O životu danas i onom što ostavljamo za sutra
Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadi jedan zamotuljak u posivjelom papiru i reče: "Ovo nije bilo što, ovo je nešto specijalno.". Odmotao je paketić i odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku. Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New Yorku, prije otprilike osam ili devet godina. Nije to nikada upotrijebila. Čuvala je to za neku "specijalnu priliku". "Dobro... ja mislim da je sada prigodna prilika za to". Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati na pogrebu.
Njegova žena je umrla. Okrenu se prema meni i reče: "Ne čuvaj nikada ništa za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom životu je specijalan". Još uvijek mislim na njegove riječi... one su promijenile moj život. Više čitam, a čistim manje. Sjedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu. Provodim više vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u suštini jedna cjelina ispunjena uzvicima, a ne tečaj preživljavanja. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam moje kristalne čaše svaki dan. Obučem moj novi sako, kad idem u supermarket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad poželim. Fraze..."jednog dana" i "jednog od ovih dana" su nestale iz mog rječnika.
Ako nešto vrijedi vidjeti, slušati ili raditi, onda ja to želim vidjeti, slušati ili raditi SADA. Ja nisam siguran u to što bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovdje sutra, u što mi svi vjerujemo. Ja mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom obitelji, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj za neke nesporazume, i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona išla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana. Upravo ove neurađene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani.
Smeta me što sam prestao sretati moje dobre prijatelje koje sam ja "jednog dana" htio kontaktirati. Smeta mi što ne pišem pisma, koja sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i žalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i djeci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam ne zakasniti, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti nas život sa smijehom ili radošću. I svaki dan kažem samom sebi, da je danas jedan specijalan dan... Svaki dan, svaki sat, svaka minuta... je specijalan.
Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadi jedan zamotuljak u posivjelom papiru i reče: "Ovo nije bilo što, ovo je nešto specijalno.". Odmotao je paketić i odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku. Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New Yorku, prije otprilike osam ili devet godina. Nije to nikada upotrijebila. Čuvala je to za neku "specijalnu priliku". "Dobro... ja mislim da je sada prigodna prilika za to". Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati na pogrebu.
Njegova žena je umrla. Okrenu se prema meni i reče: "Ne čuvaj nikada ništa za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom životu je specijalan". Još uvijek mislim na njegove riječi... one su promijenile moj život. Više čitam, a čistim manje. Sjedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu. Provodim više vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u suštini jedna cjelina ispunjena uzvicima, a ne tečaj preživljavanja. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam moje kristalne čaše svaki dan. Obučem moj novi sako, kad idem u supermarket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad poželim. Fraze..."jednog dana" i "jednog od ovih dana" su nestale iz mog rječnika.
Ako nešto vrijedi vidjeti, slušati ili raditi, onda ja to želim vidjeti, slušati ili raditi SADA. Ja nisam siguran u to što bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovdje sutra, u što mi svi vjerujemo. Ja mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom obitelji, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj za neke nesporazume, i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona išla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana. Upravo ove neurađene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani.
Smeta me što sam prestao sretati moje dobre prijatelje koje sam ja "jednog dana" htio kontaktirati. Smeta mi što ne pišem pisma, koja sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i žalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i djeci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam ne zakasniti, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti nas život sa smijehom ili radošću. I svaki dan kažem samom sebi, da je danas jedan specijalan dan... Svaki dan, svaki sat, svaka minuta... je specijalan.
