REFORMACIJA - Sola Scriptura

 

Nalazimo se u mjesecu listopadu, mjesecu u kojem se sjećamo najvećeg i najutjecajnijeg povijesnog događaja u Europi, sjećamo se REFORMACIJE.

Kada je 31.10.1517. godine na vrata crkve u Wittenbergu zabio 95 teza protiv prodavanja oproštajnica od grijeha od strane Rimokatoličke crkve, dr. Martin Luther nije ni slutio kakve će posljedice izazvati njegov pokušaj obnove, reformacije, povratka crkve na biblijske temelje.

Nakon Reformacije u Europi doista više ništa nije bilo isto. Isto tako, nakon Reformacije, ni u crkvi više nije ništa bilo isto. Crkva se, moramo reći nažalost, podijelila na Rimokatoličku i Protestantsku crkvu.

Vjerujem da će vam ova emisija pomoći, kako u razumijevanju same Reformacije, tako i u razumijevanju te temeljne razlike između kršćanskih crkava, a to je razlika u autoritetu vjere.

Kada je bio pozvan da brani svoje teze, svoje stavove, svoja pisanja na državni Sabor u Worms, Martin Luther je ispred samog kralja Karla V, ispred 30 biskupa, 200 plemića, 28 vojvoda te 11 grofova, na pitanje da li je spreman opozvati svoja pisanja, jasno odgovorio:

'Ako me se ne pobijedi uz pomoć svjedočanstva Svetog pisma ili očitim razumskim razlozima – jer ne vjerujem isključivo ni papi ni koncilima, budući da je izvjesno da su često griješili i proturječili sebi samima – uvjeren sam u mjesta iz Svetog pisma koja sam naveo. Moja je savjest okovana Riječju Božjom. Tu stojim i ne mogu se maknuti. Neka mi Bog pomogne'.
(Roland H. Bainton, 1950, Here I Stand, Mentor Books, USA.
Bernardh Lohse, 2006, Martin Luther, Matija Vlačić Ilirik, Zagreb.)

Danas kada, sjećajući se Reformacije, govorimo o temeljnoj točki Reformacije, a to je; Sola Scriptura ili Samo Pismo, Samo Biblija, treba jasno reći da Rimokatolička crkva ima i uvijek je kroz svoju povijest imala vrlo visoko mišljenje i stav o Bibliji ili Svetome Pismu. Rimokatolička crkva je službeno uvijek smatrala, vjerovala i podržavala tezu da je Biblija pouzdano, inspirirano i nepogrešivo Sveto Pismo.

Bilo da proučavamo crkvene oce, bilo da proučavamo Nicejski sabor, I. Vatikanski sabor, II. Vatikanski sabor, vidimo jasan i nepromjenjiv stav RKC prema Svetome Pismu; ono je inspirirano, nepromjenjivo, nepogrešivo i pouzdano.
Slušajmo npr. što govori posljednji, II. Vatikanski sabor, održan u nama najbližim 60-tim godinama prošlog stoljeća:

'Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetog. Jer, knjige i Starog i Novog Zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetoga napisane imaju Boga za auktora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da njegovim djelovanjem u njima i po njima kao pravi auktori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće. Budući da sve ono, dakle, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenim od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetome pismu.
(Drugi Vatikanski koncil, KS 1986, III glava 11, str 401).

Čitajući ovo možda se pitate: 'Pa u čemu je onda razlika?'

Biblija je, istina, samo jedna i ja svake nedjelje propovijedam iz Svetoga Pisma koje je zajedno izdala zagrebačka Kršćanska Sadašnjost i Savez baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj.

Ako je Biblija jedna, zašto postoji više crkava? Ako je Sveto pismo jedno, zašto se ekumenizam uvijek zaustavi na jednoj površnoj, političkoj razini i nikada se ne spusti do ozbiljnih teoloških krugova?
Kakva je razlika između Rimokatoličke i Protestantske crkve u koju povijesno govoreći spadaju i crkve Reformacijske baštine ?

Razlika između Rimokatoličke crkve i Protestantske crkve je u AUTORITETU VJERE! Autoritet u Protestantskoj crkvi i u većini crkava Reformacijske baštine je 'SOLA SCRIPTURA' ili 'SAMO PISMO' odnosno 'SAMO BIBLIJA.'

Autoritet u Rimokatoličkoj crkvi je SVETO PISMO ili BIBLIJA ali ne samo Sveto Pismo. Rimokatolička crkva ima dva izvora: Bibliju i Tradiciju.

Tamo gdje je Rimokatolička crkva na Pismu, tamo se slažemo, a tamo gdje je na Tradiciji tamo dolazi do razilaženja kao npr. nepogrešivost pape, nauka o Mariji, čistilište, pitanja oko sakralne umjetnosti odnosno pitanje kipova, slika… itd.

Da bismo jednostavno odgovorili na ovo kompleksno pitanje moramo se vratiti u vrijeme prije Reformacije. U vrijeme prije i u vrijeme same Reformacije, nastala je ozbiljna kriza autoriteta u Crkvi. Teolozi, unutar tada jedne Crkve, bili su podijeljeni oko pitanja autoriteta.
Je li autoritet u crkvi papa, crkveni sabor ili su autoritet crkve crkveni oci? Na kraju 13. stoljeća bila su prisutna dvojica papa. Crkveni sabor u Pizi, na početku 14. stoljeća pokušao je riješiti tu nezgodnu situaciju, no, kao rezultat tog pokušaja bio je - tri pape. Kojem autoritetu se podrediti kada je kontradikcija očita? Papi, crkvenim ocima ili koncilu?

Upravo u tom vremenu, u vremenu jedne ozbiljne i stvarne krize autoriteta, pojavljuje se augustinac dr. Martin Luther, kao i ostali teolozi s glavnom tezom Reformacije; 'SOLA SCRIPTURA' ili 'SAMO PISMO.'

Treba jasno reći, da kada su reformatori rekli 'SOLA SCRIPTURA' ili 'SAMO PISMO', oni time nisu mislili da je Samo Pismo jedini autoritet u crkvi, već da je Samo Pismo Vrhovni autoritet u crkvi, te da se svaki drugi autoritet mora provjeriti i podrediti Vrhovnom autoritetu a to je Biblija ili Sveto Pismo, ono je 'omnis primata.'

Za reformatore je bilo i danas je, potpuno neprihvatljivo staviti u istu razinu Sveto Pismo s učenjem crkvenih otaca i crkvenih sabora. Za njih je bilo i danas je, potpuno neprihvatljivo izjednačiti Božji izvor s ljudskim izvorom, Božji autoritet s ljudskim autoritetom.

Povijesno gledano, pravo i službeno razdvajanje nije se dogodilo 1517. u Witthenbergu, ili kasnije u Regensburgu, Augsburgu ili Wormsu, to su sve bili pokušaji povrataka Crkve na Sveto Pismo, već je pravo razdvajanje nastupilo kasnije, poslije Reformacije – na saboru u Tridenti.

Tridentski koncil, koji je održan od 1545. do 1563., službeno je u Rimokatoličkoj crkvi izjednačio autoritet Svetoga Pisma i Tradicije, 'koje zajedno treba prihvatiti s istim strahopoštovanjem', te je na taj način odvajajući se od Pisma, moramo reći nažalost, odvojio i razdijelio crkvu.

Temeljna razlika između spomenutih crkava je u autoritetu vjere. Iz te temeljne razlike proizlazi i ona najvažnija, praktična razlika, tamo gdje je ulog najveći, a to je: OPRAVDANJE odnosno SPASENJE ČOVJEKA. Problem prodaje oprosta grijeha od strane Crkve, ne bi bio toliko ozbiljan problem da on ne iskrivljava i ne napada samo bit, samu srž Evanđelja Isusa Krista a to je milost, nezaslužena milost Božja.

'Ekonomija spasenja' ne bi bila toliko veliki problem da ne proturječi savršenom životu, savršenoj žrtvi, smrti i uskrsnuću savršenog Isusa Krista. 'On je, uistinu, jednim jedinim prinosom zauvijek učinio savršenima one koje posvećuje' (Heb 10:14), tvrdi Sveto Pismo.

Po pitanju opravdanja Biblija je jasna i tu se ne može govoriti o drugačijoj interpretaciji. Prema Samo Pismu, opravdanje pred pravednim i svetim Bogom ne nalazi se u sakramentima, dobrim djelima, čistilištu, u oproštanjicama, u misama zadušnicama. Opravdanje, odnosno spasenje pred svetim i pravednim Bogom nalazi se u duboko osobnoj, doživljenoj i iskrenoj vjeri srca u 'Samo Krista', po 'Samo Milosti' Božjoj, jasno je 'Samo Pismo'.

Prema Samo Pismu, spasenje nije u onome što mi činimo, već je spasenje u onome što je On učinio, jedanput zauvijek za nas; savršenim životom, savršenom žrtvom, smrću i uskrsnućem. To je Dobra Vijest, Radosna Vijest, Evanđelje Isusa Krista za koje apostol Pavao kaže:

'da se ne stidi Evanđelja jer je ono sila Božja za spasenje svakom koji vjeruje (Rimljanima 1:16-17).

mr.sc. Damir Pintarić, pastor BC 'Betanija'
©2016. Sva prava pridržana.

Radio poruku Reformacija - Sola Scriptura možete preslušati ovdje:
http://www.betanija.hr/Default.aspx?v=1042

Bog štiti spolnost pomoću braka

Bog štiti spolnost pomoću braka
Brak je Božji način zaštite naše spolnosti i on nije samo običan društveni sporazum, nego Božja uredba.
Jedan američki psihijatar, inače nekršćanin, napisao je opsežnu knjigu na tu temu i iznio: "Nikad na tu temu nije napisano nešto što bi se moglo usporediti s onime što piše u Bibliji: 'I stvori Bog čovjeka – muško i žensko stvori ih'." I nastavlja: "Ja nisam kršćanin, ali kao psihijatar tvrdim da je brak upravo ono što čovjek treba." Dobro ste razumjeli: istinski brak – ne sedmi, osmi, deveti ili deseti "brak", kako to običavaju holywoodske filmske zvijezde! Uzeti te "brakove" za primjer još je jedna od ludosti našeg doba. To može odvesti samo u duboko razočaranje. Bog je ustanovio instituciju braka, ali braka koji se temelji na ljubavi i vjernosti.
Još bih rekao nešto o bračnoj zajednici. – Drage žene, da biste bile dobre žene, nije dovoljno samo dobro kuhati mužu i prišivati mu dugmad. A i vi, muškarci, znajte da nije brak samo da ženi predate plaću, a dalje vas više ništa ne zanima. Brak mora biti izbavljenje od osamljenosti! Vi, oženjeni, kakav je vaš brak? Možda biste trebali malo porazgovarati i upitati jedno drugo: "Kamo smo mi to zašli? Brak bi nam trebao biti izbavljenje od osamljenosti!" – "Nije dobro", rekao je Bog u početku, "da čovjek bude sam; napravit ću mu pomoćnicu." Brak je izbavljenje od osamljenosti!
Ispripovjedit ću vam nešto što mnogo govori. Jedanput, kad sam još bio dječak, roditelji su dopustili sestri i meni da pođemo s njima na svadbu k rodbini u Stuttgart. Tada sam prvi put bio na vjenčanju i sve mi je bilo jako zanimljivo. Kočijom smo se odvezli u crkvu i kasnije se vratili u hotel na svadbeni objed. Na posljednjoj stranici jelovnika koji su stavili pred nas, pisalo je: "Ledena bomba". Sestra i ja smo sjedili za stolom i nestrpljivo čekali samo taj sladoled. Ali sladoled nije stizao beskrajno dugo jer je jedan "striček" držao podulji govor. Taj nam je govor bio užasno dosadan. Nakon njega govorio je još jedan "striček", no njegov mi je govor ostao duboko urezan u sjećanje. Htio se malo našaliti pa je rekao: "Dragi uzvanici! Kažu da na nebu postoje dvije stolice pripravljene za muža i ženu koji ni sekundu nisu požalili što su ušli u brak – ali te su stolice i dan danas prazne!" U tom ga trenutku netko prekinu. Bio je to moj otac koji se podigao i preko stola povikao majci koja je sjedila na drugoj strani prostorije: "Mama, te stolice čekaju na nas!" Bio sam dijete i nisam razumio dublji smisao tih riječi, ali mojim je srcem prostrujala ugodna toplina što pripadam tom domu. – Je li i vaš brak takav? Upravo takvim ga je Bog zamislio!
Na mojoj je svadbi jedan moj stari prijatelj održao lijep govor za stolom. Govorio je o retku iz Knjige Postanka u kojem Bog kaže: "Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoćnicu kao što je on." – "Ne gospodaricu", reče on, "koja će vladati nad njime. Ne robinju koja će puzati pod njegovim nogama. Ne nekakav predmet koji će on moći odbaciti. Bog je muškarcu stvorio pomoćnicu kao što je i on sam."
Bio sam duboko dirnut kada je moj otac na srebrnom piru pogledao mamu i rekao joj: "U tih dvadeset pet godina postajala si mi svakim danom sve draža!" Tada sam pomislio na sve one brakove u kojima su supružnici dvadeset pet godina gledali kako se hlade odnosi među njima. Užasno! Ima mnogo supružnika koji bi trebali jedno drugom reći: "Čuj, moramo pokušati još jedanput od samog početka!" To je moguće! Zaista je moguće!
Kao treće, želim spomenuti da postoji mnogo mladih ljudi koji kažu: "Ne mislimo se još vjenčati. Što je onda s nama? Možemo li raditi što nas volja?" Njima želim reći: Bog želi čistu mladež
Wilhelm Busch

Toni i Gordana

Čovjek koji ti želi dobro

O životu danas i onom što ostavljamo za sutra

O životu danas i onom što ostavljamo za sutra
Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadi jedan zamotuljak u posivjelom papiru i reče: "Ovo nije bilo što, ovo je nešto specijalno.". Odmotao je paketić i odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku. Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New Yorku, prije otprilike osam ili devet godina. Nije to nikada upotrijebila. Čuvala je to za neku "specijalnu priliku". "Dobro... ja mislim da je sada prigodna prilika za to". Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati na pogrebu.
Njegova žena je umrla. Okrenu se prema meni i reče: "Ne čuvaj nikada ništa za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom životu je specijalan". Još uvijek mislim na njegove riječi... one su promijenile moj život. Više čitam, a čistim manje. Sjedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu. Provodim više vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u suštini jedna cjelina ispunjena uzvicima, a ne tečaj preživljavanja. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam moje kristalne čaše svaki dan. Obučem moj novi sako, kad idem u supermarket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad poželim. Fraze..."jednog dana" i "jednog od ovih dana" su nestale iz mog rječnika.
Ako nešto vrijedi vidjeti, slušati ili raditi, onda ja to želim vidjeti, slušati ili raditi SADA. Ja nisam siguran u to što bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovdje sutra, u što mi svi vjerujemo. Ja mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom obitelji, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj za neke nesporazume, i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona išla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana. Upravo ove neurađene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani.
Smeta me što sam prestao sretati moje dobre prijatelje koje sam ja "jednog dana" htio kontaktirati. Smeta mi što ne pišem pisma, koja sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i žalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i djeci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam ne zakasniti, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti nas život sa smijehom ili radošću. I svaki dan kažem samom sebi, da je danas jedan specijalan dan... Svaki dan, svaki sat, svaka minuta... je specijalan.

Osobno svjedočanstvo obraćenja Bogu-Mirko Gizela Pericic

Mirko Gizela Pericic
. Moje svjedočanstvo...DO 31 GODINE MOG ŽIVOTA, ŽIVIO SAM KAO MNOGI DRUGI LJUDI NA OVOJ PLANETI, BEZ MIRA SA BOGOM,UŽIVAJUĆI U OVOZEMALJSKIM ZADOVOLJSTVIMA.

 NEKOLIKO GODINA RANIJE,OŽENIO SAM SE.MOJA SUPRUGA MI JE REKLA, DA VJERUJE U ISUSA HRISTA, ALI JA TO NISAM ŽELIO SLUŠATI.GODINAMA MI JE BIBLIJA BILA PORED BRAČNOG KREVETA.NEKOLIKO PUTA SAM JE OTVORIO, ALI ISTO TAKO I ZATVORIO-NIŠTA ZANIMLJIVO ZA MENE.VJEROVAO SAM SAMO U ONO ŠTO VIDIM.ZATIM SAM DOŽIVIO NEŠTO,ŠTO NISAM VIDIO U HOROR FILMOVIMA. DOBIO SAM UŽASNE, NADPRIRODNE GLAVOBOLJE, GUŠENJE,UMIREM OD BOLOVA, A POTPUNO ZDRAV.

 TE BOLOVE,NE MOGU RIJEČIMA OPISATI,,JER TO JE POTPUNA AGONIJA,KADA SAM OSJEĆAO MOZAK KAO UŽARENU KUGLU,KOJA ĆE DA EKSPLODIRA, GUŠENJE.ONDA SAM SAZNAO, DA JE TO CRNA MAGIJA. PRVI PUT SAM ČUO ZA TAKO NEŠTO.TRAŽIO SAM POMOĆ,PA SAM SAZNAO ZA NEKE OSOBE,KOJE SE BAVE BIJELOM MAGIJOM I MOGU DA MI POMOGNU. REKLI SU MI, DA JE TO JAKI OBLIK CRNE MAGIJE I MOŽE DOVESTI DO SMRTI.
PO NJIHOVIM SAVJETIMA KRSTIO SAM SE U CRKVI,PALIO SVIJEĆE,IZGOVARAO MOLITVE KOJE SU ME NAUČILI.NIJE POMAGALO, AGONIJA SE NASTAVLJALA. JEDNE NOĆI, TOKOM NESNOSNIH BOLOVA, MOLIO SAM BOGA, DA MI POMOGNE I ON JE TO URADIO, OSLOBODIO ME OD UŽASNE PATNJE I DOVEO ME DO SPOZNAJE ISTINE.BOG JE DAO SVOG SINA ISUSA HRISTA,DA SVAKO KO U NJEGA VJERUJE NE PROPADNE NEGO IMA ŽIVOT VJEČNI. TADA SAM BIO SPREMAN,DA SE POKAJEM ZA SVOJE GREHE I PRIMIM ISUSA HRISTA-BOŽJEG SINA ZA MOG SPASITELJA I GOSPODA.

TADA SE SVE U MOM ŽIVOTU PROMIJENILO.IMAM MOĆNU ZAŠTITU OD ZLA,GRESI SU MI OPROŠTENI, IMAM VJEČAN ŽIVOT.NOVO SAM STVORENJE U ISUSU HRISTU.DOBIO SAM BOŽJEG SVETOG DUHA,KOJI ME VODI DA U NJEGOVOJ SNAZI ŽIVIM ŽIVOT UGODAN BOGU. ISUS HRIST-BOŽJI SIN JE DOŠAO NA OVU ZEMLJU,DA SPASI GREŠNIKE.ISUS HRIST-BEZGREŠAN JE RAZAPET I UMRO JE NA GOLGOTSKOM KRSTU ZA GREHE SVIH LJUDI NA OVOJ PLANETI. SVI SU SAGREŠILI I LIŠENI SU SLAVE BOŽJE,A BEZ SVOJE ZASLUGE OPRAVDANI SU MILOŠĆU NJEGOVOM,KOJA JE U ISUSU HRISTU. TREĆI DAN ISUS HRIST JE USKRSNUO,USTAO JE IZ MRTVIH I POSLE POKAZIVANJA LJUDIMA VAZNESEN JE NA NEBO U BOŽJE KRALJEVSTVO,DA SPREMI VJEČNE STANOVE,ZA SVE ONE,KOJI GA VJEROM PRIME U SVOJE ŽIVOTE.

VJEČNO SPASENJE JE BOŽJI DAR, DALEKO VREDNIJI OD SVIH OVOZEMALJSKIH,PROLAZNIH ZADOVOLJSTAVA. IMAMO IZBOR SA ISUSOM HRISTOM VJEČAN ŽIVOT U NEBESKOM KRALJESTVU, OBASJANI BOŽJOM SLAVOM ILI VJEČNA KAZNA U PAKLU,OGNJENOM JEZERU.ISUS HRIST JE POBIJEDIO SMRT ZA NAS I ŽELI NAM DATI VJEČNI ŽIVOT.BOG, HOĆE DA SE PROSLAVI KROZ NAŠE ŽIVOTE I JEDINO TAKO MOŽEMO IMATI POTPUNU RADOST I MIR.SVI,KOJI SU PRIHVATILI ISUSA HRISTA U SVOJE ŽIVOTE IMAJU SPASENJE SVOJIH DUŠA I DOBIJAJU NOVA PROSLAVLJENA TIJELA,KOJA NISU PODLOŽNA BOLESTIMA I STARENJU .ŠTO OKO NE VIDE I UHO NE ČU,BOG JE SPREMIO ONIMA,KOJI GA VOLE.SVE OVE ISTINE SE NALAZE U BIBLIJI.BIBLIJA JE SADA I ZAUVJEK NAJLJEPŠA KNJIGA ZA MENE. OVOG TRENUTKA MOGU DA ZAVRŠIM OVOZEMALJSKI ŽIVOT,ODLAZIM NA MNOGO LJEPŠE MJESTO-NEBESKO KRALJEVSTVO GOSPODA ISUSA HRISTA.ISUS HRIST DOLAZI PONOVO DA VODI NEBESKOM DOMU-NJEGOVE, A OSTALIMA ĆE ON BITI SUDIJA. SVAKO OD NAS, MOŽE BILO KADA, ZAVRŠITI OVOZEMALJSKI ŽIVOT I MORA STATI PRED BOGA.SAMO KRV ISUSA HRISTA MOŽE NAS OČISTITI OD GRIJEHA I OPRAVDATI PRED NAŠIM STVORITELJEM, JER STRAŠNO JE UPASTI U RUKE BOGA ŽIVOGA.ISUS HRIST JE PUT,ISTINA I ŽIVOT. BOG ŽELI,DA SE SVAKO OD NAS SPASI, NJEGOVA RUKA, KROZ HRISTA JE ISPRUŽENA, JOŠ UVIJEK, DOK TRAJE VRIJEME MILOSTI. BLIŽI SE DAN GOSPODNJI,DAN STRAŠNOG BOŽJEG SUDA ZA OVAJ SVIJET. NEKA EVANĐELJE GOSPODA ISUSA HRISTA DONESE SVJETLOST I U TVOJ ŽIVOT.BOŽJA LJUBAV MIJENJA I NAJVEĆEG GREŠNIKA MIR I RADOST, KOJU NAM BOG DAJE U ISUSU HRISTU, NIKO NIŠTA DRUGO NAM NE MOŽE DATI.NEBESKI OTAC NAS OČEKUJE SA OGROMNOM NAGRADOM. ŠTO OKO NE VIDE I UHO NE ČU, TO JE BOG SPREMIO,ONIMA, KOJI GA VOLE. SA HRISTOVOM LJUBAVLJU MIRKO.JER SVI SU SAGREŠILI I LIŠENI SU SLAVE BOŽJE I BEZ SVOJE ZASLUGE SU OPRAVDAVDANI MILOŠĆU NJEGOVOM I OTKUPOM,KOJI JE U ISUSU HRISTU.ISUS HRIST JE DOŠAO NA SVIJET DA SPASI GREŠNIKE OD KOJIH SAM PRVI JA.JER BOG TAKO ZAVOLJE SVIJET DA JE DAO I SVOG JEDINOROĐENOG SINA DA KO GOD VJERUJE U NJEGA NE PROPADNE,NEGO DA IMA ŽIVOT VJEČNI. JER BOG TAKO ZAVOLJE SVIJET DA JE DAO I SVOG JEDINOROĐENOG SINA DA KO GOD U NJEGA VJERUJE NE PROPADNE,NEGO DA IMA ŽIVOT VJEČNI.HRIST UMRE ZA GREHE NAŠE,BI UKOPAN I USKRSNU TREĆI DAN...AKO SE KO NANOVO NE RODI,NE MOŽE VIDETI KRALJEVSTVA BOŽJEGA.PLATA ZA GREH JE SMRT,A DAR BOŽJI JE ŽIVOT VJEČNI U ISUSU HRISTU.I KO GOD SE NE NAĐE ZAPISAN U KNJIZI ŽIVOTA BI BAČEN U JEZERO OGNJENO.POKAJTE SE,JER SE PRIBLIŽI KRALJEVSTVO NEBESKO.DANAS JE DAN SPASENJA.- BIBLIJA..ISUS TE VOLI.

Galije natovarene pijeskom

U predgovoru jedne svoje propovijedi, Charles H. Spurgeon obratio se nekim duhovnicima svoga vremena ovom usporedbom:
U Neronovo doba u gradu Rimu bila je velika nestašica hrane, iako su se u Aleksandriji mogle kupiti obilne količine žitarica. Jedan čovjek koji je posjedovao brod otplovio je do obale i tamo primijetio mnoge gladne ljude kako napinju oči prema pučini mora, pokušavajući ugledati brodove koji su trebali stići iz Aleksandrije sa žitaricama.
Kad su se brodovi usidrili, ti siromašni ljudi jedan po jedan su grčili ruke u gorkom razočarenju, jer na palubama galija nije bilo ničeg osim pijeska koji je tiranski car naredio da se donese za njegove arene. Bila je to Neronova zloglasna okrutnost: zapovjediti da trgovački brodovi plove i donose samo pijesak za gladijatorske predstave, dok ljudi umiru od gladi, a grad je u tolikoj potrebi za pšenicom.
Zatim je trgovac koji je bio usidren u pristaništu rekao svome brodskom kapetanu: „Dobro se pobrini da sa sobom iz Aleksandrije ne doneseš ništa osim žitarica. Iako si ranije sa sobom donio mjeru ili dvije pijeska, ovaj put nemoj donijeti niti prstohvat. Dakle, kažem ti, nemoj donijeti ništa drugo osim pšenice, jer ovi ljudi umiru, i brodovi nam moraju služiti samo za jedan posao – dovoženje hrane.“
Spurgeon je na to dopisao: Jao! U posljednje sam vrijeme vidio neke silne galije natovarene niči drugim no pijeskom filozofije i nagađanja, i u sebi sam rekao: „Ne! Na svome brodu neću nositi ništa osim objavljene Božje Riječi, kruha života koji je ljudima tako prijeko potreban.
Citat preuzet iz knjige John F. MacArthur: Kristova dostatnost - poglavlje Dvojbena vjera u Bibliju - str.135-136
MARANATHA BLOG u 20:43 Nema komentara:
Podijeli
subota, 3. svibnja 2014.
BOGATO NASLIJEĐE U KOJEMU MOŽEMO UŽIVATI
"Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi." Poslanica Rimljanima 8:16-17a
Previše kršćana svoje duhovne živote živi na taj način. Ne obaziru se na raskošno bogatstvo naslijeđa koje ne može propasti (1.Pet 1:4), već tragaju za ostacima svjetovne mudrosti i sakupljaju otpad. Kao da im bogatstva Božje milosti (Ef 1:7) nisu dovoljna, kao da im "sve što je potrebno za život i pobožnost" (2.Pet 1:3) nije dovoljno, nego pokušavaju nadomjestiti sredstva koja im već pripadaju u Kristu. Provode svoje živote u besmislenom sakupljanju senzacionalnih iskustava, novih učenja, pametnih gurua ili čega drugog što mogu dodati svojim zalihama duhovnih iskustava. Zapravo je sve to krajnje beskorisno. Međutim, usprkos tomu, neki ljudi se toliko zaokupe takvim razonodama da ne mogu pronaći vrata koja vode do istine koja bi ih oslobodila. Oni trate blago zbog smeća.
Kada je kršćanima uopće palo na pamet da im je potrebno nešto povrh Krista? Zar On nije dovoljan? Je li Njegov dar spasenja manjkav? Svakako da nije. Mi smo djeca Božja, subaštinici Kristovi, a stoga i oni koji uživaju u bogatom naslijeđu koje ljudski um ne može čak ni zamisliti (Rim 8:16-17). Kršćani su bogati iznad svake mjere. Svi pravi kršćani baštinici su zajedno sa samim Kristom.