Opomena za nemarne/ / Pavao i žar njegova života

OPOMENA ZA NEMARNE
"Pretpostavka da je On vrtlar" jest opomena za nemarne. U ovoj velikoj zajednici mnogo je takvih koji su u crkvi ono što je u vrtu korov. Njih nije posadio Bog, ne rastu pod njegovom njegom i ne donose nikakva ploda u njegovu slavu. Dragi moj prijatelju, često sam pokušavao da te probudim, da te potaknem, ali nisam mogao. No pazi! Uskoro ćeš saznati što znači riječ: "Svaka biljka koju moj nebeski Otac nije posadio bit će iskorijenjena." (Matej 15:13). Vodite računa o sebi, molim vas!

Neki drugi među nama nalik su čokotu koji ne donosi roda. Često smo im nedvosmislenim jezikom govorili istinu, pa ipak nismo niti dotakli njihove savjesti. Ali pretpostavimo li da je On vrtlar, "...svaku lozu na meni koja ne donosi roda On odsjeca." (Ivan 15:2). Ako već mi ne možemo, On će te dosegnuti. Dao Bog da se - prije isteka ove godine - obratite Gospodinu odlučnim srcem, da postanete umjesto korova izabran cvijet i da umjesto suhe grane budete sočne, plodonosne loze. Ali ako neki ovdje zaslužuju opomenu, molim ih neka je odmah prime. "Pod pretpostavkom da je On vrtlar" neće se moći pobjeći pred njegovim okom; neće biti oslobođenja iz njegove ruke. Kao što će "temeljito očistiti svoje gumno i spaliti pljevu neugasivom vatrom" (Matej 3:12), tako će temeljito očistiti i svoj vrt i izbaciti svaku bezvrijednu stvar.

C.H.Spurgeon

Pavao i žar njegova života
Apostol Pavao bio je revan. Nepoznati autor pokušao je je sljedećim prikazom oslikati žar njegova života:

Čovjek je to koji ne mari hoće li steći prijatelje, koji se ne nada i ne želi steći zemaljska dobra, koji se ne boji gubitka svjetovnih dobara, koji se ne boji izgubiti život, koji se ne boji smrti. Čovjek je to bez posebnog položaja, bez posebno povoljnih prilika u životu, bez zemaljske domovine. Čovjek je to koji ima samo jednu misao u svojem umu - Kristovo evanđelje; čovjek je to koji ima samo jedan cilj - Božju slavu. Zadovoljan je ako ga smatraju Kristovom ludom. Neka ga slobodno nazivaju zanesenjakom, fanatikom, brbljavcem ili bilo kojim drugim neobičnim nazivom kojeg svijet može smisliti da ga oslovi. Ali neka to slobodno bude podrugljiv naslov. Čim ga počnu nazivati trgovcem, domaćinom, građaninom, bogatašem, svjetskim putnikom, učenim čovjekom, pa čak i mudracem, s njegovim je karakterom gotovo.
On mora govoriti ili će umrijeti, a čak i ako umre, on će govoriti. Nema mira, nego juri zemljom i morem, preko kamenjara i bespuća pustinje. Glasno viče i ne štedi se, i ništa ga ne zaustavlja. U zatvorima on diže svoj glas, a ne ostaje tih ni u olujama na moru. Pred mračnim saborima i kraljevima na prijestolju , on svjedoči za istinu. Ništa ne može utišati njegov glas, ništa osim smrti, a čak i na samoj samrti, prije negoli će oštrica odvojiti glavu od njegova tijela, on govori, moli se, svjedoči, ispovijeda, preklinje, ratuje, i na kraju blagoslivlja okrutne ljude.

William MacDonald

Ovce moje,slušaju moj glas

Isus kaže:" Ovce moje slušaju glas moj.."
Ivan 10, 27
Jedan moj prijatelj ispričao mi je ljupku priču. Svome malom sinu pričao je o Isusu kao Dobrom pastiru. A onda mu je na kraju rekao: " I ti možeš postati Isusovom ovčicom."
Dječak je šutio. No kad je navečer ležao u svom krevetu, molio se: "Spasitelju dragi, ako me več želiš pretvoriti u neku životinju, onda radije daj da postanem konj !"
Takvi smo mi ljudi ! Mi uvijek želimo biti nešto uzvišenije i veće. Neznatnost koja se veže uz kraljevstvo Božje ne sviđa nam se. "Ovčica" se dječaku učinila nekako beznačajnom. Zato je radije htio postati velikim konjem.
Znači da je naš Gospodin morao imati dobre razloge što nas ljude uspoređuje s ovcama. Jer On ne naziva samo svoje ljude ovcama, već to kaže za sve. On razlikuje jedino zalutale i izgubljene ovce od onih spašenih koje pripadaju njegovu stadu.
A zbog čega nas naziva ovcama ? Vjerojatno zato što nemamo potrebno čulo za orjentaciju. Mi se jedva snalazimo na stazama ovoga svijeta. A kad se radi o vječnom cilju našeg života, tu smo potpuno bespomoćni. Zato nam je potreban pastir. I blago nama ako je Isus postao naš pastir ! Jer mi ni nakon svih životnih borbi ne dospjevamo dalje od djece koja pjevaju:"Isusova ovčica, najljepša je sličica koju nosim ja, na radost Dobrom pastiru..."
No Isus, uskrsli Isus, i sada prolazi ulicama svijeta kojima se razliježe njegov pastirski glas. Do mnogih ovaj glas uopće ne dopire zbog buke svijeta. Buke koju sami podižu, ali i oni oko njih. Međutim Isus kaže:"Moje ovce slušaju glas moj."
WILHELM BUSCH

FUTURENET-MODERNE INTERNETMARKETING

BOGATO NASLIJEĐE U KOJEMU MOŽEMO UŽIVATI

"Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi." Poslanica Rimljanima 8:16-17a

Previše kršćana svoje duhovne živote živi na taj način. Ne obaziru se na raskošno bogatstvo naslijeđa koje ne može propasti (1.Pet 1:4), već tragaju za ostacima svjetovne mudrosti i sakupljaju otpad. Kao da im bogatstva Božje milosti (Ef 1:7) nisu dovoljna, kao da im "sve što je potrebno za život i pobožnost" (2.Pet 1:3) nije dovoljno, nego pokušavaju nadomjestiti sredstva koja im već pripadaju u Kristu. Provode svoje živote u besmislenom sakupljanju senzacionalnih iskustava, novih učenja, pametnih gurua ili čega drugog što mogu dodati svojim zalihama duhovnih iskustava. Zapravo je sve to krajnje beskorisno. Međutim, usprkos tomu, neki ljudi se toliko zaokupe takvim razonodama da ne mogu pronaći vrata koja vode do istine koja bi ih oslobodila. Oni trate blago zbog smeća.

Kada je kršćanima uopće palo na pamet da im je potrebno nešto povrh Krista? Zar On nije dovoljan? Je li Njegov dar spasenja manjkav? Svakako da nije. Mi smo djeca Božja, subaštinici Kristovi, a stoga i oni koji uživaju u bogatom naslijeđu koje ljudski um ne može čak ni zamisliti (Rim 8:16-17). Kršćani su bogati iznad svake mjere. Svi pravi kršćani baštinici su zajedno sa samim Kristom.

Briga je slijepa

„Tuguje duša u meni, stoga se tebe spominjem iz zemlje Jordana i Hermona, s brda Misara.“ (Psalam 42,6)

Jučer smo vidjeli da Isus traži da pogledamo na ptice i razmislimo o ljiljanima. Rekao nam je da ćemo, ako ih budemo gledali i ako budemo razmišljali o onome što smo vidjeli, naučiti dragocjene pouke o povjerenju u Boga i Njegovom staranju.Međutim, briga je slijepa. Ona nema očiju za ptice da bi mogla naći mir; ona nema razumijevanja za cvijeće da bi mogla otkriti povjerenje. Briga odbija izvući pouke iz prirode. Osim toga, briga odbija izvući pouke iz povijesti. Upravo tu se uklapa naš današnji biblijski tekst. Psalmist je hrabrio sebe uspomenama iz prošlosti, uspomenama na Jordan i na Hermon. Te su mu uspomene prizivale u sjećanje i zavjet s Bogom i Njegova zavjetna obećanja. Njegova je duša bila obeshrabrena, ali se ipak mogao sjećati Božjih obećanja o boljoj budućnosti; mogao se sjetiti Božjeg vodstva u prošlosti.Mogao se nadahnuti nadom u budućnost, jer se sjećao božanskih blagoslova iz prošlosti. Ova nas misao podsjeća na pouke koje možemo izvući iz Božjeg vodstva u prošlosti. Ellen G. White kaže: „Razmatrajući našu prošlost, sjećajući se svakog koraka koji smo prošli do sada, mogu reći: Hvala Ti, Bože! Kad vidim što je sve Gospod učinio, ispunjena sam divljenjem i povjerenjem prema Kristu, našem Vođi. Mi se nemamo čega bojati u budućnosti, osim ako budemo zaboravili put kojim nas je Bog vodio i Njegova učenja iz naše prošlosti.“ (Ellen G. White, Life Sketches, 196)Briga nije samo slijepa prema poukama iz prirode i povijesti, ona je slijepa i prema poukama iz života. Suočimo se s time, jer mi smo i dalje ovdje; dovde smo stigli u životu, prekoračili smo neke prepreke koje su se činile neprijelazne. Uz Božju pomoć, podnijeli smo ono što je izgledalo nepodnošljivo, učinili smo ono što je izgledalo neizvedivo. Bog koji nam je pomagao jučer, bit će s nama i sutra.Osnovna razlika između vjere i brige je u tome što vjera ima oči, dok je briga slijepa. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)

Vaš Otac nebeski

„Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba – Oče! Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi – ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim – da s njim budemo i proslavljeni.“ (Rimljanima 8,15-17)Bog je naš Otac, naš nebeski Otac, rečeno nam je u Evanđelju po Mateju 6,26. To je uzbudljivo. Božje očinstvo za svakog kršćanina je velika tema koja se stalno ponavlja u Propovijedi na Gori.Svi oni koji su se nanovo rodili primljeni su u Božju obitelj. Oni su se odrekli svog starog oca i prihvatili Boga kao Oca. Pridružili su se velikoj obitelji otkupljenih. Stoga i mogu nazivati Boga Ocem. To ne mogu učiniti oni kojima je Sotona i dalje otac.Abba je naziv od milja, nešto kao tata na našem jeziku. Kakvog li čuda. Bog cijelog svemira je moj Abba. Nije čudno što se ne trebam bojati. Bog je moj Otac. Ta činjenica predstavlja temelj mog pouzdanja. Međutim, Bog nam nije samo blizak kao Otac, već je i silan kao Stvoritelj. On je svojom riječju doveo svjetove u postojanje.„Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.“ (Psalam 33,6) „Jer on reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori.“ (Psalam 33,9) Naš Otac je i moćni Stvoritelj cvijeća i ptica.Stoga se ne trebam brinuti. On mi je blizak kao Otac i silan kao galaktički Vladar. Kakvog li Gospoda! Ali, to nije sve. Naš Otac Stvoritelj ima srce Spasitelja. On nas je toliko volio da je dao svoga Sina da umre umjesto nas da bismo mi mogli naslijediti vječni život.To je Bog kojemu mi služimo. On je Otac, Stvoritelj, Otkupitelj, sve odjednom. Njemu je stalo do nas – ne samo do našeg duhovnog rasta već i do zadovoljavanja svih naših potreba. Tko bi se mogao bojati ako ima na svojoj strani takvog Boga i Gospoda, ako ima takvog Prijatelja? (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)

Pogledajte na...

„Da vam dadne prosvijetljene oči vašeg srca da uvidite koliku nadu pruža njegov poziv, koliko bogatstvo slave krije njegova baština među svetima, koliko je u nama koji vjerujemo izvanredno velika njegova snaga koja odgovara djelotvornosti silne moći njegove.“ (Efežanima 1,18.19)

Bog želi da razmišljamo o onome što će nam pomoći da bolje shvatimo Njega i Njegovo staranje o nama. Prve riječi u Evanđelju po Mateju 6,26. glase: „Pogledajte na…!“Bog želi da skrenemo pogled sa sebe i prestanemo se brinuti. On želi da gledamo iza naših potreba i želja i strahovanja. Rekao nam je da pogledamo i ptice u zraku. I od njih se možemo poučiti. Pavao se izražava biranim riječima kada kaže da oči našega srca trebaju biti prosvijetljene da bismo vidjeli veličinu plana što ga Bog ima s nama, toplinu Njegove ljubavi prema nama.On ima veće planove s nama no što ih mi sami imamo. Da bismo vidjeli dubinu i širinu Božje ljubavi prema nama, trebamo pogledati na Njega i u Njegovoj Riječi i u knjizi prirode. Naš današnji tekst nas vodi korak dalje u razumijevanju Isusovih riječi u Evanđelju po Mateju 6,28, gdje nam je On rekao da pogledamo ljiljane u polju.U stvari, rekao nam je da promotrimo ljiljane u polju, što je daleko više no da ih samo pogledamo. U razmatranje je uklopljeno razmišljanje, umni napor na daleko širem planu.Bog želi da ga bolje, svestranije razumijemo. On želi da potpunije shvatimo veličinu Njegove ljubavi, Njegovog staranja o nama. On nas želi osloboditi zabrinutosti i strahovanja i nadahnuti vjerom. Stoga nas i poziva da pogledamo i razmotrimo Njegove pouke u prirodi i u Bibliji.„Prestanite i znajte da sam ja Bog!“ – rekao je Gospod preko psalmista (Psalam 46,10). Koliko ste prestali, koliko ste se smirili u posljednje vrijeme? Što ste promatrali najveći dio vremena?Odgovor na ova pitanja će kazati mnogo o vašim ciljevima i prioritetima; odgovor će kazati mnogo i o kakvoći vaše vjere. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)

Naučimo se od ptica

„Pogledajte ptice nebeske ! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih?“ (Matej 6,26)Prije nekoliko godina zdravstvena služba Sjedinjenih Država izdala je priopćenje u vezi s proširenošću bolesti živaca i o utjecaju briga i strahovanja na skraćivanje čovjekovog života. U toj izjavi bile su i sljedeće rečenice, nesumnjivo nadahnute Isusovim riječima: „Koliko je do sada poznato, nijedna ptica nije pokušavala sagraditi više gnijezda od svojih susjeda. Nijedna lisica se nikada nije živcirala što ima samo jednu jazbinu da se u njoj sakrije. Nijedna vjeverica nije umrla zbog brige što nije sakupila dovoljno plodova za dvije zime i nijednog psa nikada nije morila nesanica zato što nije ostavio ustranu dovoljno kostiju za svoje staračke dane.“Govoreći o Božjem staranju o pticama, Isus nije želio naglasiti da one ne rade, da se ne staraju. Nitko nije toliko marljiv, nitko toliko ne trči za hranom kao vrabac. Svakako da vrapci ne sjede na ogradama, čekajući da im tko stavi zrno u kljun. Isus želi istaknuti da se oni ne zabrinjavaju. Oni se ne trude da proniknu u budućnost koju ne mogu znati, niti svoju sigurnost nalaze u zalihama koje su nagomilali.Očito je, kaže Isus, da su ljudi važniji od ptica. Ako se Stvoritelj stara o pticama, možete biti sigurni da će se starati i o ljudima, o vama. Prekrasno, nježno, kratkotrajno cvijeće je upotrijebljeno kao primjer nama u istom smislu.Danas, dragi nebeski Oče, želim Ti zahvaliti na poukama iz prirode, na poukama s kojima se suočavam svakoga dana. Pomozi mi, Gospode, da prihvatim ono što mi Ti govoriš. Pomozi mi da se ne brinem, već da imam povjerenja u Tebe i u Tvoje staranje. Pomozi mi da nađem mir u Tvojoj ljubavi. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)

Duh osuđivanja

„Nemojte suditi, pa sigurno nećete biti suđeni! Ne osuđujte, pa sigurno nećete biti osuđeni! Opraštajte, pa će vam biti oprošteno!“ (Luka 6,37)

Jučer smo vidjeli da „ne sudite“ u Evanđelju po Mateju 7,1 znači „ne osuđujte“, „ne pripisujte bližnjima nedokazane pobude „, i da ne znači kako ne smijemo zamjećivati razliku između dobrih i loših postupaka.Danas ćemo istraživati razliku između konstruktivne kritike i kriticizma. Prava konstruktivna kritika, u punom smislu te riječi, prava je blagodat. Ukazujući na greške, želi pomoći, popraviti. Ona je konstruktivna, a ne destruktivna, gradi, a ne razara. Nastaje iz želje da se pomogne bližnjemu. Ona je duboko kršćanska po svojim namjerama.U Evanđelju po Mateju 7,1 Isus ne osuđuje konstruktivnu kritiku. Njegov cilj predstavljaju osobe koje su kritiku pretvorile u svoj životni poziv. Kritizerstvo je negativno već po svojoj naravi; ono uživa u kritiziranju zbog kritiziranja. Kritizerski raspoložene osobe uživaju da pronalaze greške drugih. Čini mi se da žive u nadi da će negdje otkriti nešto negativno. Njihove su uši uvijek otvorene za najnovija ogovaranja i smjesta ih prenose drugima.Kritizerski duh nije kršćanski. Mnogo je sličniji sotonskom duhu, koji je „tužitelj naše braće“ (Otkrivenje 12,10). Najlakše ćemo otkriti kritizerski duh ako se poslužimo činjenicom da on predstavlja potpunu suprotnost ljubavi, opisanoj u trinaestom poglavlju 1. Korinćanima. Kritizerski duh je neljubazan, zavidljiv, hvalisav, grub, arogantan, odbojan, raduje se greškama drugih. Ukratko, izvlači zlobno i izopačeno zadovoljstvo iz otkrivanja mana i pogrešaka svojih bližnjih. Osoba nadahnuta kritizerskim duhom je duhovno bolesna.Kritizerski i osuđivački duh osjeća duboko zadovoljstvo kada čuje nešto negativno o drugima. To je duh koji se zlobno raduje kada njegov konkurent pogriješi. On nema ništa zajedničkoga s ljubavlju koja stoji u središtu Kristova karaktera. Svi se mi borimo protiv te kušnje. I svima nama je nužna Kristova sila da bismo je pobijedili. Ona nam je potrebna već danas. Ja se želim osloboditi svih oblika kritizerstva koje Isus osuđuje. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)

REFORMACIJA - Sola Scriptura

 

Nalazimo se u mjesecu listopadu, mjesecu u kojem se sjećamo najvećeg i najutjecajnijeg povijesnog događaja u Europi, sjećamo se REFORMACIJE.

Kada je 31.10.1517. godine na vrata crkve u Wittenbergu zabio 95 teza protiv prodavanja oproštajnica od grijeha od strane Rimokatoličke crkve, dr. Martin Luther nije ni slutio kakve će posljedice izazvati njegov pokušaj obnove, reformacije, povratka crkve na biblijske temelje.

Nakon Reformacije u Europi doista više ništa nije bilo isto. Isto tako, nakon Reformacije, ni u crkvi više nije ništa bilo isto. Crkva se, moramo reći nažalost, podijelila na Rimokatoličku i Protestantsku crkvu.

Vjerujem da će vam ova emisija pomoći, kako u razumijevanju same Reformacije, tako i u razumijevanju te temeljne razlike između kršćanskih crkava, a to je razlika u autoritetu vjere.

Kada je bio pozvan da brani svoje teze, svoje stavove, svoja pisanja na državni Sabor u Worms, Martin Luther je ispred samog kralja Karla V, ispred 30 biskupa, 200 plemića, 28 vojvoda te 11 grofova, na pitanje da li je spreman opozvati svoja pisanja, jasno odgovorio:

'Ako me se ne pobijedi uz pomoć svjedočanstva Svetog pisma ili očitim razumskim razlozima – jer ne vjerujem isključivo ni papi ni koncilima, budući da je izvjesno da su često griješili i proturječili sebi samima – uvjeren sam u mjesta iz Svetog pisma koja sam naveo. Moja je savjest okovana Riječju Božjom. Tu stojim i ne mogu se maknuti. Neka mi Bog pomogne'.
(Roland H. Bainton, 1950, Here I Stand, Mentor Books, USA.
Bernardh Lohse, 2006, Martin Luther, Matija Vlačić Ilirik, Zagreb.)

Danas kada, sjećajući se Reformacije, govorimo o temeljnoj točki Reformacije, a to je; Sola Scriptura ili Samo Pismo, Samo Biblija, treba jasno reći da Rimokatolička crkva ima i uvijek je kroz svoju povijest imala vrlo visoko mišljenje i stav o Bibliji ili Svetome Pismu. Rimokatolička crkva je službeno uvijek smatrala, vjerovala i podržavala tezu da je Biblija pouzdano, inspirirano i nepogrešivo Sveto Pismo.

Bilo da proučavamo crkvene oce, bilo da proučavamo Nicejski sabor, I. Vatikanski sabor, II. Vatikanski sabor, vidimo jasan i nepromjenjiv stav RKC prema Svetome Pismu; ono je inspirirano, nepromjenjivo, nepogrešivo i pouzdano.
Slušajmo npr. što govori posljednji, II. Vatikanski sabor, održan u nama najbližim 60-tim godinama prošlog stoljeća:

'Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetog. Jer, knjige i Starog i Novog Zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetoga napisane imaju Boga za auktora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da njegovim djelovanjem u njima i po njima kao pravi auktori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće. Budući da sve ono, dakle, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenim od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetome pismu.
(Drugi Vatikanski koncil, KS 1986, III glava 11, str 401).

Čitajući ovo možda se pitate: 'Pa u čemu je onda razlika?'

Biblija je, istina, samo jedna i ja svake nedjelje propovijedam iz Svetoga Pisma koje je zajedno izdala zagrebačka Kršćanska Sadašnjost i Savez baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj.

Ako je Biblija jedna, zašto postoji više crkava? Ako je Sveto pismo jedno, zašto se ekumenizam uvijek zaustavi na jednoj površnoj, političkoj razini i nikada se ne spusti do ozbiljnih teoloških krugova?
Kakva je razlika između Rimokatoličke i Protestantske crkve u koju povijesno govoreći spadaju i crkve Reformacijske baštine ?

Razlika između Rimokatoličke crkve i Protestantske crkve je u AUTORITETU VJERE! Autoritet u Protestantskoj crkvi i u većini crkava Reformacijske baštine je 'SOLA SCRIPTURA' ili 'SAMO PISMO' odnosno 'SAMO BIBLIJA.'

Autoritet u Rimokatoličkoj crkvi je SVETO PISMO ili BIBLIJA ali ne samo Sveto Pismo. Rimokatolička crkva ima dva izvora: Bibliju i Tradiciju.

Tamo gdje je Rimokatolička crkva na Pismu, tamo se slažemo, a tamo gdje je na Tradiciji tamo dolazi do razilaženja kao npr. nepogrešivost pape, nauka o Mariji, čistilište, pitanja oko sakralne umjetnosti odnosno pitanje kipova, slika… itd.

Da bismo jednostavno odgovorili na ovo kompleksno pitanje moramo se vratiti u vrijeme prije Reformacije. U vrijeme prije i u vrijeme same Reformacije, nastala je ozbiljna kriza autoriteta u Crkvi. Teolozi, unutar tada jedne Crkve, bili su podijeljeni oko pitanja autoriteta.
Je li autoritet u crkvi papa, crkveni sabor ili su autoritet crkve crkveni oci? Na kraju 13. stoljeća bila su prisutna dvojica papa. Crkveni sabor u Pizi, na početku 14. stoljeća pokušao je riješiti tu nezgodnu situaciju, no, kao rezultat tog pokušaja bio je - tri pape. Kojem autoritetu se podrediti kada je kontradikcija očita? Papi, crkvenim ocima ili koncilu?

Upravo u tom vremenu, u vremenu jedne ozbiljne i stvarne krize autoriteta, pojavljuje se augustinac dr. Martin Luther, kao i ostali teolozi s glavnom tezom Reformacije; 'SOLA SCRIPTURA' ili 'SAMO PISMO.'

Treba jasno reći, da kada su reformatori rekli 'SOLA SCRIPTURA' ili 'SAMO PISMO', oni time nisu mislili da je Samo Pismo jedini autoritet u crkvi, već da je Samo Pismo Vrhovni autoritet u crkvi, te da se svaki drugi autoritet mora provjeriti i podrediti Vrhovnom autoritetu a to je Biblija ili Sveto Pismo, ono je 'omnis primata.'

Za reformatore je bilo i danas je, potpuno neprihvatljivo staviti u istu razinu Sveto Pismo s učenjem crkvenih otaca i crkvenih sabora. Za njih je bilo i danas je, potpuno neprihvatljivo izjednačiti Božji izvor s ljudskim izvorom, Božji autoritet s ljudskim autoritetom.

Povijesno gledano, pravo i službeno razdvajanje nije se dogodilo 1517. u Witthenbergu, ili kasnije u Regensburgu, Augsburgu ili Wormsu, to su sve bili pokušaji povrataka Crkve na Sveto Pismo, već je pravo razdvajanje nastupilo kasnije, poslije Reformacije – na saboru u Tridenti.

Tridentski koncil, koji je održan od 1545. do 1563., službeno je u Rimokatoličkoj crkvi izjednačio autoritet Svetoga Pisma i Tradicije, 'koje zajedno treba prihvatiti s istim strahopoštovanjem', te je na taj način odvajajući se od Pisma, moramo reći nažalost, odvojio i razdijelio crkvu.

Temeljna razlika između spomenutih crkava je u autoritetu vjere. Iz te temeljne razlike proizlazi i ona najvažnija, praktična razlika, tamo gdje je ulog najveći, a to je: OPRAVDANJE odnosno SPASENJE ČOVJEKA. Problem prodaje oprosta grijeha od strane Crkve, ne bi bio toliko ozbiljan problem da on ne iskrivljava i ne napada samo bit, samu srž Evanđelja Isusa Krista a to je milost, nezaslužena milost Božja.

'Ekonomija spasenja' ne bi bila toliko veliki problem da ne proturječi savršenom životu, savršenoj žrtvi, smrti i uskrsnuću savršenog Isusa Krista. 'On je, uistinu, jednim jedinim prinosom zauvijek učinio savršenima one koje posvećuje' (Heb 10:14), tvrdi Sveto Pismo.

Po pitanju opravdanja Biblija je jasna i tu se ne može govoriti o drugačijoj interpretaciji. Prema Samo Pismu, opravdanje pred pravednim i svetim Bogom ne nalazi se u sakramentima, dobrim djelima, čistilištu, u oproštanjicama, u misama zadušnicama. Opravdanje, odnosno spasenje pred svetim i pravednim Bogom nalazi se u duboko osobnoj, doživljenoj i iskrenoj vjeri srca u 'Samo Krista', po 'Samo Milosti' Božjoj, jasno je 'Samo Pismo'.

Prema Samo Pismu, spasenje nije u onome što mi činimo, već je spasenje u onome što je On učinio, jedanput zauvijek za nas; savršenim životom, savršenom žrtvom, smrću i uskrsnućem. To je Dobra Vijest, Radosna Vijest, Evanđelje Isusa Krista za koje apostol Pavao kaže:

'da se ne stidi Evanđelja jer je ono sila Božja za spasenje svakom koji vjeruje (Rimljanima 1:16-17).

mr.sc. Damir Pintarić, pastor BC 'Betanija'
©2016. Sva prava pridržana.

Radio poruku Reformacija - Sola Scriptura možete preslušati ovdje:
http://www.betanija.hr/Default.aspx?v=1042