VJERA IMA SVOJE PROVJERE

VJERA IMA SVOJE PROVJERE

Međutim, vjera ima svoje provjere, kao i svoje odgovore. Ne bi trebalo smatrati da će čovjek vjere, nakon što se otisnuo od obale okolnosti, uvijek imati mirno more i ugodnu plovidbu. Nipošto. Uvijek iznova morat će se suočavati s uzburkanim morem i olujnim nebom. No sve je to uređeno s dobrom namjerom: da ga se uvede u dublje i zrelije iskustvo onoga što Bog jest srcu koje se pouzdaje u Njega. Kad bi nebo uvijek bilo bez oblaka, i more bez ijednog vala, vjernik ne bi mogao tako dobro poznavati Boga s kojim ima posla; ta znamo u kolikoj mjeri ljudsko srce sklono onaj mir što proizlazi iz okolnosti, zabludom smatrati mirom Božjim. Kad nam sve ide glatko i ugodno, ako nam je imovina sigurna, poslovanje uspješno, djeca dobro odgojena, stan udoban, zdravlje sjajno - ukratko, sve onako kako smo zamislili - olako smo skloni taj mir, koji se temelji na spomenutim okolnostima, pobrkati s mirom koji proizlazi iz ostvarene Kristove prisutnosti. Gospodin to zna pa se, stoga, On uključi te na neki način protrese naše "gnijezdo"; naravno, ako smo se ugnijezdili u tim okolnostima umjesto da počivamo u Njemu.

Često smo ispravnost nekog puta skloni prosuđivati s obzirom na to postoji li na njemu iskušenje ili ne. To je velika pogreška. Put poslušnosti često može biti veliko iskušenje za tijelo i krv. Tako je Abraham bio pozvan ne samo suočiti se s Kaanancima u zemlji u koju ga je Bog pozvao, nego je i "zemljom zavladala glad". Je li zbog toga trebao zaključiti da nije na ispravnom mjestu? Zasigurno nije. To bi značilo prosuđivati po onome što vidi očima, a upravo to vjera nikada ne čini. Nesumnjivo, bilo je to veliko iskušenje za njegovo srce i neshvatljiva zagonetka za njegovu narav, ali vjeri je sve bilo jasno i jednostavno. Kad je Pavao bio pozvan u Makedoniju, prvo s čime se morao suočiti bio je zatvor u Filipima. Srcu koje nije u zajedništvu s Bogom to bi izgledalo poput smrtnog udarca njegovu cjelokupnom poslanju. No Pavao nije nikada dvojio oko ispravnosti svog položaja. Usred svega što ga je snašlo bio je u stanju "pjevati hvalospjeve", uvjeren da je sve upravo onako kako treba biti. Tako je i bilo; jer u zatvoru u Filipima bila jedna od posuda Božje milosti, netko tko, ljudski gledano, ne bi mogao čuti Evanđelje da njegovi propovjednici nisu bili bačeni upravo tamo gdje se on nalazio. Tako je đavao, protiv svoje volje, učinjen sredstvom koje je poslalo Evanđelje da dopre do ušiju jednog od Božjih izabranika.
Abraham je na isti način trebao razmišljati i u pogledu gladi što je nastala. Nalazio se upravo na onome mjestu na koje ga je Bog bio postavio; i, očigledno, nije primio nikakve upute da bi ga trebao napustiti. Istina, vladala je glad, a Egipat je bio nadomak ruke nudeći mu oslobođenje iz neprilike; no put Božjeg sluge bio je jasan: bolje je skapavati od gladi u Kanaanu, ako tako treba biti, negoli živjeti u obilju u Egiptu. Mnogo je bolje trpjeti na Božjem putu, negoli udobno živjeti na Sotoninom. Bolje je biti siromašan s Kristom, negoli bogat bez Njega. Abraham je imao "ovaca, i goveda, i magaraca, i slugu, i sluškinja, i magarica, i deva". Zbog očiglednih tjelesnih potreba, prirodno ljudsko srce bi njegov silazak u Egipat, nesumnjivo, smatralo ispravnim korakom. Ali, jao! - u Egiptu nije imao žrtvenik, to jest zajedništvo s Bogom. Egipat nije bio mjesto Božje prisutnosti. Odlaskom onamo Abraham je izgubio više negoli je dobio. I to je uvijek tako. Ništa ne može nadomjestiti gubitak našeg zajedništva s Bogom. Oslobođenje od privremenih tegoba, pa i stjecanje najvećeg bogatstva, bijedni su nadomjesci za ono što čovjek gubi ako samo za dlaku odstupi od ravnog puta poslušnosti. Koliki od nas će se složiti s tom tvrdnjom? Koliki su samo, kako bi izbjegli kušnje i provjere povezane s Božjim putem, otklizili u struju ovog opakog svijeta te time unijeli besplodnost, pustoš, potištenost i sjetu u svoje duše? Može biti da su zaradili novac, uvećali svoja dobra, postigli naklonost svijeta, zadobili blagonaklonost "faraona" te stekli ime i položaj među ljudima. No jesu li to odgovarajuće protuvrijednosti za gubitak radosti u Bogu, zajedništvo u slobodi srca, čistu savjest, duh zahvalnosti i štovanja, živo svjedočanstvo i djelotvornu službu? Jao onome tko može takvo što i pomisliti! No ipak se svi spomenuti neusporedivi blagoslovi često prodaju za malo olakšanja, za malo utjecaja, i za malo novca.
Dragi čitatelju, kršćanine, bdijmo u pogledu te sklonosti odstupanja od uskog, ali sigurnog, ponekad tegobnog, ali uvijek ugodnog puta bezazlene, iskrene poslušnosti. Ljubomorno i brižno čuvajmo "vjeru i čistu savjest", što se ničime ne može nadomjestiti. Dođe li iskušenje, tada, umjesto da skrenemo u Egipat, čekajmo radije na Boga. Tako će nam iskušenje, umjesto da se pokaže prigodom za spoticanje, pružiti prigodu da iskažemo svoju poslušnost. Kad smo u iskušenju da otklizimo u struju svijeta, sjetimo se Njega "koji je dao samoga sebe za naše grijehe da nas izbavi iz sadašnjeg opakog svijeta; po volji Boga i Oca našega" (Galaćanima 1:4). Ako je Njegova ljubav prema nama bila takva, i ako je takav Njegov osjećaj u pogledu stvarnog karaktera sadašnjeg svijeta, da je dao sebe kako bi nas izbavio iz njega, hoćemo li ga poricati tako da se opet vraćamo u ono od čega nas je Njegov križ zauvijek oslobodio? Neka nas svemogući Bog sačuva od toga! Neka nas On čuva u svojoj ruci i zakloni pod sjenu svojih krila, sve dok ne budemo gledali Isusa kao što jest, i dok ne budemo poput Njega i s Njim, i to zauvijek.
C. H. Mackintosh

Ja sam grešnik

Vjerodostojna je ova riječ i vrijedna potpunog prihvaćanja: Krist Isus došao je na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. 1. Timoteju 1,15

U doba kolonijalizma je jedan Europljanin koji se naselio kod Rta dobre nade naišao na nekog Crnca gdje čita Bibliju. Podrugljivo mu je dobacio: "Ta knjiga nije za takve kao što si ti." "Je, gospodine", reče mu ovaj. "Kako znaš?" – "Po tome što je u njoj moje ime." – "Tvoje Ime? Kako to? Gdje je?" – "Ovdje," odvrati Crnac pokazavši mu naš današnji biblijski redak: "Krist Isus došao je na svijet spasiti grešnike" – "To sam ja; grešnik! Zbog toga je ta knjiga i za mene." U današnjem retku Pavao sebe određuje kao "prvoga", to jest kao najistaknutijeg od grešnikâ. Ta prosudba samog sebe iskazuje golemu promjenu koja se dogodila u njegovu srcu. Prije toga je u svojoj religijskoj revnosti progonio Kristove istinske učenike sve do smrti. No tada mu se ukazao Gospodin i bio je nadjačan Njegovom slavom. Mislio je da treba uništiti Kristove sljedbenike, no potom je u Njemu našao svog Spasitelja i ispovjedio vjeru u Njega, Gospodina slave. Od tog trenutka sav njegov život bio je, u punoj zahvalnosti, posvećen njegovu Gospodinu i Otkupitelju. Njegovo poslanje bilo je propovijedati Krista kao Spasitelja mnogim narodima. Nepoznati Crnac s Rta dobre nade i apostol Pavao imaju zajedničko jedno: obojica su uvidjeli da su grešnici i obojica su našla oproštenje i spasenje u Isusu Kristu.

Smiluj mi se Bože

Smiluj mi se, Bože, po dobrostivosti svojoj; i po velikoj milosti svojoj izbriši moje prijestupe ... i od grijeha me moga očisti. Jer priznajem prijestupe svoje: i grijeh moj je svagda preda mnom. Protiv tebe, tebe jedinog, ja sam sagriješio, i učinio to zlo u tvojim očima. Psalam 51,1-4

Vjernici koji su priznali svoju krivnju Isusu Kristu i primili ga u svoj život kao svog Spasitelja i Gospodina, time nisu postali bolje osobe. Sposobnost da čine zlo još uvijek prebiva u njima. Može im se dogoditi da – ako se njihovo srce odvrati od Boga i Njegove riječi – slažu, ukradu i počine preljub. Povijest kralja Davida, koji je napisao pedeset i prvi psalam, dovoljan je dokaz toga. David je bio istinski vjernik. Bog ga je čak bio nazvao čovjekom "po svome srcu" (1. Samuelova 13,14). No postao je preljubnik, licemjer, lažljivac i ubojica – što je nezamislivo! No Bog ne ostavlja svoju djecu da se, kad zastrane, sami bave svojim problemom. On im pristupa govoreći njihovu srcu i savjesti, tako da se pokaju za svoju pogrešku i priznaju svoju krivnju. David je to učinio. Bog mu je poslao proroka Natana, koji ga je upitao: "Zašto si prezreo zapovijed GOSPODINOVU učinivši zlo u njegovim očima?" To je navelo Davida da prizna: "Sagriješio sam protiv GOSPODINA." Zbog toga mu je bilo zajamčeno: "GOSPODIN je uklonio tvoj grijeh" (2. Samuelova 12,9.13). David je, svakako, trebao pretrpjeti posljedice svoga grijeha (jer Bog ih ne uklanja svaki put), no ponovno se mogao radovati u svom zajedništvu s Bogom i nastaviti živjeti pod Njegovim blagoslovom.

Bog želi spasenje za sve!

Naš Spasitelj, Bog ... hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus, koji je sebe samoga dao kao otkupninu za sve, za svjedočanstvo u svoje vrijeme. 1. Timoteju 2,3-6

Kad sam se jednom vozio taksijem, vozač mi je rekao: "Ja sam musliman, ali samo na papiru." Vjerojatno je time htio reći da on nije fanatik. To je dobro, ali ima li kakve vrijednosti imati vjeru koja je samo prazno slovo na papiru? Ispričao sam mu o svom životu: "Ja sam mnogo godina bio kršćanin, ali samo na papiru. No već trideset godina sam istinski kršćanin. Po Božjoj milosti vjerujem da je Isus Krist moj Spasitelj i Gospodin. On je na križu umro za moje grijehe." "Nitko ne može spasiti sâm sebe. Trebamo Krista, našeg Otkupitelja. Kada sam samo imenom bio kršćanin, bio sam izgubljen kao i svatko drugi. Čovjeku je potrebno oproštenje njegovih grijeha. Treba mu Božja milost, koja je u Osobi Isusa Krista došla ponuditi spasenje svima. Budući da sam u svome srcu istinski povjerovao u Njega, znam da je On postao moj zamjenik pred Bogom. Kaznu koja me išla zbog mojih grijeha, Isus Krist je nosio za mene na križu. "Sada imam osobni odnos s Isusom Kristom i Bogom Ocem. To je mnogo, mnogo bolje negoli samo ‘na papiru’ biti članom neke religijske zajednice." Taksist je sa zanimanjem slušao moju priču. Budući da ponekad zna dugo čekati putnike pa mu zna biti dosadno, rado je prihvatio dva traktata koje sam mu ponudio.

Nepomirljivost

Jer predao sam vam najprije ono što sam i primio: da je Krist, prema Pismima, umro za naše grijehe i da je bio pokopan, i da je treći dan, prema Pismima, uskrsnuo.

1. Korinćanima 15,3.4

Jedan je mladić nekoliko godina bio u različitim kršćanskim skupinama nadajući se da će pronaći pomoć u pogledu potištenosti od koje je patio. No nije mu bilo nimalo bolje; upravo suprotno – potpuno izgubivši zanimanje za čitanje Biblije tvrdio je da u njoj nije našao odgovor za svoje teškoće. Nije bilo ničega što bi mu Biblija mogla dati.
Kada ga je jedan prijatelj kršćanin upitao što je osnovna poruka Biblije, dugo je oklijevao s odgovorom. No potom je slavodobitno odgovorio: “Isus Krist je na križu umro za grešnike!”
To je doista prekrasna vijest za sve koji su svjesni da su promašili i kolika je njihova krivnja pred Bogom. Ali velik je korak između priznanja vlastite krivnje sebi i bezostatnog priznanja Bogu, što je jedini način na koji je moguće osloboditi se svojih teškoća. Taj sažaljenja vrijedan čovjek šest je godina znao za mogućnost spasenja, ali je nije iskoristio. Nije htio ni govoriti o tome. Šutnja je bila bolno duga.
Zašto nije otvoreno došao pred Boga u pogledu svog života, kao što su učinili mnogi prije njega? Je li postojao neki osobit grijeh kojeg se nije htio odreći? Njegov prijatelj kršćanin ozbiljno se pomolio Bogu ištući Njegovu pomoć. Na posljetku se mladić počeo ispovijedati Bogu i moliti. Grijeh koji ga je mučio bila je nepomirljivost.

Badava ste dobili,badava i dajte!

„Badava ste dobili, badava i dajte!“ (Mt 10:8b)

„Ne uzimajte sa sobom ništa“, kaže Isus apostolima dok ih odašilje u službu. I dodaje kako im ne treba nositi novac, jer će ih njihova služba hraniti. Važno je razabrati kako Isus ne spominje ni plaću, ni materijalnu korist. Štoviše, on jasno kaže da je poslanik vrijedan svoje prehrane. Gospodin tako apostolima kaže dvije važne stvari. Jedna je da će on providjeti za njihove potrebe. A druga je da im ništa materijalno nije potrebno. Koliko je to u suprotnosti s mnogima koji sebe danas nazivaju apostolima! Takvi su došli ljudima da sami sebi budu na blagoslov. Oni nisu „bezazleni kao golubovi“, nego otrovni i opasni kao zmije. Ako tvoji crkveni vođe uživaju u obilju, a žive na račun vjernika koje poučavaju, vrijeme je da ih prosudiš prema Božjoj riječi!

Božja milost i oproštaj nadilaze svačiji razum.

Ljudski život je išaran dobrim i lošim događajima.Mnogi dođu do kraja i nemogu dalje,mnogi odustaju ili čak podignu ruku na sebe.Mnogi čak misle da je njihov prijestup ili počinjeno zlo toliko veliko,da im Bog nemože oprostiti.

No jeli doista tako?

Naveo bih dva Biblijska događaja.Prvi događaj govori o izdajniku Našega gospodina Isusa Judi,evo tog odlomka:

3Kada je Juda, njegov izdajica, vidio da su Isusa osudili na smrt, pokaje se i odnese trideset srebrnjaka natrag svećeničkim poglavarima i starješinama 4te im reče: “Zgriješio sam! Izdao sam nedužna čovjeka!”27:4 U grčkome: nedužnu krv.
“Što se to nas tiče?” odgovore mu oni. “To je tvoja stvar!” 5Juda nato baci srebrnjake u Hram, a zatim ode i objesi se.

Evo i drugog događaja koji govori o dobrom i lošem razbojniku na križu.

39Jedan od raspetih zločinaca vrijeđao ga je: “Ti si Krist, je li? Spasi onda i sebe i nas!”
40Ali drugi ga ukori: “Zar se ne bojiš Boga? Trpiš istu kaznu kao i on. 41Ali pravedno je da mi trpimo jer je to zaslužena plaća za naša djela. A ovaj čovjek nije učinio nikakvo zlo.” 42Reče zatim: “Isuse, sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo!”
43“Zaista ti kažem,” odgovori mu Isus, “danas ćeš biti sa mnom u raju.”

Pa da zaključimo.Juda koji je izdao Isusa nije pao na koljena i nije molio za oproštaj svoje izdaje Boga,nego se povjerio svojim plaćenicima,koji su mu odgovorili da to nije njihova stvar.Bacio je novac nazad Farizejima i potom se objesio.
Pokajao se jeste u svom srcu za taj čin izdaje,ali nije pao na koljena i nije molio Boga da mu oprosti taj grijeh.
Shvatio je da je izdao nedužna čovjeka to jest nevinu krv,ali za taj svoj prijestup povjerio se svojim plaćenicima umjesto direkno ka Bogu,moleći ga za oproštaj tog strašnog grijeha.

Od dvojice razbojnika na križu,jedan iskušava i vrijeđa Isusa,dok je drugi svjestan da ga samo Isus spasiti može i opominje onog prvog,da zašto se Boga ne boji i naglašava da je njihova kazna pravedna jer su je zaslužili.
Nakon što drugi razbojnik traži od Isusa da se ga sjeti kad dođe u svoje Kraljestvo,Isus mu obećaje,da će već danas biti sa Njim u raju!
Znači razbojnik koji je shvatio da je zgriješio prema Bogu,izražava to i riječima da je njihova kazna pravedna.Znači postaje svjestan svog grijeha i kaje se moleći Isusa da ga se sjeti kad dođe u svoje Kraljestvo,što mu i Isus potvrđuje(pošto je vidio u njegovo srce), da će već danas biti sa njim u raju.

Razmislimo,razbojniku koji je dosad,pljačkao,ubijao ljude,proganjao neke od njih i prolivao nečiju krv kad mu se prohtjelo,BOG OPRAŠTA GRIJEHE I KAŽE MU DA ĆE JOŠ DANAS SA NJIM BITI U RAJU.
Jer se pokajao i obratio prije fizičke smrti!

Ovo dokazuje da grijeh nemože biti tako velik da ga Bog nemože oprostiti,ako se pokajemo,obratimo,uzvjerujemo i slijedimo Isusa u svom životu.Bez obzira što smo učinili.

Juda se pokajao ali samo pred ljudima i to pred onima koji su ga platili da izda Isusa.Nije se pokajao i obratio Bogu za svoj grijeh,nego se jednostavno objesio.

Nadam se da će ovaj tekst biti veliko ohrabrenje za pokajanje onima koji smatraju da je njihov grijeh neoprostiv ili prevelik.
Jer nema prevelikog ili neoprostivog grijeha za Boga,ako se čovjek iskreno pokaje i obrati.

Milost Božja nek je sa vama.