iznenađujući nadzor
Što je nedostajalo? Isusov odgovor mogao bi nas zapanjiti: Oni nisu bili činitelji Riječi. „Neće svatko onaj tko mi kaže ”Gospodine” ući u kraljevstvo nebesko, već onaj tko vrši volju moga Oca, koji je na nebesima“. Umjesto da budu činitelji Božje Riječi, oni su bili ”radnici bezakonja”. Nazivali su Ga ”Gospodine”, ali nisu činili ono što im je On rekao da čine. (Luka 6, 46)
Znali su Riječ Božju, iz poruka propovijedi i iz Biblije, no nisu joj bili poslušni. Oni su bili oni za koje Isus govori u idućem stihu, da su izgradili kuće na pijesku, jer su čuli Njegovu Riječ, no nisu izvršili ono što Ona kaže:
„Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika“. (Matej 7, 26-27)
Oni su razmišljali, osjećali i djelovali poput svetaca, no njihovi su životi bili obilježeni sebičnošću i grijehom. Slušali su Propovijed na gori, ali nisu prestali s požudom, nisu prestali s preljubom ni s mržnjom prema svojoj braći, nisu se odrekli ljubavi prema novcu, nisu opraštali bližnjima, nisu se odrekli svojih strahova i nisu bili milosrdni u svojim prosudbama; što su trebali činiti iz ljubavi prema Isusu. Nisu se zamarali time da pitaju, traže ili kucaju za pomoć od Duha. (Matej 7, 7-11) Njihova pravednost nije bila veća od pravednosti farizeja. (Matej 5, 20)
Oni su uzalud mislili, kao što sam i sam godinama mislio, zbog čega me i sada muči to koliko danas ljudi tako misli, da je slušanje dovoljno, da je osjetiti dovoljno, da bi javno izražavanje vjere bilo dovoljno. Oni su lutali, kao u snu, vjerujući u činjenicu da je ono što su čuli, osjećali ili činili bilo dovoljno, iako su nastavljali prakticirati grijeh.
Jakov, koji isprva nije vjerovao kada je čuo kako njegov brat propovijeda ovu propovijed, kasnije potiče crkvu na to da se probude iz sna neposlušnosti: „Zato odložite svaku prljavštinu i preostalu zloću i sa svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše. Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe“. (Jakovljeva 1, 21-22) Kasnije on takvu vjeru naziva beskorisnom, mrtvom i demonskom. (Jakovljeva 2, 14-26)
Tvoje će biti dovršeno
Opravdani smo po vjeri, kao što reformisti misle, no ne po vjeri koja je sama. Uistinu usvojiti Božju Riječ znači slušati je s namjerom, kroz radosnu vjeru u našeg razapetog i uskrsnulog Gospodina i aktivno pouzdanje u Njegovog Duha. Razmislite o tome da ako otkrivena Riječ u evanđelju i pisana Riječ uskoro ne promijene vaše ponašanje (što se može dogoditi sporije nego što očekujete), ako se promjena vaše unutarnje osobe ne očituje u vašem vanjskom životu, vi ćete biti oni što lutaju u snu i oni koji zaista ne poznaju Isusa.
Zapamtite, Božja nas Riječ u svojoj prirodi, ispravlja, opominje i uvježbava nas u pravednosti, kako bismo bili ”dovršeni i opremljeni za svako dobro djelo”. (2. Timoteju 3, 16-17) Ona doseže u naše domove, naša radna mjesta, naš svijet, djeluje u svakom centimetru naših srca i vrijedi za svaki segment naših života. Biblija je knjiga koju trebamo slušati, jer to je knjiga iz koje govori Bog.
Te Božje Riječi nisu nam na teret. To su riječi vječnog života, a ljupka poslušnost Riječi znači prebivanje u Isusovoj ljubavi i punini naše radosti. (Ivan 15, 9-11) Pismo ne sadrži bezlične upute za svakodnevni život, već živu Riječ djeci od njihovog Oca, strateške zapovjedi od Generala vojnicima, potrebne upute od Pastira ovcama, zavjete koji život daju od Mladoženje mladenki. Ako Ga volimo, slušat ćemo Ga. (Ivan 14, 15)
Stoga, iako ona od nas zahtjeva razmišljanje (ispravno učenje je važno), vjera koja spašava ne počiva na razmišljanju; iako ona od nas zahtjeva osjećaj (moramo voljeti Gospodina svim svojim srcem), ona nije određena našim osjećajima; iako zbog nje možemo činiti velika čuda, ona nas poziva na osobne plodove svetog života, koji će potvrditi javna prikazivanja. Istinska vjera stvara muškarce, žene i djecu koji, u jedinstvu s Isusom i novim srcima, radosno čine volju Boga onako kako to želi činiti dijete: da Mu udovolji. (2. Korinćanima 5, 9)
Pasha se bližila i Isusovi neprijatelji trebali su brzo djelovati, prije gozbe. U suprotnom bi ukaljali slavlje. No kako će izrežirati njegov pad bez izazivanja nemira među mnoštvom hodočasnika?
Duhovna sljepoća ovih ljudi bila je zastrašujuća; njihovo je licemjerje toliko očito. Ali sada im se rješenje zagonetke pojavilo iz Isusovih redova - zaista, u osobi kojoj je povjerena blagajna.
U isto vrijeme vidimo jednostavnost i težinu u Lukinoj izjavi: „A Sotona uđe u Judu zvanog Iškariotski koji bijaše iz broja dvanaestorice" (r. 3). Sotonsko nastanjenje. Naravno, u drevnim vremenima, Bog je obećao da će zmija, koja je navela Evu i Adama na grijeh, vrebati petu Spasitelja (Posta-nak 3,15). Stigao je taj čas. Bog je čuvao najdugovječnije i najskuplje da bi održao obećanje.
No Juda nije mogao reći: Bio sam prisiljen izdati Isusa protiv svoje volje. Uvijek je imao „slobodnu volju". Ali, kao i mi, bio je „slobodan" izabrati i djelovati u skladu sa svojim karakterom - i, u njegovom slučaju, postao je duboko iskrivljen, i sada dao mjesta Sotoni. Za razliku od ostalih apostola, Juda nikad nije bio očišćen iznutra (Ivan 13,10).
TRAGOM SPASENJA
Juda je imao nevjerojatne privilegije. Na samom početku Isusove službe, Gospodin ga je pozvao da bude apostol (6,13-16). Juda je do sada proveo tri godine s njim, gledajući i slušajući ga. Bio je dio malene skupine braće koji su svjedočili i sudjelovali u Isusovom pokazivanju moći u službi, dok se bori protiv kraljevstva tame (10,1-20). Kako je mogao izdati svojega Gospodina?
To se može dogoditi. Isus ih je već ranije upozorio da je moguće zvati ga Gospodinom, činiti moćna djela u njegovo ime, pa čak i izgoniti demone - ali ne biti istinski njegov (Matej 7,21-23). Autor Poslanice Hebrejima kasnije će dati opis ljudi koji izgledaju baš kao Juda. Iako su „jednom pro-svijetljeni... okusili dar nebeski... postali dionici Duha Svetoga i... okusili lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta" (Hebrejimaa 6,4-5), otpali su. Ispostavilo se da nikad nisu bili čisti" (Ivan 13,10).
Za Judu, otpadanje je možda započelo kušnjom povezanom s novcem. Postavljen je za blagajnika i bio mu je povjeren novac. Čak i kad je išao izdati Isusa, neki su od apostola mislili da ide služiti potrebitima. (Ivan 13,29) No njegova je ruka bila u vreći, a nije čuvala i dijelila njezin sadržaj. Kad je Marija u ljubavi pomazala Isusa, na samom početku pashalnog tjedna, Juda se žalio da je taj miomiris mogao biti prodan i novac se mogao dati siromasima (Ivan 12,4-5). Želja za „drugim stvarima" gušila je dobro sjeme Kristove riječi (Marko 4,19). I sada, za trideset srebrnjaka, napokon će predati Gospodina onima koji su ga odlučili uništiti. Juda je bio živo utjelovljenje jedne od Isusovih ranijih prispodoba: bio je kao kuća očišćena od jednog demona, no nikad nije bila popunjena „namještajem" evanđelja. Sad je đavao sam preplavio njegovo srce. U njegovom slučaju, zaista, bude onomu čovjeku gore nego na početku" (11,24-26).
Ovo je jedini susret na putu prema Golgoti nakon kojeg više nema susreta. Isusa uskoro neće biti u Judinom životu.
Već je odsutan u pogledu ljubavi za njega. Juda nam služi kao upozorenje da budemo sigurni da nešto što počne kao neznatno, i nama se čini samo kao trenutačni duhovni pad, donesemo pred Krista tražeći oproštenje.
Jedini način da to možemo učiniti jest da smo sigurni da ništa ne skrivamo od njega i da živimo s njim.
Juda nije bio.
RAZMISLITE
Skrivate li nešto od Isusa? Donesite to pred njega, sada.
Nakon toga, pročitajte Prvu Ivanovu 1,7 i - radujte se.
Znalo se gdje će Isus biti svake subote, u mjesnoj sinagogi.
Ponekad kršćani imaju pesimističan pogled na ideju dana odmora i smatraju to, ili tlačenjem, ili nevažnim. Paradoksalno, neke ankete pokazuju da je za mnoge subota (današnja nedjelja za većinu kršćana) postala najstresniji dan u tjednu!
Isus ne bi bio jedan od njih. Njegova je duša bila natopljena Psalmom 92 (Pjesma za dan subotnji) i Izaijom 58.13-14 nazovi subotu milinom”). Znao je da je to jedan od Božjih darova stvaranja (Postanak 2,1-3), koji je obnovljen u Izlasku. (Izlazak 20,8-11; Ponovljeni zakon 5.12-15). No dok su farizeji bili neurotični u pogledu toga što se smije. a što ne smije raditi u subotu, stvarajući vlastita pravila i propise, Isus je jednostavno uživao u tome danu kao daru od Boga koji pomaže u reguliranju svih dana u tjednu.
Subota je stvorena radi čovjeka (Marko 2.27). Bio je to dobar princip vremena i učinkovitosti za cijeli tjedan: radi za Boga šest dana i uživaj odmarajući u Božjoj prisutnosti sedmi dan. Uistinu jako pametan. Uživanje u danu subote zahtijevalo je disciplinu u radnim navikama preostalih šest dana!
Bio je to cjelotjedni obrazac za blagoslov. Pomogao je u radu i dao odmor. To je trebao biti užitak, ali farizeji sa to pretvorili u oklop.
S obzirom na to da je Bog blagoslovio subotu (Postanak 2.3), bila je najprirodnija" stvar na svijetu da Isus blagoslivlja i liječi ljude na taj dan. Na kraju krajeva, čuda izlječenja bila su mali predokus slavne obnove koja će se dogoditi na posljednji subotnji dan uskrsnuća. Stoga, ne iznenađuje da je tog jutra u zajednici primijetio ženu u potrebi. Bilo ju je teško ne primijetiti dok je poučavao jer nije mogla uspravno stajati. Oko osamnaest godina bila je teški invalid zbog deformacije kralježnice. Isus ju je pozvao, položio ruke na nju i oslobodio je invaliditeta.
Zamislite prizor kako Isus polaže ruke na ženu najvjerojatnije na njezina savijena leda, zar ne? Skoro da možemo vidjeti kako je njegove ruke izravnavaju. Nakon svih ovih godina tijekom kojih je bila pogrbljena, mogla je uspravno stajati.
Ako ste ikad poznavali nekoga s ozbiljnom deformacijom kralježnice, ovo vam je nevjerojatno dirljiv trenutak. Razmišljam o dragoj, starijoj ženi u našoj zajednici koja je morala okrenuti i podići glavu da može razgovarati sa mnom i koja je redovito primala bolne injekcije u kralježnicu da joj olakšaju bolove. Ne biste li plakali suzama radosnicama da vidite Isusa kako polaže svoje ruke na nekoga takvoga?
Očito ne ako ste predstojnik sinagoge. Pozvao je Isusa da poučava - no Isus, nezadovoljan da samo propovijeda Božju riječ, i nadi. Predstojnik je stao pred zajednicu i održao im lekciju o duhovnim opasnostima liječenja potrebitih u subotu: Ako želite da vas Isus izliječi, vratite se neki drugi dan a tjednul
Isus je bio pun suosjećanja za ovu ženu. No bio je oštar u odgovoru ovom vladaru i njegovim prijateljima. Bili su „li-cemjeri (t. 15). Osudili su ovu ženu jer je bila izliječena u subotu , no nisu oklijevali kad je trebalo odvezati magarca i odvesti ga da pije vodu prije službe u sinagogi.
Grijeh je uvijek nedosljedan i farizeja ima posvuda. Postoji religiozna skupina, kao što je to primjer ovdje. I postoji svjetovna skupina (prvog dana, naši će mediji žaliti nad smrću trudne ženke kita i njezinog nerodenog mladunca zbog zagađenja plastičnim otpadom, dok će se sljedećeg dana snažno zalagati za pravo na pobačaj). Grešnici nikad ne mogu biti dosljedni. No svete se poziva upravo na to. A jedna stvar u kojoj bismo trebali tražiti dosljednost je u „( nazivanju) subote milinom" (Izaija 55,13). Da budemo kao Isus: da je dobro koristimo. To ima lančani učinak. Pomaže vam da i ostatak tjedna dobro iskoristite.
Barem je dvoje na službi tog dana subotu nazvalo milinom. Isus je prvi, a žena s invaliditetom postala je druga.
RAZMISLITE
Da subotu nazivate užitkom, bi li to utjecalo na način na koji živite svoj tjedan za Božju slavu?
Papa Franjo je umro i svijet se pita: Hoće li papa otići u raj? Neki kažu da, neki kažu ne. No pravi odgovor ovisi o jednom ključnom pitanju: Je li nanovo rođen?
Pogledajmo kako su ljudi iz svih društvenih slojeva, katolici, ateisti, sotonisti i skeptici suočeni s time što Biblija zapravo kaže o spasenju. Mnogi su odrasli kao katolici, ali nikada nisu čuli Isusovu zapovijed: „Moraš se nanovo roditi.“ Drugi se pouzdaju u ispovijed, euharistiju ili vlastitu dobrotu, shvaćajući da nikada nisu istinski razumjeli evanđelje.
Papa Franjo kao prvi latinoamerički vođa Rimokatoličke crkve je umro. Potrebno je razlučiti da papa uopće nije kršćanin, nego katolik, a katoličanstvo je daleko od svega što nas Božja Riječ uči. Naprotiv, uloga papinstva se jasno klasificira u opis Lažnog proroka koji je na čelu Bludnice.
• I bijaše žena odjevena u purpur i skrlet te ukrašena zlatom, dragim kamenjem i biserjem, i imaše zlatnu čašu u ruci, punu gnusoba i nečistoće svoga bluda; na čelu joj bijaše napisano ime: TAJNA, BABILON VELIKI, MAJKA BLUDNICÂ I GNUSOBA ZEMALJSKIH. /Otkrivenje 17,4-5
Papa nije sveti otac, papa nije Petrov nasljednik, papa nije Kristov zamjenik na zemlji, papa nije Kristov sluga. Papa je jedan od najopasnijih krivovjernika i zavodnika masa na široki put. I ako se nije pokajao za ovoga života, a vrlo vjerojatno nije, završit će sa Đavlom i Antikristom u ognjenom jezeru.
• I đavao koji ih je zavodio bî bačen u jezero ognja i sumpora, gdje su Zvijer i Lažni prorok, i bit će mučeni dan i noć u vijeke vjekova. /Otkrivenje 20,10
Možete odrasti u tradicionalnoj katoličkoj obitelji koliko god hoćete, ali ako niste nanovo rođeni, ne možete ući u Božje kraljevstvo. Što znači biti nanovorođen? To čak nisu znali objasniti ni najučeniji religiozni vođe i pismoznanci. A ne znaju ni danas.
• Odgovori Isus i reče mu: “Zaista, zaista, kažem ti: Ako se tko ne rodi nanovo, ne može vidjeti kraljevstvo Božje.” Reče mu Nikodem: “Kako se čovjek može roditi kad je star? Može li po drugi put ući u utrobu svoje majke i roditi se?”
• Isus odgovori: “Zaista, zaista, kažem ti: Ako se tko ne rodi od vode i od Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Ono što je rođeno od tijela, tijelo je, a ono što je rođeno od Duha, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: ‘Morate se nanovo roditi.’
• Vjetar puše gdje hoće i čuješ mu šum, ali ne znaš odakle dolazi i kamo ide: tako je svaki koji je rođen od Duha.”
• Odgovori Nikodem i reče mu: “Kako to može biti?” Odgovori Isus i reče mu: “Ti si učitelj Izraelu i ne znaš to? /Ivan 3,3-10
Ti učitelju Rima, Vatikana, naroda, svijeta i ne razumiješ?
Kad ste od poglavara Rimokatoličke ili Pravoslavne crkve čuli ovaj pasus? Nikada! Zato što ni sami nisu nanovorođeni niti razumiju značenje Isusovih riječi. Zato što to samo razumiju skromni, ponizni, iskreni, a ne ponosni, umišljeni, koji grcaju u raskoši i obilju obloženi zlatom. Je li vam moć, slava i bogatstvo Vatikana djeluje kao ponizna, skromna Kristova crkva lišena svega poradi Krista, koji nije imao gdje glavu nasloniti na zemlji?
• I pristupiše učenici i rekoše mu: “Zašto im govoriš u usporedbama?” On im odgovori i reče: “Zato što je vama dano znati tajne kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Jer onome tko ima dat će se, i obilovat će, a onome tko nema oduzet će se i ono što ima. Zbog toga im govorim u usporedbama jer gledajući ne vide i slušajući ne čuju ni ne razumiju.
• I ispunjava se u njima Izaijino proročanstvo, koje reče: ‘Slušat ćete, slušati, i nećete razumjeti, gledat ćete, gledati, i nećete uvidjeti. Jer USALILO SE SRCE ovoga naroda pa ušima svojim teško čuju i oči svoje zatvoriše: da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju i ne obrate se pa ih ja ozdravim.’
• Ali blagoslòvljene su vaše oči, jer vide, i vaše uši, jer čuju. Jer, zaista, kažem vam: Mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti to što vi gledate, ali ne vidješe, i čuti to što vi slušate, ali ne čuše. /Matej 13,10-17
Koji je razlog vaše sljepoće i slijepog sljedbeništva slijepih vođa koji vas vode u duboku propast?
Usaljeno srce. Usaliti se (def.) = suviše se udebljati, biti sav u salu; metaf. učiniti glupim (učiniti dušu tupom ili bešćutnom).
Usaljeno srce znači otvrdnulo srce, otupjela savjest, ravnodušnost, nezainteresiranost za Božje riječi.
Katoličanstvo uči sljedeće ključne dogme: zagovor Marije i svetaca, molitve za mrtve (mise zadušnice), krunica, čistilište, papinstvo, svećenstvo, celibat, ispovjedi, krštenje beba, euharistija na kojoj se vrši kontinuirana vradžbina – pretvorba pločice brašna (hostije) i vina u doslovno tijelo i krv Kristovu.
• jer tvoji trgovci bili su velikaši zemlje; jer tvojim ČARANJIMA bijahu zavedeni svi narodi.” /Otkrivenje 18,23
Rimokatolička, kao i svaka krivovjerna crkva, poznata je po tome da izuzme stihove, pasus ili čak knjigu iz konteksta cjeline Božje Riječi, iskrivi tumačenje i iznjedri dogmu.
Kada je Isus u Ivanu 6 govorio o tome da trebamo jesti Njegovo tijelo i piti Njegovu krv, mnogi nisu razumjeli, nego se sablažnjavali misleći da trebaju biti kanibali da bi ostali u Kristu.
• No Isus im reče: “Zaista, zaista, kažem vam: Ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete njegovu krv, nemate život u sebi. Onaj tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Jer tijelo moje jelo je istinsko, i krv moja je piće istinsko. Onaj tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni prebiva, i ja u njemu. /Ivan 6,53-56
Odgovor za čitavo 6. poglavlje, Evanđelja po Ivanu nalazi se u sljedećem stihu:
• Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa: riječi koje vam govorim duh su i život su. /Ivan 6,63
Ako su riječi koje nam Isus govori duh i život, onda ih tako treba i razumjeti. Po Duhu, a ne po slovu.
Jeste li spašeni? Jeste li nanovorođeni? Gdje idete kada umrete? Ako niste sigurni u odgovore na ova pitanja, onda nemate Krista. Krist vas ne poznaje i naći ćete se u kategoriji lažnih vjernika koji su ga čak nazivali Gospodinom, propovijedali u Njegovo ime, izgonili demone, gradili na krivim temeljima, ali su i dalje bezakonici – nikada oprani u Kristovoj krvi i rođeni od Božjeg Duha.
Ne znate jeste li spašeni, ali smatrate da ste dobra osoba – u najmanju ruku bolja od onog ubojice, silovatelja, zločinca itd.? U Božjim očima ne postoji dobra osoba. Svi smo sagriješili i lišeni smo slave Božje. Kada bi dobrota izbavljala čovjeka od grešnosti i suda Božjeg, onda bi Kristova žrtva bila uzaludna i nepotrebna.
Tada mu netko iz mnoštva reče: ‘Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu” (r.13). Još jedna obiteljska svađa oko novca! Biblija mnogo govori o obiteljskom životu. Postanak, prva knjiga, pedeset poglavlja govori o obiteljskim životima u kojima su nastale nesuglasice. Evanđelja također mnogo govore o obiteljskom životu. Dobivamo mali uvid u Isusovu obitelj (bila je velika izbor riječi u Matej 13,55-56 sugerira da je imao četiri brata i barem tri sestre) i također Petrovu obitelj (Isus je izliječio njegovu punicu). I Isus je pričao priče o obiteljima, kao ona o ocu koji je imao dvojicu sinova, od kojih je jedan bio izgubljen.
Zašto toliko priče o obitelji? Jer, ako krenemo od stvaranja čovjeka na njegovu sliku, muško i žensko, obitelj je Božji sljedeći najbolji dar čovječanstvu. Pokazuje pripadnost biološku, ali i odnose.
Stoga, naravno, obitelj je bila i još uvijek je na meti Sotone. On zna, kao što kaže stara poslovica, da je najgore uvijek pokvarenost najboljeg. Obiteljski je život od samog početka bio cilj napada. I očito i suptilno, Sotona želi uništiti obitelj.
Većina ljudi na zapadu ne vjeruje da đavao postoji i nikad ne razmišlja na ovaj način. No čak i kršćani, koji vjeruju da postoji, lako mogu zaboraviti i ne uočiti njegove prljave šape na svojim životima. Teško nam je uvažiti da je bio i lažac i ubojica od samog početka (Ivan 8,44).
Na temelju ovoga ne bi nas trebalo iznenaditi da glas iz mnoštva predstavlja obitelj na rubu samouništenja, gdje brat ide na brata.
Niti bi nas trebalo iznenaditi da je iz tona glasa ovog čovjeka očito da kaže: Isuse, zašto ne učiniš nešto u vezi toga? Tu je naznaka česte nedosljednosti. Ljudi, koji ne žele ništa s Isusom i ne žele da se miješa u njihov život dok sve ide dobro, promijene mišljenje i žale se jer ne intervenira kad stvari krenu loše. Uvijek je opasno kad počnemo govoriti Isusu što bi trebao učiniti.
Ovaj čovjek ne traži pomoć od Isusa da se bolje nosi sa situacijom ili da bolje reagira. Ne, on se prema Isusu odnosi kao da mu je sluga. Ne shvaća da on sam treba biti oslobođen iz duhovnog ropstva.
Duhovnog ropstva? Kako to znamo? Zbog prispodobe koju Isus nakon toga ispriča mnoštvu. U njoj ukazuje na čovjekov problem.
Gospodin bogataš je imao bogatu žetvu. Planirao je proširiti posao, povećati profitnu maržu i, možda, proširiti ponudu ili uložiti svoju zaradu (skladištit će ne samo „žito” već i „dobra”, 12,18).
Problem koji Isus vidi nije proširenje ni raznolikost. Dublje je od toga. Naglašena je činjenica da Gospodin Bogataš koristi zamjenicu u prvom licu jedanaest puta u tri reče-nice. („Ja” šest puta i “svoje” pet puta)! I njegov je plan bio hedonistički: „počivaj, jedi, pij i uživaj” (r.19). Ne završava svoju rečenicu kako smo to očekivali: „jer sutra ćeš umrijeti”. No to se dogodilo. Super ljepilo, kojim je zalijepio svijet za sebe, otopilo se. Sve je bilo njegovo, a sad više ništa nije. Duhovnog ropstva? Kako to znamo? Zbog prispodobe koju Isus nakon toga ispriča mnoštvu. U njoj ukazuje na čovjekov problem.
Gospodin bogataš je imao bogatu žetvu. Planirao je proširiti posao, povećati profitnu maržu i, možda, proširiti ponudu ili uložiti svoju zaradu (skladištit će ne samo „žito” već i „dobra”, 12,18).
Problem koji Isus vidi nije proširenje ni raznolikost. Dublje je od toga. Naglašena je činjenica da Gospodin Bogataš koristi zamjenicu u prvom licu jedanaest puta u tri reče-nice. („Ja” šest puta i “svoje” pet puta)! I njegov je plan bio hedonistički: „počivaj, jedi, pij i uživaj” (r.19). Ne završava svoju rečenicu kako smo to očekivali: „jer sutra ćeš umrijeti”. No to se dogodilo. Super ljepilo, kojim je zalijepio svijet za sebe, otopilo se. Sve je bilo njegovo, a sad više ništa nije.
Ovo nije samo priča o nesigurnosti života, iako, to je činjenica. Ne, Isus je točno pokazao gdje je čovjekov pravi problem. Samoga sebe učinio je bogom i bio je velikodušan prema tom bogu; no prema pravom Bogu bio je prosjak (r. 21). Bio je štovatelj „pohlepe… to je idolopoklonstvo” (Kološanima 3,5). Super ljepilo na njegovoj imovini bilo je toliko snažno da je bezumno zamislio da je trajno njegova. No to ljepilo sadrži smrtonosni otrov koji ga je ubio, i ostao je bez svega. Isus zna otrijezniti, zar ne? Ali to je zato što nas želi spasiti.
RAZMISLITE
Koliko je snažno ljepilo između vas i svega što posjedujete (i kako znate)? Što ste do sada naučili o Isusu u Lukinom evanđelju, a može vam pomoći otopiti njegovu moć?
Dojmove napišite u komentaru.
NEDJELJA
Pozdravljam tebe, vjerni moj Spase, tebe, kojeg ljubav, vjernost krase, tebe, koji na se uze bol svu: molim da dadeš nam mir u srcu.
Kralj si milosti, suosjećanja, vladar sveg svijeta, bez pandana. Dodi nam Kralju, povedi svoj rod; slavom zasvijetli, obasjaj mu hod.
U tvome biću naše je žiće, u tvojoj snazi naš život sviće; u smrtnom nas času utješi tad čvrsti da budemo snage ti rad’.
O istinska, potpuna nježnosti, u te ni tvrdoće ni grkosti: divna nam tvoja milost treba, draži si nam i od samog neba.
U Tebi naša nada je cijela; Riječ je tvoja naša snažna vjera; nadu nam još i veću udijeli da u borbi svi budemo smjeli.
(Preuzeto iz Strazburškog psaltira, 1545., na engl. prevela Elizabeth L. Smith, 1817. – 1898.)
Prva stvar koju bi mi majka rekla kad sam sjeo za stol obično je bila: „Jesi li oprao ruke?" U većini slučajeva mogla je samo reći: „Idi, operi ruke" s obzirom na to da sam bio poznat po ravnodušnosti prema čistoći! No ona me trpjela. (Sad to u potpunosti razumijem.) Konačno, nije grijeh jesti prljavim rukama.
Osim, naravno, ako si farizej. Onda jest.
Isus je šokirao ovog farizeja. On je pozvao Isusa da zajedno jedu. Prvo što je primijetio bilo je da je Isus sjeo za stol, a da nije mario da opere ruke.
Ono što je uvrijedilo farizeja nije bilo to što su Isusove ruke bile fizički prljave, već to što je ignorirao rituale farizejske tradicije.
Isus je u njegovom odgovoru prepoznao simptome duhovne bolesti.
Dok sam bio mladi propovjednik, žena koja je bila odgovorna za davanje nagrada u crkvenoj nedjeljnoj školi pitala me gdje da stavi knjige koje će djeca kasnije dobiti. „Samo ih stavi na stol za Gospodnju večeru", odgovorio sam. Ona se zaprepastila: „Na sveti stol?!" i dodala da jedan od bivših propovjednika „nikad ne bi dopustio da se knjige stave na "sveti stol". Bio sam mlad i odgovorio sam bez razmišljanja U redu je. Nije drugačiji od tvojega kuhinjskog stola." Možete si zamisliti izraz blagog užasa na njezinom licu. Dao sam sve od sebe da joj objasnim, ali vjerojatno nisam uspio popraviti situaciju.
Stol je očito bio poseban za ovu damu - Ipak je to bio stol s kojeg se posluživala „sveta pričest". No ono što pričest, ili Gospodnju večeru, čini svetom nije kruh, ni vino, ni stol več Gospodin i zajedništvo koje s njim uživamo, Stol je samo stol. No tradicije kojima je ova žena poučena pretvorile su ga u predmet štovanja.
Farizeji su imali isti stav prema svojim tradicijama i, u ovom slučaju, prema pranju ruku prije jela. No njihova savjesna briga oko pranja ruku, čaša i suda nije bila u skladu s brigom za čista srca. Pomiješali su simbol sa stvarnošću. I da, radili su predstavu od davanja milostinje, ali nisu davali srca ni ljudima ni Bogu. Davali su desetinu svake sitne biljke dok su u isto vrijeme bili ravnodušni prema pravdi i ljubavi. Voljeli su prva mjesta u sinagogama i da im se na trgovima daje čast. Zapravo, njihova je religija bila sebična i usmjerena na čovjeka. Neovisno o tome kako su izgledali na van - vodeće ličnosti, predani ljudi vjere, pažljivi kod držanja zakona iznutra su bili mrtvi. Više ih je zanimala forma i više su bili emocionalno predani svojim nevažnim razlikama nego onome što stvarno časti i proslavlja Boga: to jest, neprijetvornoj ljubavi za njega i svoje bližnje. Pretvarali su se da su predani Bogu da bi im se ljudi divili. Nažalost, bili su duhovno mrtvi, ali su smatrali da imaju dobar vid.
Isus ih naziva „bezumnicima" (11,40). Ta riječ opisuje nekoga kome nedostaje duhovnog razlučivanja. Opisuje osobu koja, unatoč vanjskom izgledu, ne živi pred licem Božjim. Takvoj je osobi površno postalo važno, a ono što je važno postalo je površno. To je nešto što nije izumrlo s farizejima.
RAZMISLITE
Isus je opisao farizeje kao licemjere" (Mate) 23,15-36)-grčka riječ za glumce koji su nosili maske za uloge u predstavi. Bili su jedna osoba na pozornici, a druga u pravom životu. No licemjerstvo počinje nestajati kad shvatiš da je Bog tvoja prava publika. Kad ćete se danas trebati toga sjetiti?
Samo Novi Zavjet spominje idole i idolopoklonstvo preko trideset puta. Svaki put u negativnom kontekstu.
Isus je odgovorio: "Napisano je ... čovjek ne bi trebao živjeti samo od kruha, nego od svake riječi koja dolazi iz Božijih usta" (Mt 4, 4). Svaki put kad je Isus odgovarao na pitanje, rekao je: "Napisano je ...". Isus se usprotivio sotoni i mi bismo trebali učiniti isto. To je naš temelj! Nije važno u kakvim se okolnostima nalazimo i u kakvim se točno situacijama nalazite ili kako se osjećate u svakom trenutku - Riječ Božja uvijek mora imati zadnju riječ u svakoj fazi našeg života. 
