Briga je slijepa

„Tuguje duša u meni, stoga se tebe spominjem iz zemlje Jordana i Hermona, s brda Misara.“ (Psalam 42,6)

Jučer smo vidjeli da Isus traži da pogledamo na ptice i razmislimo o ljiljanima. Rekao nam je da ćemo, ako ih budemo gledali i ako budemo razmišljali o onome što smo vidjeli, naučiti dragocjene pouke o povjerenju u Boga i Njegovom staranju.Međutim, briga je slijepa. Ona nema očiju za ptice da bi mogla naći mir; ona nema razumijevanja za cvijeće da bi mogla otkriti povjerenje. Briga odbija izvući pouke iz prirode. Osim toga, briga odbija izvući pouke iz povijesti. Upravo tu se uklapa naš današnji biblijski tekst. Psalmist je hrabrio sebe uspomenama iz prošlosti, uspomenama na Jordan i na Hermon. Te su mu uspomene prizivale u sjećanje i zavjet s Bogom i Njegova zavjetna obećanja. Njegova je duša bila obeshrabrena, ali se ipak mogao sjećati Božjih obećanja o boljoj budućnosti; mogao se sjetiti Božjeg vodstva u prošlosti.Mogao se nadahnuti nadom u budućnost, jer se sjećao božanskih blagoslova iz prošlosti. Ova nas misao podsjeća na pouke koje možemo izvući iz Božjeg vodstva u prošlosti. Ellen G. White kaže: „Razmatrajući našu prošlost, sjećajući se svakog koraka koji smo prošli do sada, mogu reći: Hvala Ti, Bože! Kad vidim što je sve Gospod učinio, ispunjena sam divljenjem i povjerenjem prema Kristu, našem Vođi. Mi se nemamo čega bojati u budućnosti, osim ako budemo zaboravili put kojim nas je Bog vodio i Njegova učenja iz naše prošlosti.“ (Ellen G. White, Life Sketches, 196)Briga nije samo slijepa prema poukama iz prirode i povijesti, ona je slijepa i prema poukama iz života. Suočimo se s time, jer mi smo i dalje ovdje; dovde smo stigli u životu, prekoračili smo neke prepreke koje su se činile neprijelazne. Uz Božju pomoć, podnijeli smo ono što je izgledalo nepodnošljivo, učinili smo ono što je izgledalo neizvedivo. Bog koji nam je pomagao jučer, bit će s nama i sutra.Osnovna razlika između vjere i brige je u tome što vjera ima oči, dok je briga slijepa. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)

Vaš Otac nebeski

„Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba – Oče! Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi – ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim – da s njim budemo i proslavljeni.“ (Rimljanima 8,15-17)Bog je naš Otac, naš nebeski Otac, rečeno nam je u Evanđelju po Mateju 6,26. To je uzbudljivo. Božje očinstvo za svakog kršćanina je velika tema koja se stalno ponavlja u Propovijedi na Gori.Svi oni koji su se nanovo rodili primljeni su u Božju obitelj. Oni su se odrekli svog starog oca i prihvatili Boga kao Oca. Pridružili su se velikoj obitelji otkupljenih. Stoga i mogu nazivati Boga Ocem. To ne mogu učiniti oni kojima je Sotona i dalje otac.Abba je naziv od milja, nešto kao tata na našem jeziku. Kakvog li čuda. Bog cijelog svemira je moj Abba. Nije čudno što se ne trebam bojati. Bog je moj Otac. Ta činjenica predstavlja temelj mog pouzdanja. Međutim, Bog nam nije samo blizak kao Otac, već je i silan kao Stvoritelj. On je svojom riječju doveo svjetove u postojanje.„Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.“ (Psalam 33,6) „Jer on reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori.“ (Psalam 33,9) Naš Otac je i moćni Stvoritelj cvijeća i ptica.Stoga se ne trebam brinuti. On mi je blizak kao Otac i silan kao galaktički Vladar. Kakvog li Gospoda! Ali, to nije sve. Naš Otac Stvoritelj ima srce Spasitelja. On nas je toliko volio da je dao svoga Sina da umre umjesto nas da bismo mi mogli naslijediti vječni život.To je Bog kojemu mi služimo. On je Otac, Stvoritelj, Otkupitelj, sve odjednom. Njemu je stalo do nas – ne samo do našeg duhovnog rasta već i do zadovoljavanja svih naših potreba. Tko bi se mogao bojati ako ima na svojoj strani takvog Boga i Gospoda, ako ima takvog Prijatelja? (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)

Pogledajte na...

„Da vam dadne prosvijetljene oči vašeg srca da uvidite koliku nadu pruža njegov poziv, koliko bogatstvo slave krije njegova baština među svetima, koliko je u nama koji vjerujemo izvanredno velika njegova snaga koja odgovara djelotvornosti silne moći njegove.“ (Efežanima 1,18.19)

Bog želi da razmišljamo o onome što će nam pomoći da bolje shvatimo Njega i Njegovo staranje o nama. Prve riječi u Evanđelju po Mateju 6,26. glase: „Pogledajte na…!“Bog želi da skrenemo pogled sa sebe i prestanemo se brinuti. On želi da gledamo iza naših potreba i želja i strahovanja. Rekao nam je da pogledamo i ptice u zraku. I od njih se možemo poučiti. Pavao se izražava biranim riječima kada kaže da oči našega srca trebaju biti prosvijetljene da bismo vidjeli veličinu plana što ga Bog ima s nama, toplinu Njegove ljubavi prema nama.On ima veće planove s nama no što ih mi sami imamo. Da bismo vidjeli dubinu i širinu Božje ljubavi prema nama, trebamo pogledati na Njega i u Njegovoj Riječi i u knjizi prirode. Naš današnji tekst nas vodi korak dalje u razumijevanju Isusovih riječi u Evanđelju po Mateju 6,28, gdje nam je On rekao da pogledamo ljiljane u polju.U stvari, rekao nam je da promotrimo ljiljane u polju, što je daleko više no da ih samo pogledamo. U razmatranje je uklopljeno razmišljanje, umni napor na daleko širem planu.Bog želi da ga bolje, svestranije razumijemo. On želi da potpunije shvatimo veličinu Njegove ljubavi, Njegovog staranja o nama. On nas želi osloboditi zabrinutosti i strahovanja i nadahnuti vjerom. Stoga nas i poziva da pogledamo i razmotrimo Njegove pouke u prirodi i u Bibliji.„Prestanite i znajte da sam ja Bog!“ – rekao je Gospod preko psalmista (Psalam 46,10). Koliko ste prestali, koliko ste se smirili u posljednje vrijeme? Što ste promatrali najveći dio vremena?Odgovor na ova pitanja će kazati mnogo o vašim ciljevima i prioritetima; odgovor će kazati mnogo i o kakvoći vaše vjere. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)

Naučimo se od ptica

„Pogledajte ptice nebeske ! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih?“ (Matej 6,26)Prije nekoliko godina zdravstvena služba Sjedinjenih Država izdala je priopćenje u vezi s proširenošću bolesti živaca i o utjecaju briga i strahovanja na skraćivanje čovjekovog života. U toj izjavi bile su i sljedeće rečenice, nesumnjivo nadahnute Isusovim riječima: „Koliko je do sada poznato, nijedna ptica nije pokušavala sagraditi više gnijezda od svojih susjeda. Nijedna lisica se nikada nije živcirala što ima samo jednu jazbinu da se u njoj sakrije. Nijedna vjeverica nije umrla zbog brige što nije sakupila dovoljno plodova za dvije zime i nijednog psa nikada nije morila nesanica zato što nije ostavio ustranu dovoljno kostiju za svoje staračke dane.“Govoreći o Božjem staranju o pticama, Isus nije želio naglasiti da one ne rade, da se ne staraju. Nitko nije toliko marljiv, nitko toliko ne trči za hranom kao vrabac. Svakako da vrapci ne sjede na ogradama, čekajući da im tko stavi zrno u kljun. Isus želi istaknuti da se oni ne zabrinjavaju. Oni se ne trude da proniknu u budućnost koju ne mogu znati, niti svoju sigurnost nalaze u zalihama koje su nagomilali.Očito je, kaže Isus, da su ljudi važniji od ptica. Ako se Stvoritelj stara o pticama, možete biti sigurni da će se starati i o ljudima, o vama. Prekrasno, nježno, kratkotrajno cvijeće je upotrijebljeno kao primjer nama u istom smislu.Danas, dragi nebeski Oče, želim Ti zahvaliti na poukama iz prirode, na poukama s kojima se suočavam svakoga dana. Pomozi mi, Gospode, da prihvatim ono što mi Ti govoriš. Pomozi mi da se ne brinem, već da imam povjerenja u Tebe i u Tvoje staranje. Pomozi mi da nađem mir u Tvojoj ljubavi. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)

Duh osuđivanja

„Nemojte suditi, pa sigurno nećete biti suđeni! Ne osuđujte, pa sigurno nećete biti osuđeni! Opraštajte, pa će vam biti oprošteno!“ (Luka 6,37)

Jučer smo vidjeli da „ne sudite“ u Evanđelju po Mateju 7,1 znači „ne osuđujte“, „ne pripisujte bližnjima nedokazane pobude „, i da ne znači kako ne smijemo zamjećivati razliku između dobrih i loših postupaka.Danas ćemo istraživati razliku između konstruktivne kritike i kriticizma. Prava konstruktivna kritika, u punom smislu te riječi, prava je blagodat. Ukazujući na greške, želi pomoći, popraviti. Ona je konstruktivna, a ne destruktivna, gradi, a ne razara. Nastaje iz želje da se pomogne bližnjemu. Ona je duboko kršćanska po svojim namjerama.U Evanđelju po Mateju 7,1 Isus ne osuđuje konstruktivnu kritiku. Njegov cilj predstavljaju osobe koje su kritiku pretvorile u svoj životni poziv. Kritizerstvo je negativno već po svojoj naravi; ono uživa u kritiziranju zbog kritiziranja. Kritizerski raspoložene osobe uživaju da pronalaze greške drugih. Čini mi se da žive u nadi da će negdje otkriti nešto negativno. Njihove su uši uvijek otvorene za najnovija ogovaranja i smjesta ih prenose drugima.Kritizerski duh nije kršćanski. Mnogo je sličniji sotonskom duhu, koji je „tužitelj naše braće“ (Otkrivenje 12,10). Najlakše ćemo otkriti kritizerski duh ako se poslužimo činjenicom da on predstavlja potpunu suprotnost ljubavi, opisanoj u trinaestom poglavlju 1. Korinćanima. Kritizerski duh je neljubazan, zavidljiv, hvalisav, grub, arogantan, odbojan, raduje se greškama drugih. Ukratko, izvlači zlobno i izopačeno zadovoljstvo iz otkrivanja mana i pogrešaka svojih bližnjih. Osoba nadahnuta kritizerskim duhom je duhovno bolesna.Kritizerski i osuđivački duh osjeća duboko zadovoljstvo kada čuje nešto negativno o drugima. To je duh koji se zlobno raduje kada njegov konkurent pogriješi. On nema ništa zajedničkoga s ljubavlju koja stoji u središtu Kristova karaktera. Svi se mi borimo protiv te kušnje. I svima nama je nužna Kristova sila da bismo je pobijedili. Ona nam je potrebna već danas. Ja se želim osloboditi svih oblika kritizerstva koje Isus osuđuje. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)

REFORMACIJA - Sola Scriptura

 

Nalazimo se u mjesecu listopadu, mjesecu u kojem se sjećamo najvećeg i najutjecajnijeg povijesnog događaja u Europi, sjećamo se REFORMACIJE.

Kada je 31.10.1517. godine na vrata crkve u Wittenbergu zabio 95 teza protiv prodavanja oproštajnica od grijeha od strane Rimokatoličke crkve, dr. Martin Luther nije ni slutio kakve će posljedice izazvati njegov pokušaj obnove, reformacije, povratka crkve na biblijske temelje.

Nakon Reformacije u Europi doista više ništa nije bilo isto. Isto tako, nakon Reformacije, ni u crkvi više nije ništa bilo isto. Crkva se, moramo reći nažalost, podijelila na Rimokatoličku i Protestantsku crkvu.

Vjerujem da će vam ova emisija pomoći, kako u razumijevanju same Reformacije, tako i u razumijevanju te temeljne razlike između kršćanskih crkava, a to je razlika u autoritetu vjere.

Kada je bio pozvan da brani svoje teze, svoje stavove, svoja pisanja na državni Sabor u Worms, Martin Luther je ispred samog kralja Karla V, ispred 30 biskupa, 200 plemića, 28 vojvoda te 11 grofova, na pitanje da li je spreman opozvati svoja pisanja, jasno odgovorio:

'Ako me se ne pobijedi uz pomoć svjedočanstva Svetog pisma ili očitim razumskim razlozima – jer ne vjerujem isključivo ni papi ni koncilima, budući da je izvjesno da su često griješili i proturječili sebi samima – uvjeren sam u mjesta iz Svetog pisma koja sam naveo. Moja je savjest okovana Riječju Božjom. Tu stojim i ne mogu se maknuti. Neka mi Bog pomogne'.
(Roland H. Bainton, 1950, Here I Stand, Mentor Books, USA.
Bernardh Lohse, 2006, Martin Luther, Matija Vlačić Ilirik, Zagreb.)

Danas kada, sjećajući se Reformacije, govorimo o temeljnoj točki Reformacije, a to je; Sola Scriptura ili Samo Pismo, Samo Biblija, treba jasno reći da Rimokatolička crkva ima i uvijek je kroz svoju povijest imala vrlo visoko mišljenje i stav o Bibliji ili Svetome Pismu. Rimokatolička crkva je službeno uvijek smatrala, vjerovala i podržavala tezu da je Biblija pouzdano, inspirirano i nepogrešivo Sveto Pismo.

Bilo da proučavamo crkvene oce, bilo da proučavamo Nicejski sabor, I. Vatikanski sabor, II. Vatikanski sabor, vidimo jasan i nepromjenjiv stav RKC prema Svetome Pismu; ono je inspirirano, nepromjenjivo, nepogrešivo i pouzdano.
Slušajmo npr. što govori posljednji, II. Vatikanski sabor, održan u nama najbližim 60-tim godinama prošlog stoljeća:

'Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetog. Jer, knjige i Starog i Novog Zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetoga napisane imaju Boga za auktora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da njegovim djelovanjem u njima i po njima kao pravi auktori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće. Budući da sve ono, dakle, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenim od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetome pismu.
(Drugi Vatikanski koncil, KS 1986, III glava 11, str 401).

Čitajući ovo možda se pitate: 'Pa u čemu je onda razlika?'

Biblija je, istina, samo jedna i ja svake nedjelje propovijedam iz Svetoga Pisma koje je zajedno izdala zagrebačka Kršćanska Sadašnjost i Savez baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj.

Ako je Biblija jedna, zašto postoji više crkava? Ako je Sveto pismo jedno, zašto se ekumenizam uvijek zaustavi na jednoj površnoj, političkoj razini i nikada se ne spusti do ozbiljnih teoloških krugova?
Kakva je razlika između Rimokatoličke i Protestantske crkve u koju povijesno govoreći spadaju i crkve Reformacijske baštine ?

Razlika između Rimokatoličke crkve i Protestantske crkve je u AUTORITETU VJERE! Autoritet u Protestantskoj crkvi i u većini crkava Reformacijske baštine je 'SOLA SCRIPTURA' ili 'SAMO PISMO' odnosno 'SAMO BIBLIJA.'

Autoritet u Rimokatoličkoj crkvi je SVETO PISMO ili BIBLIJA ali ne samo Sveto Pismo. Rimokatolička crkva ima dva izvora: Bibliju i Tradiciju.

Tamo gdje je Rimokatolička crkva na Pismu, tamo se slažemo, a tamo gdje je na Tradiciji tamo dolazi do razilaženja kao npr. nepogrešivost pape, nauka o Mariji, čistilište, pitanja oko sakralne umjetnosti odnosno pitanje kipova, slika… itd.

Da bismo jednostavno odgovorili na ovo kompleksno pitanje moramo se vratiti u vrijeme prije Reformacije. U vrijeme prije i u vrijeme same Reformacije, nastala je ozbiljna kriza autoriteta u Crkvi. Teolozi, unutar tada jedne Crkve, bili su podijeljeni oko pitanja autoriteta.
Je li autoritet u crkvi papa, crkveni sabor ili su autoritet crkve crkveni oci? Na kraju 13. stoljeća bila su prisutna dvojica papa. Crkveni sabor u Pizi, na početku 14. stoljeća pokušao je riješiti tu nezgodnu situaciju, no, kao rezultat tog pokušaja bio je - tri pape. Kojem autoritetu se podrediti kada je kontradikcija očita? Papi, crkvenim ocima ili koncilu?

Upravo u tom vremenu, u vremenu jedne ozbiljne i stvarne krize autoriteta, pojavljuje se augustinac dr. Martin Luther, kao i ostali teolozi s glavnom tezom Reformacije; 'SOLA SCRIPTURA' ili 'SAMO PISMO.'

Treba jasno reći, da kada su reformatori rekli 'SOLA SCRIPTURA' ili 'SAMO PISMO', oni time nisu mislili da je Samo Pismo jedini autoritet u crkvi, već da je Samo Pismo Vrhovni autoritet u crkvi, te da se svaki drugi autoritet mora provjeriti i podrediti Vrhovnom autoritetu a to je Biblija ili Sveto Pismo, ono je 'omnis primata.'

Za reformatore je bilo i danas je, potpuno neprihvatljivo staviti u istu razinu Sveto Pismo s učenjem crkvenih otaca i crkvenih sabora. Za njih je bilo i danas je, potpuno neprihvatljivo izjednačiti Božji izvor s ljudskim izvorom, Božji autoritet s ljudskim autoritetom.

Povijesno gledano, pravo i službeno razdvajanje nije se dogodilo 1517. u Witthenbergu, ili kasnije u Regensburgu, Augsburgu ili Wormsu, to su sve bili pokušaji povrataka Crkve na Sveto Pismo, već je pravo razdvajanje nastupilo kasnije, poslije Reformacije – na saboru u Tridenti.

Tridentski koncil, koji je održan od 1545. do 1563., službeno je u Rimokatoličkoj crkvi izjednačio autoritet Svetoga Pisma i Tradicije, 'koje zajedno treba prihvatiti s istim strahopoštovanjem', te je na taj način odvajajući se od Pisma, moramo reći nažalost, odvojio i razdijelio crkvu.

Temeljna razlika između spomenutih crkava je u autoritetu vjere. Iz te temeljne razlike proizlazi i ona najvažnija, praktična razlika, tamo gdje je ulog najveći, a to je: OPRAVDANJE odnosno SPASENJE ČOVJEKA. Problem prodaje oprosta grijeha od strane Crkve, ne bi bio toliko ozbiljan problem da on ne iskrivljava i ne napada samo bit, samu srž Evanđelja Isusa Krista a to je milost, nezaslužena milost Božja.

'Ekonomija spasenja' ne bi bila toliko veliki problem da ne proturječi savršenom životu, savršenoj žrtvi, smrti i uskrsnuću savršenog Isusa Krista. 'On je, uistinu, jednim jedinim prinosom zauvijek učinio savršenima one koje posvećuje' (Heb 10:14), tvrdi Sveto Pismo.

Po pitanju opravdanja Biblija je jasna i tu se ne može govoriti o drugačijoj interpretaciji. Prema Samo Pismu, opravdanje pred pravednim i svetim Bogom ne nalazi se u sakramentima, dobrim djelima, čistilištu, u oproštanjicama, u misama zadušnicama. Opravdanje, odnosno spasenje pred svetim i pravednim Bogom nalazi se u duboko osobnoj, doživljenoj i iskrenoj vjeri srca u 'Samo Krista', po 'Samo Milosti' Božjoj, jasno je 'Samo Pismo'.

Prema Samo Pismu, spasenje nije u onome što mi činimo, već je spasenje u onome što je On učinio, jedanput zauvijek za nas; savršenim životom, savršenom žrtvom, smrću i uskrsnućem. To je Dobra Vijest, Radosna Vijest, Evanđelje Isusa Krista za koje apostol Pavao kaže:

'da se ne stidi Evanđelja jer je ono sila Božja za spasenje svakom koji vjeruje (Rimljanima 1:16-17).

mr.sc. Damir Pintarić, pastor BC 'Betanija'
©2016. Sva prava pridržana.

Radio poruku Reformacija - Sola Scriptura možete preslušati ovdje:
http://www.betanija.hr/Default.aspx?v=1042

Bog štiti spolnost pomoću braka

Bog štiti spolnost pomoću braka
Brak je Božji način zaštite naše spolnosti i on nije samo običan društveni sporazum, nego Božja uredba.
Jedan američki psihijatar, inače nekršćanin, napisao je opsežnu knjigu na tu temu i iznio: "Nikad na tu temu nije napisano nešto što bi se moglo usporediti s onime što piše u Bibliji: 'I stvori Bog čovjeka – muško i žensko stvori ih'." I nastavlja: "Ja nisam kršćanin, ali kao psihijatar tvrdim da je brak upravo ono što čovjek treba." Dobro ste razumjeli: istinski brak – ne sedmi, osmi, deveti ili deseti "brak", kako to običavaju holywoodske filmske zvijezde! Uzeti te "brakove" za primjer još je jedna od ludosti našeg doba. To može odvesti samo u duboko razočaranje. Bog je ustanovio instituciju braka, ali braka koji se temelji na ljubavi i vjernosti.
Još bih rekao nešto o bračnoj zajednici. – Drage žene, da biste bile dobre žene, nije dovoljno samo dobro kuhati mužu i prišivati mu dugmad. A i vi, muškarci, znajte da nije brak samo da ženi predate plaću, a dalje vas više ništa ne zanima. Brak mora biti izbavljenje od osamljenosti! Vi, oženjeni, kakav je vaš brak? Možda biste trebali malo porazgovarati i upitati jedno drugo: "Kamo smo mi to zašli? Brak bi nam trebao biti izbavljenje od osamljenosti!" – "Nije dobro", rekao je Bog u početku, "da čovjek bude sam; napravit ću mu pomoćnicu." Brak je izbavljenje od osamljenosti!
Ispripovjedit ću vam nešto što mnogo govori. Jedanput, kad sam još bio dječak, roditelji su dopustili sestri i meni da pođemo s njima na svadbu k rodbini u Stuttgart. Tada sam prvi put bio na vjenčanju i sve mi je bilo jako zanimljivo. Kočijom smo se odvezli u crkvu i kasnije se vratili u hotel na svadbeni objed. Na posljednjoj stranici jelovnika koji su stavili pred nas, pisalo je: "Ledena bomba". Sestra i ja smo sjedili za stolom i nestrpljivo čekali samo taj sladoled. Ali sladoled nije stizao beskrajno dugo jer je jedan "striček" držao podulji govor. Taj nam je govor bio užasno dosadan. Nakon njega govorio je još jedan "striček", no njegov mi je govor ostao duboko urezan u sjećanje. Htio se malo našaliti pa je rekao: "Dragi uzvanici! Kažu da na nebu postoje dvije stolice pripravljene za muža i ženu koji ni sekundu nisu požalili što su ušli u brak – ali te su stolice i dan danas prazne!" U tom ga trenutku netko prekinu. Bio je to moj otac koji se podigao i preko stola povikao majci koja je sjedila na drugoj strani prostorije: "Mama, te stolice čekaju na nas!" Bio sam dijete i nisam razumio dublji smisao tih riječi, ali mojim je srcem prostrujala ugodna toplina što pripadam tom domu. – Je li i vaš brak takav? Upravo takvim ga je Bog zamislio!
Na mojoj je svadbi jedan moj stari prijatelj održao lijep govor za stolom. Govorio je o retku iz Knjige Postanka u kojem Bog kaže: "Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoćnicu kao što je on." – "Ne gospodaricu", reče on, "koja će vladati nad njime. Ne robinju koja će puzati pod njegovim nogama. Ne nekakav predmet koji će on moći odbaciti. Bog je muškarcu stvorio pomoćnicu kao što je i on sam."
Bio sam duboko dirnut kada je moj otac na srebrnom piru pogledao mamu i rekao joj: "U tih dvadeset pet godina postajala si mi svakim danom sve draža!" Tada sam pomislio na sve one brakove u kojima su supružnici dvadeset pet godina gledali kako se hlade odnosi među njima. Užasno! Ima mnogo supružnika koji bi trebali jedno drugom reći: "Čuj, moramo pokušati još jedanput od samog početka!" To je moguće! Zaista je moguće!
Kao treće, želim spomenuti da postoji mnogo mladih ljudi koji kažu: "Ne mislimo se još vjenčati. Što je onda s nama? Možemo li raditi što nas volja?" Njima želim reći: Bog želi čistu mladež
Wilhelm Busch

Toni i Gordana

Čovjek koji ti želi dobro