Stvoren na sliku Božiju.

Nemaj grugih bogova!

Čovjek je stvoren na sliku Božju,što je jedan od logičnih zaključaka da bi trebao samo Boga štovati. Prva i druga Božje zapovijedi u BIBLIJI, (ne u katekizmu ili nekim sličnim lažima lažnih učitelja),-jasno govore protiv idolopoklonstva. Prva govori jasno da je samo JEDAN BOG,i da se nesmije pored njega imati drugih bogova. Druga zapovijed je zapravo detaljnija analiza prve,jer jasno govori zašto Bog želi da se samo Njega štuje:

1“Ja sam GOSPOD, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.

Nemoj imati drugih bogova pored mene!

2.Ne pravi sebi nikakvog izrezbarenog lika ili nekakvog obličja nečega što je gore na nebu ili što je dolje na zemlji, ili što je u vodi pod zemljom.

Ne klanjaj im se niti im služi! Jer sam ja, GOSPOD, Bog tvoj, ljubomoran Bog, koji pohodim nepravdu očeva, onih koji me mrze, na djeci do trećeg i četvrtog naraštaja,

a iskazujem milosrđe tisućama onih koji me ljube i drže zapovijedi moje.

Dakle ove dvije zapovijedi jasne su kao dan i nema nikakvih izgovora,tipa-mi samo ovo ili mi samo ono,kao što sam već čuo od nekih katolika ili drugih religioznih vjernika.

Dakle vidimo da Bog pohodi nepravde očeva,i kažnjava na djeci čak do četvrtog koljena! Pazite ovo nije šala,jer idolopoklonstvo je opasan grijeh! Nadalje vidimo da je naš Bog ljubomoran Bog. To je sasvim logično,jer zamislite da ste vi na Njegovom mjestu i da vam stvorenja koje ste stvorili sa velikom ljubavi okrenu jednostavno leđa, i koketiraju sa grijehom,zar ne biste bili ljubomorni i gnjevni?

Naravno da bi! No kako izaći iz ponora tame i sotonskih spletki kojima na tisuće godina vara ljude i drži ih na putu za pakao?

Sasvim jednostavno,kroz vašu vjeru u Isusa krista,kroz vašu vjeru u jedinog Spasitelja i Otkupitelja,kojeg slavi cijela Biblija! Jer On je JEDNO SA OCEM,On je Alfa i Omega,izgovorena Riječ na početku po kojoj je sve stvoreno,kad kažemo "sve",misli se i na Mariju iz Nazareta koju je Bog izabrao za svoj dolazak na zemlju u obliku čovjeka. Ona je imala veliku ulogu,ali to je sve! Ona nije Bog kome se treba moliti,nego službenica Božja,obična smrtnica kao i svi mi.

Isus nije počeo postojati na ovoj zemlji kako mnogi misle,nego je po Duhu Svetome,došao u obliku zametka iz Svog Božjeg Kraljestva,dakle iz svoje Božje dimenzije gdje vrijeme ne igra ulogu i GDJE JE ON POSTOJAO ODUVIJEK,JER NEMA POČETKA NI KRAJA. Dakle ta Vječna Riječ,po kojoj je sve postalo,nastanila se među nama i tijelom postala,da bi otkupila nas ljude od naših grijeha.

Kada analiziramo ovaj događaj,moramo primjetiti sljedeće:

1.Marija iz Nazareta je stvorena po Vječnoj Riječi-(Bogu u tijelu-Isusu Kristu-Ivanovo Evanđelje),kao i svi mi.

2.Isus nakon određenog vremena,po volji Božjoj,dolazi po Duhu Svetome u tijelo službenice Božje,Marije,unaprijed od njega izabrane ,i rađa se poput nas svih da bi se sa nama izjednačio i da bi nas priveo Ocu kroz svoju službu.

3.Marija i Josip,odmah su znali tko je Isus i da nije od njih začet,jer im je to anđeo jasno navijestio. To se također desilo po volji Božjoj.

4.Marija u svom hvalospjevu Bogu,slavi Boga a ujedno svima jasno daje do znanja da je ona Božja službenica,a ne božanstvo. Čitajući taj hvalospjev,vidimo da sva slava samo Bogu pripada i NIKOME DRUGOME!

Marijin hvalospjev-Luka 1,46-56

46Nato je Marija rekla: “Veliča duša moja Gospodina,

47i duh se moj raduje u Bogu, Spasitelju mojemu.

48Jer je pogledao na poniženje sluškinje svoje. Jer gle, odsad će me blaženom zvati svi naraštaji.

49Jer mi je nešto veliko učinio onaj koji je moćan; i sveto je ime njegovo

50i milosrđe je njegovo od naraštaja do naraštaja nad onima koji ga se boje.

51Pokazao je jakost rukom svojom, raspršio ohole u umovanju srca njihova;

52Silnike je zbacio s prijestolja, a uzvisio neznatne.

53Gladne je ispunio raznim dobrima, a bogate otpustio praznih ruku;

54Pomagao je svoga slugu Izraela, sjećajući se svoga milosrđa,

55kao što je govorio očevima našim, Abrahamu i sjemenu njegovu zauvijek.”

56I Marija je ostala s njom oko tri mjeseca pa se vratila svojoj kući.

Zaključak: Sva Slava samo Bogu pripada,a ne smrtnom čovjeku,životinjama ili bilo kakvim predmetima,zato odreknite se idolopoklonstva i grijeha općenito,obratite se dok još možete Isusu za svoje grijehe i odbacite svo lažno učenje. I nemojte sami sebi govoriti da imate vremena,jer ga nemate onoliko koliko vi mislite da ga imate,jer Bog je stvorio vrijeme i On zna koliko ga imate.Milost Božja neka je sa vama.

Izgubljeni sin

 Neki čovjek imaše dva sina. I reče mlađi od njih ocu: “Oče, daj mi dio imetka koji mi pripada.” I razdijeli im on svoja sredstva za život. Ne mnogo dana kasnije, mlađi sin skupi sve (i) otputova u daleku zemlju.

Luka 15,11-13

Daleko od Boga

Možda ćeš reći: “Nemojte ponovno o usporedbi o rasipnom sinu!” No ta usporedba je klasika među usporedbama koje je ispričao Krist. Nije li prikladna za naše doba? Predmet i postupci koje ona opisuje vrlo su stvarni. Oni koji proučavaju današnji način života, koji se bave društvenim i kulturološkim temama, skovali su izraz “društvo uživanja”, kojim opisuju naš naraštaj. On ukazuje na današnju ljudsku sklonost da se uživa u blagostanju koje je postignuto bez mnogo napora. “Radi ono što ti se radi ovdje i sada; ne gnjavi se učenjem, studiranjem i traženjem posla. Nemoj se ženiti; to donosi previše odgovornosti!” Izgleda da takav stav promiču i zakonodavstvo i reklame. Što je zanimalo mlađeg sina iz usporedbe? Dio dobara koji mu je imao pripasti, to jest svoju baštinu, htio je dobiti prije vremena. Nije mogao sačekati da mu otac umre. Ono najbolje od života htio je dobiti odmah. Nije li to istina u pogledu današnjih ljudi? Iznenađujuće je to što mu je otac dao što je htio. Bog je velik darovatelj, koji ljudskom rodu ne uskraćuje ništa što je dobro, čak ni onima koji uopće ne mare za Njega. Taj sin nije nimalo uživao u domu svog oca. Govorimo li i mi: “Uživajmo! – ali bez Boga”? Gdje ćemo s takvim stavom završiti?

Levitski zakonik 25,25-55

A kada je došao k sebi, reče: “Koliki najamnici moga oca imaju obilje kruha, a ja umirem od gladi. Ustat ću, otići svome ocu i reći mu: Oče, sagriješio sam protiv neba i pred tobom; i nisam više dostojan zvati se tvojim sinom: učini me jednim od svojih najamnika.” I ustade on i pođe svome ocu. No dok još bijaše daleko ugleda ga njegov otac, sažali se, potrča, pade mu oko vrata i poljubi ga.

Luka 15,17-20

Povratak Bogu

Neuspješni pokušaji da se izvuče iz nevolje naveli su rasipnog sina da razmotri svoj položaj. Radije bi bio očev najamnik negoli prezren prosjak pod vlašću tuđinca. Nadvladao je svoj povrijeđen ponos: ustao je i pošao ocu, spreman suočiti se s neugodnim posljedicama svojih postupaka. To svi trebamo učiniti: okrenuti se Bogu i priznati: “Sagriješio sam.” Bog prihvaća svakoga tko tako učini. Usporedba govori: “No dok još bijaše daleko ugleda ga njegov otac, sažali se, potrča, pade mu oko vrata i poljubi ga” (red. 20). Tako je Bog Otac došao k nama u Isusu Kristu, jer se sažalio na našu bijedu. “On je ljubio nas i poslao svog Sina da bude pomirbena žrtva za naše grijehe” (1. Ivanova 4,10). Otac je poljubio sina dok je on još uvijek bio u dronjcima. Tako Bog i nas prihvaća zato što si ne možemo pomoći u stanju u kojem smo. Taj poljuba c, izraz ljubavi, potvrđuje da je nastupilo pomirenje. Rasipni sin uspio je izgovoriti tek: “Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom.” Otac ga je prekinuo prije negoli je zamolio da ga učini slugom. Nalozi koje je izdao pokazali su da će ga ponovno prihvatiti kao sina u svoj dom. Bog ne želi “najamnike”, nego ljubljenu djecu. To je u skladu s Njegovom naravi milosti i ljubavi.

Levitski zakonik 26,21-46

Događa li se smrt samo drugima?

 Nema čovjeka koji ima ... nadzor nad danom smrti. Evo, sada je trenutak prihvaćanja; evo, sada je dan spasenja.

Propovjednik 8,8 (J. N. D.); 2. Korinćanima 6,2 Neki vozač smrtno je stradao na dvadesetičetverosatnoj moto-utrci u francuskom gradu Le Mans. Jedan njegov kolega kasnije je iskazao svoje gledište o pogibelji koja postoji u moto-utrkama: “Mnogi misle da smo mi ludi ili lakomisleni. No to nije istina. I predobro smo svjesni opasnosti. Jedino što govorimo: ‘Meni se to neće dogoditi.’ ” Jednom je neki poznat spisatelj ovako odgovorio novinaru: “Sav svijet zbija šale u pogledu smrti. ... Ona uvijek snađe nekog drugog. Drugi su ti koji su pokopani. Zvono nikada ne zvoni tebi.” Evo, u postelji leži bolesnik koji nema nade u izlječenje; eno je neki mladić izgubio život u prometnoj nezgodi ... Svjesni smo da je netko drugi umro, ali se ponašamo kao da ćemo mi živjeti zauvijek. Groblja se pune pred našim očima, ali ne uviđamo da se ondje čuva i mjesto za nas. Mnogi se prave da ne primjećuju smrt, zato što se boje. Boje se smrti; boje se razmišljati o zagrobnom životu; boje se Boga. Stoga potiskuju svaku misao o smrti i onostranom životu. Žive svoj život do krajnosti, ne mareći za zagroban život. Je li to rješenje? Kako će užasno biti svakome tko se s našim svetim Bogom bude morao suočiti s krivnjom izazvanom svojim grijesima. No Bog “želi da se svi ljudi spase” (1. Timoteju 2,4). Stoga nitko ne bi trebao oklijevati u tome da prihvati oproštenje koje nam Bog nudi u Isusu Kristu. Levitski zakonik 23,23-44

Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru!

Postoji izreka u narodu, izreka koju smo svi vjerujem barem jedanput čuli, izreka koja glasi: 'Svako zlo za neko dobro!' Izreka ima svoje korijene u Svetome Pismu, točnije u poslanici apostola Pavla koji je u 28. stihu, 8 poglavlja poslanice Rimljanima zapisao:

         'Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru…'

 

Upravo izrečeno ili je najveće ohrabrenje, ili je najveća obmana ikada izrečena, jer kako izrečeno obećanje pomiriti, uskladiti s pitanjem Bože zašto? Ako Bog stvarno čini da sve pridonosi dobru, zašto onda moramo od liječnika čuti: 'Žao mi je, situacija je ozbiljna, NIJE DOBRO.'

Zašto je Bog dopustio da Job, za koga Pismo veli da je bio pravedan, u kratkom vremenu izgubi SVE, ako Bog čini da SVE pridonosi dobru? Vjerujem da svi toliko poznajemo Pismo i da smo upoznati s Jobovim slučajem. Job je u kratkom vremenu izgubio SVE za što živi ondašnji i današnji čovjek. Job je u elementarnoj nesreći izgubio svu djecu, izgubio je zdravlje, bankrotirao i izgubio ugled. Zašto je pravedan Job izgubio SVE ako Bog čini da SVE pridonosi dobru?

Ako naš temeljni stih 'Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru…' sagledamo u bliskom kontekstu, onda nam je pitanje ZAŠTO još glasnije.  Rimljanima 8:35-37:

 

'Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Zbog tebe –stoji pisano ubijaju nas cijeli dan; drže nas kao ovce određene za klanje.'

 

Kako ljubav Božju, ljubav Kristovu pomiriti, uskladiti s nevoljom, tjeskobom, progonstvom, gladi, pogibli, mačem, mučeništvom? Naravno da sve nabrojeno nije dobro i zbunjenost nastaje kada miješamo dobro i zlo. Ne zlo nikada nije dobro niti je dobro zlo.

Pavao ohrabruje progonjenu crkvu u problemima i piše, tvrdi da 'znamo da Bog sve pridonosi dobru…'. To ne znači da je sve nabrojeno dobro, to jednostavno znači da Bog sve, uključujući i manje dobro i loše i zlo koristi da pridonese dobru.

Odgovor na pitanje kako uskladiti Božju ljubav s nevoljom, tjeskobom, progonstvom, gladi, pogibli, mačem, mučeništvom nalazi se u definiciji dobra. Što je dobro?

Sjećam se jako dobro iako je prošlo već više od 20 godina od kada sam ležao ozbiljno bolestan s puno pitanja a malo odgovora na jednoj poznatoj klinici u Zagrebu na internom odjelu. U noći dovezli su i do mene smjestili čovjeka koji je radio, služio u tadašnjoj Vladi. Kasno u noći čovjek je dobio vrlo snažan psihotički napad, počeo se silno tresti zajedno s krevetom i stalno je ponavljao: 'Moram misliti na dobro, mora misliti na dobro!' Nakon deset minuta došao je dežurni liječnik koji mu je dao sedativ i čovjek je zaspao. Ujutro, nakon doručka upitao sam ga: 'Gospodine mogu vas nešto pitati?' 'Naravno', odgovorio je. Kada ste imali napad stalno ste glasno ponavljali. 'Moram misliti na dobro! Moram misliti na dobro! Što je dobro?'

 

Što je dobro?  Pavao nam daje jasan odgovor:

 

'Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; koji suBožjom odlukom pozvani, jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu JEDNAKI SLICI NJEGOVA SINA…'

 

Prema Pavlovoj definiciji dobro je upoznati Isusa Krista i mijenjati se, biti sve sličniji Onomu koji je jasno rekao: 'Ja sam put, istina i život i nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.' To je izrazito visok Božji cilj za one koji Boga ljube, za one koji su Božjom odlukom pozvani.

Drugim riječima to znači da Bog u svojoj ljubavi, u životima onih koji Boga ljube, dopušta mnogo toga ne dobroga kako bi ih doveo do spoznaje Isusa Krista, i kako bi dovedene, spašene mijenjao da budu slični Njemu.

Vidite često puta u životu boli jer Bog voli! Jer želi spasiti, jer želi mijenjati. Često puta u životu boli jer nažalost  ne čujemo istinu da je samo jedan Dobri, a da mi nismo tako dobri kao što mislimo da smo dobri.

Prema Pismu cilj vjere nije bolji, lakši, zdraviji, bogatiji, duži život. Prema Pismu cilj vjere je vječni život. Progonjenoj crkvi, crkvi koju je organizirano i sustavno progonila Neronova administracija, crkvi koja je prolazila kroz progonstvo, vatru i visoke temperature, apostol Petar ljubljenima, vjernima piše o raznovrsnoj Božjoj milosti, o milosti koja dopušta ne dobro, o milosti koja dopušta i koristi visoke temperature. Visoke temperature povremeno moraju doći, one su neizbježan dio našega života jer je citat: 'cilj vaše vjere spasenje duše.' Tijelo je prolazno, starenje je nezaustavljivo-nepovratni proces, i bez vječnog smisla nemoguće je osmisliti ovaj kratki i krhki život. Bez vječnog pogleda nemoguće je imati jasan pogled sada i ovdje.

Prema Pavlu Krist na nebu priprema stanove, a na zemlji priprema stanare. Naše jaukanje i žalovanje Njega neće zaustaviti u Njegovoj spašavajućpj ljubavi jer su vrata u nebo još uvijek uska i niska, što znači da je onih koji ulaze malo i da se treba sagnuti, a svi znamo da je to najteže. Vrlo vjerojatno je Jobu od svega najteže palo to što je izgubio ugled.

Recimo u zaključku ovako. Kada nevolje dođu a doći će. Mi se rađamo kao pala bića, u palo tijelu, u pali svijet. Bolje nije bilo i bolje neće biti jer uvijek nešto dođe da nismo bez brige. 'Nije dobro' je dio života. Kada nevolje dođu važno je razumjeti to veliko obećanje apostola Pavla:

 

 'Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube…'

 

Kada nevolje dođu, kada se sve trese važno je stajati na tri nepromjenjive istine: Bog je Bog i Bog je Dobar, jedini Dobar, stalno Dobar, nepromjenjivo Dobar! Bog nešto radi u mom životu, mijenjam se, i treće, za vjerne najbolje tek dolazi. Ivan je za kraj o toj budućoj realnosti zapisao ovako:

 

'Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti još se nije očitovalo. Ali ZNAMO kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva  kakav jest.'   1.Iva 3:2

 

Što je dobro?

Dobro je upoznati Krista, mijenjati se na Njegovu sliku, i na kraju nakon najveće nevolje - sresti GA.

p. Damir Pintarić

Vjeruj bez ako i ali!

 Strah i nevjera nisu intelektualne, već emocionalne reakcije srca i proizlaze iz nedostatka vjere u Boga. To znači da korijen nevjere nije u umu, nego u srcu. 

Nažalost, vjerska generalizacija dogodila se u vjeri. Autentična vjera znači prihvaćanje Božje vjerodostojnosti - "... jer je vjeran koji je dao obećanje" (Heb 10,23). Vjera znači da stvari prepuštamo Isusu, uzdižemo se u povjerenju i slijedimo ga prema njegovoj riječi. "Pouzdanje u Gospoda" temeljno je biblijsko načelo i toga treba slijediti sa stavom "Gledajte, čak i ako me ubije, čekam ga" (Job 13:15).

Isus očekuje da mu na ovaj način vjerujemo. Kako znamo to? Pa, dao je vrlo impresivnu izjavu u Lukinu evanđelju: "... i ubit će neke od vas. I svi će vas mrziti zbog mog imena. A niti jedna dlaka s glave ne bi trebala biti izgubljena ”(Luka 21, 16-18).

Očekuje naše povjerenje bez obzira na to što dolazi.Vjera nije samo odobravanje riječi ili stručnjak za podučavanje. Možemo biti biblijski ispravni, ali prazni u stvarnom povjerenju u Boga.Vjera znači djetetovo povjerenje u Isusa i potpunu predaju našega života Njemu.Uvjeti poput "vjerujem u vas kad odgovarate na ovu molitvu" pokazuju potpuno nepoznavanje onoga što vjera doista znači. 

Znate, Bog ne radi uvijek ono što očekujemo. Zato bismo mu trebali vjerovati! Ako bi On odgovarao na svaku molitvu onako kako bismo željeli ili u vrijeme u kojem bismo željeli da bude, tada vjera ne bi bila potrebna. Moramo se stalno podsjećati da je Bog Bog, a mi nismo. 

Ako inzistiramo na tome da znamo zašto Bog nešto radi ili ne čini i to je uvjet našeg povjerenja u Njega, tada nemamo istinske vjere. Bog ne prihvaća uvjete za naše povjerenje u Njega. On je tvorac svemira! Ne klanja se obrascima našeg malog svijeta misli kako bi nas uvjerio da vjerujemo. Ako ne vjerujemo, to je uvijek naš gubitak, a ne njegov. Neka nikada ne sumnjamo u Boga i Njegovu dobrotu prema nama. 

Hebrejima 11:16 kaže: „Ali bez vjere nemoguće je ugoditi Bogu; jer tko želi doći k Bogu, mora vjerovati da jest i daje svoju nagradu onima koji ga traže. " 

Psalam 34: 9 također kaže: " Kušajte i pogledajte koliko je Gospodin dobar. Blago onomu koji mu vjeruje! " 

Ako stvarno vjerujemo da On postoji, tada smo u osnovi prepoznali da je On dobar i da nas voli. 

Kao dijete u naručju oca, naša je duša u stanju pronaći mir. "Tko sjedi pod okriljem Svevišnjeg i ostaje pod sjenom Svemogućega, govori Jahvi: Moje pouzdanje i moj dvorac, moj Bože, kojemu se nadam."