Koje je porijeklo Katoličke crkve?

Pitanje: Koje je porijeklo Katoličke crkve?

Odgovor: Rimokatolička crkva tvrdi da je nastala u vrijeme smrti, uskrsnuća i uznesenja Isusa Krista otprilike 30. godine. Katolička crkva sebe naziva Crkvom za koju je Isus Krist umro, Crkvom koju su uspostavili i sagradili Apostoli. Je li to pravo porijeklo Katoličke crkve? Naprotiv, čak i letimično čitanje Novoga zavjeta otkrit će da Katolička crkva nema svoje porijeklo u Isusovu učenju, kao ni u učenju njegovih apostola. U Novom zavjetu, ne spominje se ni papinstvo, ni štovanje / obožavanje Marije (ni Marijino bezgrješno začeće, Marijino trajno djevičanstvo, Marijino uznesenje niti Marija kao su-otkupiteljica i su-posrednica), molitve svecima na Nebu da se mole za nas, apostolsko naslijeđe, obredi crkve koji vrše ulogu sakramenata, krštenje male djece, ispovijedanje grijeha svećeniku, Čistilište, indulgencije/oproštajnice kao ni jednaki autoritet crkvene Predaje i Svetoga pisma. Stoga, ako Katolička crkva ne potječe od učenja Isusa i njegovih učenika, kao što čitamo u Novom zavjetu, koje je onda pravo porijeklo Katoličke crkve?

U prvih 280 godina povijesti kršćanstva, kršćanstvo je bilo zabranjeno od Rimskoga carstva, a kršćane su strahovito progonjili. To se promijenilo nakon »obraćenja« rimskoga Cara Konstantina. Konstantin je »legalizirao« kršćanstvo Milanskim ediktom iz 313. godine. Godine 325., Konstantin je sazvao Nicejski sabor, u pokušaju da ujedini kršćanstvo. Konstantin je kršćanstvo zamislio kao religiju koja bi ujedinila Rimsko carstvo, koje se u to vrijeme počinjalo dijeliti. Premda se to tada činilo pozitivnim razvojem kršćanske crkve, rezultati nipošto nisu bili pozitivni. Kao što Konstantin nije htio u potpunosti prihvatiti kršćansku vjeru nego je nastavio sa svojim poganskim vjerovanjima i praksom, tako je i kršćanska crkva koju je Konstantin promicao bila mješavina pravoga kršćanstva i rimskog poganizma.

Konstantin je shvatio da zbog toga što je Rimsko carstvo toliko golemo, prostrano i raznoliko – neće svi htjeti napustiti svoja religijska vjerovanja i prihvatiti kršćanstvo. Zato je dopustio, pa čak i zagovarao, »kršćanizaciju« poganskih vjerovanja. Potpuno poganska i krajnje nebiblijska vjerovanja dobila su nov, »kršćanski« identitet. Evo nekoliko jasnih primjera tih vjerovanja:

(1) Kult Izide, religija egipatske majke-božice, uvedena je u kršćanstvo tako što su Izidu zamijenili Marijom. Mnogi nazivi koji su se koristili za Izidu, poput »Kraljica Neba«, »Majka Božja« i »theotokos« (Bogorodica), pripisani su Mariji. Mariji je dana uzvišena uloga u kršćanskoj vjeri, daleko veća od one koju joj daje Biblija. Sve to služilo je kako bi se privukli štovatelji Izide vjeri koju inače ne bi prihvatili. Zapravo, mnogi hramovi božice Izide pretvoreni su u hramove posvećene Mariji. Prve jasne naznake katoličke Mariologije javljaju se u pisanjima Origena, koji je živio u Aleksandriji u Egiptu, koja je slučajno bila žarište štovanja božice Izide.

(2) Mitraizam je bila religija Rimskoga carstva od prvoga do petog stoljeća nakon Krista. Bila je jako popularna među Rimljanima a posebno među rimskim vojnicima, te je vjerojatno bila religija nekolicine rimskih careva. Premda Mitraizam nikada nije dobio »službeni« status u Rimskome carstvu, de fakto je bila službena religija sve dok ga Konstantin i naredni carevi nisu zamijenili kršćanstvom. Jedna od ključnih značajki Mitraizma bio je žrtveni obrok, koji je uključivao jedenje tijela i pijenje krvi bika. Mitra, bog Mitraizma, bio je »prisutan« u tijelu i krvi bika, a onima koji su ga blagovali u žrtvenom objedu davao je spasenje (theofagija, jedenje boga). Mitraizam je također imao sedam »sakramenata«, tako da je sličnosti između Mitraizma i Rimokatoličanstva toliko puno da se jednostavno ne mogu zanemariti. Konstantin i njegovi sljedbenici pronašli su laku zamjenu za žrtveni obrok Mitraizma u konceptu Gospodnje večere. Nažalost, neki rani kršćani Gospodnjoj večeri već su počeli pripisivati mističke značajke, pritom odbacivši biblijski pojam jednostavne uspomene na Kristovu smrt i prolivenu krv. Romanizacija Gospodnje večere upotpunila je prijelaz u žrtvenu konzumaciju Isusa Krista, koja je sada poznata kao katolička Misa / Euharistija.

(3) Većina Rimskih careva (i građana) bili su henoteisti. Henoteist je osoba koja vjeruje u postojanje mnogih bogova, ali se prvenstveno usredotočuje samo na jednoga boga, ili pak smatra da je taj jedan bog nadređen drugim bogovima. Na primjer, rimski bog Jupiter bio je vrhovni bog rimskoga panteona bogova. Rimski mornari često su štovali Neptuna, boga oceana. Kada je Katolička crkva prigrlila rimski poganizam, jednostavno je zamijenila panteon bogova svecima. Kao što je rimski panteon bogova imao boga ljubavi, boga mira, boga rata, boga snage, boga mudrosti itd., jednako je i Katolička crkva imala sveca koji je bio »zadužen« za sve ove i mnoge druge kategorije. Kao što su mnogi rimski gradovi imali boga zaštitnika pojedinog grada, tako je i Katolička crkva izmislila »sveca zaštitnika« za gradove.

(4) Vrhovnost rimskoga biskupa (papinstvo) nastala je uz podršku rimskih careva. Budući da je Rim bio središte vladavine Rimskim carstvom u kojemu su živjeli rimski carevi, grad Rim postao je prominentan u svim aspektima života. Konstantin i njegovi nasljednici podržali su rimskoga biskupa kao vrhovnog vladara crkve. Naravno da je za jedinstvo rimskoga carstva bilo najbolje da vlast i državna religija imaju sjedište na istome mjestu. Premda se većina drugih biskupa (i kršćana) odupiralo ideji o vrhovnosti rimskoga biskupa, rimski biskup se na kraju uzdigao do vrhovnosti zbog moći i utjecaja rimskih careva. Kada je Rimsko carstvo doživjelo slom, pape su preuzele naslov koji su prethodno imali rimski carevi – Pontificus Maximus.

Mogli bismo iznijeti mnoge druge primjere. Ova četiri dovoljna su da pokažu pravo porijeklo Katoličke crkve. Naravno, Rimokatolička crkva niječe pogansko porijeklo njezinih vjerovanja i običaja. Katolička crkva prerušava svoja poganska vjerovanja slojevima komplicirane teologije. Ona izgovara i niječe svoje pogansko porijeklo tako što stavlja masku »crkvene Predaje«. Budući da prepoznaje da su mnoga njezina vjerovanja i običaji krajnje strani Svetomu pismu, prinuđena je zanijekati autoritet i dostatnost Biblije.

Porijeklo Katoličke crkve je tragičan kompromis kršćanstva s poganskim religijama koje su je okruživale. Umjesto da naviješta Evanđelje i obraća pogane, Katolička crkva »pokrstila« je poganske religije i »opoganila« kršćanstvo. Brišući razlike i značajke, da, Katolička crkva postala je privlačna stanovništvu Rimskoga carstva. Jedna posljedica toga jest to što je Katolička crkva stoljećima bila vrhovna religija u »Rimskome svijetu«. Međutim, druga posljedica jest ta što je najdominantniji oblik kršćanstva otpao od istinskog Evanđelja Isusa Krista, kao i od pravoga naviještanja Božje riječi.

2. Timoteju 4,3-4 kaže: »Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrave nauke, nego će prema svojim strastima sebi nagomilati učitelje da im škaklju uši, te će odvratiti uši od istine, a okrenut će se bajkama.«

Autor: Zrno Prašine

Rad iz zadovoljstva i uživanja

“Gradit će kuće i stanovat u njima, saditi vinograde i uživati rod njihov. Neće se više graditi da drugi stanuju, ni saditi da drugi uživa: vijek naroda moga bit će ko vijek drveta, izabranici moji dugo će uživati plodove ruku svojih.” (Izaija 65,21.22) Tamo se prostrane ravnice protežu u prekrasne brežuljke, a Božje gore uzdižu svoje uzvišene vrhove. Na ovim će mirnim ravnicama tih živahnih potoka Božji narod, toliko dugo tuđinci i putnici, naći dom. “Narod će moj prebivati u nastambama pouzdanim, u bezbrižnim počivalištima.” (Velika borba, str. 580) Na obnovljenoj Zemlji otkupljeni će se baviti svime onim što je donosilo radost Adamu i Evi u početku. Živjet će edenskim životom, životom u vrtovima i poljima. “Gradit će kuće i stanovat u njima, saditi vinograde i uživati rod njihov.” ... Tamo će svaki talent biti razvijen, svaka sposobnost povećana. Izvodit će se najveličanstveniji pothvati, ostvarivati najplemenitije želje, postizati najuzvišenije težnje. Ali još uvijek će biti novih visina za svladavanje, novih čuda za divljenje, novih istina za shvaćanje, svježih tema za proučavanje, i sve će to poticati snage tijela, uma i duše. (Izraelski proroci i kraljevi, str. 465,466) Na Nebu ćemo uvijek biti nečim zaokupljeni. Cijela obitelj otkupljenih neće živjeti u nekom stanju dremljive dokolice. Još ostaje odmor narodu Božjemu. Na Nebu aktivnosti neće biti zamorne i teške; bit će to odmor! Cijela obitelj otkupljenih naći će svoje zadovoljstvo u služenju Onomu komu pripada po stvaranju i po otkupljenju. (Ellen G. White Letter 11, 1899.) Umornima i teško natovarenima, onima koji su se borili u dobroj borbi vjere, bit će to slavan počinak; jer mladost i snaga besmrtnosti bit će njihova, a više se neće morati boriti protiv grijeha i Sotone. (Christian Temperance and Bible Hygiene 99)

Ljepote našeg nebeskog doma

“Zidine su sagrađene od jaspisa, a grad od čistoga zlata, kao čisto staklo. Temelji su gradskih zidina ukrašeni svakovrsnim dragim kamenjem.” (Otkrivenje 21,18.19)

Slavni Božji grad ima dvanaest vrata, ukrašenih veličanstvenim biserima. Ima i dvanaest temelja različitih boja. Ulice grada su od čistoga zlata. U tom gradu je i Božje prijestolje, a čista, prekrasna rijeka izlazi od njega, bistra kao kristal. Njezina blistava čistoća i ljepota služe na radost Božjem gradu. Sveti će slobodno piti ljekovitu vodu iz rijeke života. ...

Sva lica će odražavati lik svojeg Otkupitelja. Neće, dakle, u njemu biti nijedno zabrinuto, nevoljno lice, već će sva biti vedra, nasmijana u neokaljanoj neporočnosti. Anđeli će biti tamo, ali i otkupljeni sveti s mučenicima, a što je najljepše od svega, najveću radost će nam pričinjavati prisutnost našeg dragog Spasitelja koji je patio i umro da bismo mi mogli uživati tu sreću i slobodu — Njegovo slavno lice sjat će jače od Sunca, obasjavat će prekrasni grad i odražavati slavu svuda unaokolo.

I djeca će biti tamo. Ona se nikada neće upuštati u sukobe i nesuglasice. Njihova će ljubav biti vatrena i sveta. I ona će imati zlatne krune na svojoj glavi i harfe u svojim rukama. Sva njihova mala lica, koja su danas ovdje još uplakana i zbunjena, zračit će svetom radošću izražavajući njihovu savršenu slobodu i sreću. ...

Sveti će imati krune slave na svojoj glavi i zlatne harfe u svojim rukama. Svirat će na svojim zlatnim harfama i stvarati melodiju u čast Bogu. Njihove nekadašnje nevolje i patnje u ovom svijetu bit će zaboravljene i izgubljene usred ljepota nove Zemlje. Njima će uvijek biti upućivan odobravajući smiješak Isusa Krista i njihova sreća bit će nenadmašna. ... Buduće boravište svetih bit će puno slave. (The Youth’s Instructor, listopad 1852.)

Na svadbenoj večeri

“Blago onima koji su pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu!” (Otkrivenje 19,9)

Nježna i sveta zajednica koja postoji između Krista i Njegova naroda i u Starom i u Novom zavjetu prikazana je bračnom vezom. Kristovo razumijevanje radosti svadbenih svečanosti upućuje na radost onoga Dana kad će On dovesti svoju zaručnicu u Očev dom i otkupljeni s Otkupiteljem sjesti na večeru svadbe Janjetove. On kaže: “I kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati. Neće te više zvati Ostavljenom ... nego će te zvati Moja milina ... jer ti si milje Jahvino.” “On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno.” (Izaija 62,5.4; Sefanija 3,17) Kad je Ivan primio viđenje o nebeskim događajima, zapisao je: “Uto čuh nešto kao glas golemog mnoštva, kao šum velikih voda, kao prasak jakih gromova: Alleluja! Jer se domognu kraljevstva Gospodin, naš Bog, Svemogući. Veselimo se, kličimo od veselja i zahvalimo Bogu, jer dođe Janjetova svadba! Njegova se zaručnica opremila. Blago onima koji su pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu!” (Otkrivenje 19,6.7.9)

U svakoj duši Isus je vidio čovjeka kome treba uputiti poziv za Njegovo kraljevstvo. (Isusov život, str. 110,111)

Kad primi kraljevstvo, doći će u svojoj slavi kao Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima na spasenje svom narodu, koji će “sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom” (Matej 8,11; Luka 22,30) da sudjeluje u Janjetovoj svadbenoj gozbi. (Velika borba, str. 367)

Jest ćemo plodove s drveta života

“Svuda između gradskog trga i rijeke rastu stabla života koja rađaju dvanaest puta: svakog mjeseca daju svoj plod. Lišće od stabala služi za lijek poganima.” (Otkrivenje 22,2)

Iz prijestolja je tekla bistra rijeka, a na objema obalama rijeke bilo je stablo života. ... Plod je bio prekrasan; izgledao je kao zlato pomiješano sa srebrom. (Rani spisi, str. 36)

Plod drveta života u Edenskom vrtu imao je nadnaravne osobine. Jesti ga značilo je živjeti vječno. Ovaj plod je bio lijek protiv smrti. Njegovo lišće je davalo život i besmrtnost. ... Nakon pojave grijeha, nebeski Domaćin je presadio drvo života u nebeski raj. (Testimonies for the Church, sv. 8, str. 288)

Otkupljeni sveti, koji su ljubili Boga i držali Njegove zapovijedi na Zemlji, ući će kroz vrata u grad i imat će pravo na drvo života. Oni će slobodno jesti ploda s njega, kao i naši praroditelji prije pada u grijeh. Lišće tog besmrtno razgranatog drveta služit će za iscjeljivanje narodima. Tada će nestati sve njihove nevolje. Bolest, tugu i smrt nikada više neće osjećati jer će ih lišće drveta života izliječiti. Isus će tada vidjeti trud svoje duše i biti zadovoljan kada se otkupljeni, koji su bili podložni žalosti, teškom radu i nevoljama, koji su stenjali pod prokletstvom, okupe oko drveta života da jedu njegove besmrtne plodove na koje su naši praroditelji izgubili svako pravo kršeći Božje zapovijedi. Neće više biti nikakve opasnosti da ponovno izgube pravo na drvo života, jer će onaj koji je naveo naše praroditelje da sagriješe biti uništen drugom smrću. (The Youth’s Instructor, listopad 1852.)

Na drvetu života raslo je najljepše voće koje su sveti mogli slobodno ubrati. ... Ni najuzvišeniji jezik ne može opisati nebesku slavu i neusporedivu dubinu Spasiteljeve ljubavi. (Rani spisi, str. 233

Prelijepa domovina

“A da su pod tim još mislili na onu iz koje su izišli, još bi imali vremena da se vrate. A sad, oni teže za boljom, to jest za nebeskom (domovinom). Zato ih se Bog ne stidi, ne stidi se nazivati se njihovim Bogom. Zbilja im je pripravio grad.” (Hebrejima 11,15.16)

Strah da buduća baština ne izgleda previše materijalno, naveo je mnoge na simbolično tumačenje upravo onih istina koje nas navode da u njoj vidimo svoj dom. Krist je svojim učenicima potvrdio da im ide pripremiti stanove u kući svog Oca. Oni koji prihvate učenja Božje riječi neće biti potpuno neupućeni u vezi s nebeskom domovinom. A ipak “što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube” (1. Korinćanima 2,9). Ljudski jezik nije sposoban opisati nagradu pravednih. Ona će biti poznata samo onima koji je budu vidjeli. Nijedan ograničeni um ne može shvatiti slavu Božjeg raja.

U Bibliji je baština spašenih nazvana domovinom (Hebrejima 11,14-16). Tamo nebeski Pastir vodi svoje stado na izvore žive vode. Drvo života daje plod svakog mjeseca, a lišće stabla služi za lijek narodima. Tamo su potoci koji vječno žubore, bistri kao kristal, a uz njih lelujavo drveće baca svoje sjene na putove što ih je Gospodin pripravio za otkupljene. (Velika borba, str. 580)

Trava ima živu zelenu boju i nikada neće uvenuti. U zemlji će biti ruža, ljiljana i najraznovrsnijeg cvijeća. Ono nikada neće propasti, izblijedjeti ili izgubiti svoju ljepotu i miris.

Lav od kojega se ovdje moramo užasavati i plašiti, tamo će ležati zajedno s janjetom, a i sve ostalo na novoj Zemlji bit će u miru i skladu. Drveće na novoj Zemlji bit će ravno i dostojanstveno, bez mana. (The Youth’s Instructor, listopad 1852.)

Na novoj Zemlji neće biti hladnih vjetrova i nikakvih neugodnih promjena. Atmosfera će uvijek biti ugodna i zdrava. (Diary, 24. ožujka 1859.)

Prepoznat ćemo jedni druge

“Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat.” (1. Korinćanima 13,12)

U nebeskim stanovima srest ćemo se da se više nikada ne rastanemo. Jedni druge ćemo poznavati u našem nebeskom domu. (The Sings of the Times, 20. lipnja 1911.)

Otkupljeni će se sresti i prepoznati one koji su njihovu pozornost usmjerili na uskrslog Spasitelja. Kakve će blagoslovljene razgovore voditi s tim dušama! “Bio sam grešnik!” reći će, “bez Boga i bez nade u svijetu, a ti si došao k meni i usmjerio moju pozornost na dragog Spasitelja kao moju jedinu nadu!” ... Drugi će reći: “Bio sam neznabožac u neznabožačkoj zemlji. Ti si ostavio svoje prijatelje i svoj udobni dom i došao me naučiti kako naći Isusa i vjerovati u Njega kao u jedinog pravog Boga. Pobacao sam idole i služio Bogu, i sada Ga gledam licem u lice. Spašen sam, spašen za cijelu vječnost, i mogu stalno gledati Onoga koga volim. ...”

Drugi će izražavati svoju zahvalnost onima koji su hranili gladne i odijevali neodjevene. “Kada je očaj odveo moju dušu u nevjerovanje,” reći će takvi, “Gospodin te je poslao k meni da mi uputiš riječi nade i utjehe. Donio si mi hranu da zadovoljim svoje tjelesne potrebe, a onda si mi otvorio Božju riječ da postanem svjestan svojih duhovnih potreba. Postupao si prema meni kao prema bratu. ... Uporno si me poučavao da na Nebu imam Oca koji me voli. Čitao si mi dragocjena Božja obećanja. Nadahnuo si me vjerom da će me On spasiti. Moje srce je omekšalo i slomilo se dok sam razmišljao o žrtvi koju je Krist dao za mene. ... I sada sam ovdje, spašen, spašen za cijelu vječnost, da uvijek živim u Njegovoj prisutnosti i slavim Onoga koji je dao svoj život za mene.”

Kakva će to radost biti kada se ovi spašeni sretnu i pozdrave. Koliko će se oni koji su živjeli ne ugađajući sebi, već blagoslivljajući druge koji su bili u nepovoljnijem položaju od njih, radovati kada ih budu vidjeli. Njihovo srce će biti zadovoljno. (Review and Herald, 5. siječnja 1905.)