Istinoljublje

“Oni neće više činiti nepravdu, neće više govoriti laži; u njihovim ustima neće se više naći jezik prijevarni. Moji će pasti i odmarati se, i nitko im neće smetati.” (Sefanija 3,13)

Istinoljubivost i časnost božanske su osobine i onaj tko ih posjeduje, posjeduje nepobjedivu snagu. (Ellen G. White Manuscript 139, 1898.)
Nikada ne okolišajte; nikada ne recite neistinu propisom ili primjerom. ... Budite pošteni i ne zastranjujte. Nemojte sebi dopustiti čak ni najmanju neiskrenost. (Ellen G. White Manuscript 126, 1897.)
Spasitelj je duboko prezirao svaku prijevaru. To pokazuje stroga kazna koja je zadesila Ananiju i Safiru. (Review and Herald, 13. travnja 1905.)
Odvratne su Mu lažljive usne. On objavljuje da u Sveti Grad “neće unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž” (Otkrivenje 21,27 — DF). Ne uzimajmo istinu olako. Neka ona postane dijelom života. Igrati se njome i prikazivati je onako kako to odgovara vlastitim sebičnim planovima znači brodolom vjere. ... Tko govori neistinu, jeftino prodaje dušu. Njegove laži mogu naizgled korisno poslužiti u slučajevima nužde; može izgledati da će uspjeti u poslu koji ne bi mogao ostvariti na pošten način; ali na kraju dolazi do stanja u kojem više nikome ne može vjerovati. Budući da je sam krivotvoritelj, ne vjeruje riječima drugih. (Djela apostolska, str. 47)
Nitko se ne može hvalisati svojom istinoljubivošću, jer ako nije postao pobjednik, ne zna što je prava istinoljubivost. Nitko ne može upoznati čvrstinu svoje istinoljubivosti i poštenja dok nije prošao vatreni ispit kušnji da stekne dobitak na sumnjiv način. (Ellen G. White Letter 110, 1897.)
Onaj čije je srce ispunjeno ljubavlju koja potječe od Boga neće dopustiti da samouzvišenje ili nepoštenje nađe mjesta u njegovom životu. Onaj tko je “nanovo rođen” Duhom, otkrivat će Krista u svojem svakidašnjem životu. Takav će biti častan u svim svojim postupcima. Neće se baviti lukavim, prepredenim i podmuklim djelovanjem. Dobri rodovi koji će se pokazati u njegovom životu bit će svjedočanstvo o stanju njegovog srca. (Review and Herald, 4. svibnja 1905.)

Poštenje

“Nikomu ne vraćajte zlo za zlo! Marljivo nastojte činiti dobra djela pred svima ljudima!” (Rimljanima 12,17)

U svakom poslovnom pothvatu kršćanin će se ponašati upravo onako kako želi da njegova braća misle da će se ponašati. Njegovo se ponašanje rukovodi načelima. On nema prikrivenih planova i misli, pa, prema tome, nema što skrivati ni zataškavati. Njega mogu kritizirati, njega mogu iskušavati, ali će njegovo neograničeno poštenje sjati kao čisto zlato. On je blagoslov za sve koji posluju s njime jer je njegova riječ vjerodostojna. On je čovjek koji nikada neće iskoristiti svoga bližnjega. On je prijatelj i dobročinitelj svima, i njegovi bližnji imaju povjerenja u njegov savjet. ... Istinski častan čovjek nikada neće iskoristiti slabost ili nesposobnost drugih da napuni svoj novčanik. On određuje poštenu protuvrijednost za ono što prodaje. Ako ima nedostataka u prodanoj robi, on to otvoreno kaže svojem bratu ili bližnjemu iako zbog toga može raditi protiv svojih interesa.
U svim pojedinostima života moraju se primjenjivati najstroža načela poštenja. To nisu načela po kojima se upravlja svijet jer Sotona, varalica, lažov i tlačitelj, vlada njime pa ga njegovi podanici slijede i izvršavaju njegove namjere. Međutim, kršćani služe drugom gospodaru i njihova djela moraju biti u skladu s Božjom voljom, a ne sa sebičnim probicima. Udaljavanje od savršenog poštenja u poslovnim pothvatima nekima izgleda potpuno nevažno, ali naš Spasitelj ne misli tako. ...
Čovjek ne mora imati privlačan izgled, može imati nedostataka na mnogim područjima, ali ako uživa ugled nepokolebljivog poštenja, bit će poštovan. ... Čovjek koji se ustrajno drži istine, zadobit će sveopće povjerenje. Neće u njega imati povjerenja samo njegova braća u vjeri, već će ga i nevjernici biti prisiljeni priznati kao časnog čovjeka. (Ellen G. White Letter 3, 1878.)

Job je znao da je njegov Izbavitelj živ

“Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.” (Job 19,25.26)

U svačijem iskustvu javljaju se trenuci dubokog razočaranja i krajnjeg obeshrabrenja — dani kad nas obuzima tuga, kad nam postaje teško vjerovati da je Bog i dalje onaj isti ljubazni dobročinitelj svoje zemaljske djece; dani kad nevolje muče dušu, sve dok nam smrt ne postane milija od života. Upravo tada mnogi gube oslonac u Bogu i pretvaraju se u robove sumnje, okovane nevjerovanjem. Kad bismo u takvim trenucima duhovnim očima mogli shvatiti veličinu Božje providnosti, mi bismo vidjeli anđele koji se trude da nas spase od nas samih, koji pokušavaju naše stope postaviti na temelje postojanije od vječnih gora, i nova vjera, novi život prostrujali bi našim bićem.
Vjerni Job, u danima svoje nevolje i mraka, izjavljuje: ...
“Smrt mi je od patnja mojih draža.
Ja ginem i vječno živjet neću;
Pusti me, tek dah su dani moji!”
Ali iako je bio umoran od života, Jobu nije bilo dopušteno da umre. Bilo mu je ukazano na prilike koje će mu se pružiti u budućnosti, i tako mu je upućena poruka nade:
“Čvrst ćeš biti i bojati se nećeš.
Svojih se kušnja nećeš sjećat više
kao ni vode koja je protekla.” ...
Iz dubina obeshrabrenja i očaja Job se uzdigao do vrhunaca beskrajnog povjerenja u milost i spasonosnu Božju snagu. Pobjednički je uskliknuo: “On me ubit može: nade druge nemam.” (Izraelski proroci i kraljevi, str. 104,105)

Jeremijina izjava zahvalnosti

“Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika!” (Plač Jeremijin 3,22.23)

Međutim, vjerni prorok je svakoga dana dobivao novu snagu da izdrži. “Sa mnom je Jahve kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma zbog poraza, zbog nezaboravne vječne sramote. Pjevajte Jahvi, hvalite Jahvu, jer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca.” (Jeremija 20,11.12) Iskustva kroz koja je prolazio u danima svoje mladosti i u kasnijim godinama službe, naučila su ga da “put čovjeka nije u njegovoj vlasti”, da “čovjek koji hodi ne može upravljati korake svoje”. Naučio je moliti: “Kazni me, Jahve, ali po pravici, ne u gnjevu, da nas ne zatreš.” (Jeremija 10,23.24) ...
Kad je bio pozivan da ispije čašu nevolja i boli, kad je bio u kušnji da u svome jadu kaže: “Dotrajao je život moj i nada koja mi od Jahve dolazi”, prisjećao se Božjih blagoslova koje je dobivao i pobjedonosno uzvikivao: “Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika! (Izraelski proroci i kraljevi, str. 266)
Mnogi koji sebe smatraju kršćanima previše se bave mračnom stranom života iako bi se mogli radovati na svjetlosti Sunca; oni plaču kada bi trebali biti radosni; govore o nevoljama kada bi trebali upućivati hvalu Bogu za bogate blagoslove koje su dobili. Gledaju na ono što je neugodno, zbrajaju razočaranja i uzdišu zbog žalosti pa su zbog toga žalosni i teška srca, iako bi, da su nabrajali mnogobrojne blagoslove koje su dobili, zaboravili na svoje muke. Kada bi svakoga dana pamtili dobra koja su im učinjena, kada bi punili svoj um dragocjenim uspomenama na ljubaznosti koje su primili, koliko bi prilika našli da upute zahvalnost i slavu Darovatelju svih dobara! (The Sings of the Times, 12. veljače 1885.)

Nitko nije bio veći od Ivana Krstitelja

“Zaista, kažem vam, između rođenih od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja.” (Matej 11,11)

Visoka trska koja je rasla pokraj Jordana, povijajući se na svakom povjetarcu, bila je vjerna slika rabina koji su stajali kao kritičari i suci Krstiteljeve zadaće. Njih su i u jednom i u drugom pravcu kolebali vjetrovi omiljenog narodnog mišljenja. Nisu se željeli poniziti i prihvatiti Krstiteljevu vijest koja ispituje srca, a ipak iz bojazni od naroda nisu se usudili otvoreno usprotiviti njegovom djelovanju. Međutim, Božji vjesnik nije bio tako strašljiva duha. Mnoštvo koje se okupljalo oko Krista bilo je svjedok Ivanova rada. Čuli su njegovo neustrašivo ukoravanje grijeha. Samopravednim farizejima, saducejima, kralju Herodu i njegovom dvoru, knezovima i vojnicima, carinicima i seljacima Ivan je govorio s podjednakom otvorenošću. Nije bio trska koja se ljulja, povijajući se na vjetrovima ljudskog veličanja i predrasuda. U tamnici je bio isti u svojoj vjernosti Bogu i u revnosti za pravdom kao kad je propovijedao Božju vijest u pustinji. U svojoj vjernosti načelu bio je čvrst kao stijena. ...
U objavljivanju Ivanova rođenja Zahariji, anđeo je izjavio: “Bit će doista velik pred Gospodinom.” (Luka 1,15) Po ocjeni Neba, što to čini veličinu? Ne ono što svijet smatra veličinom. ... Moralna vrijednost je ono što Bog cijeni. Ljubav i čistoća osobine su koje On najviše vrednuje. U Gospodnjim očima Ivan je bio velik kad se pred poslanicima Velikog vijeća, pred narodom i svojim učenicima suzdržao od traženja počasti za sebe i uputio na Isusa kao na Obećanoga. Njegova nesebična radost u Kristovoj službi predstavlja najuzvišeniju plemenitost koja je ikada otkrivena u jednom čovjeku. (Isusov život, str. 167,168)

Hodite u svjetlu

“Pošlji svjetlost svoju i vjernost: nek me vode, nek me dovedu na tvoju svetu goru, u šatore tvoje!” (Psalam 43,3) U ove dane, tako pune opasnosti, moramo biti izuzetno oprezni da ne odbacimo zrake svjetla koje nam Nebo u svojoj milosti šalje, jer samo uz njihovu pomoć možemo prepoznati neprijateljeve zamke. Nama je svjetlo s Neba potrebno svakoga trenutka da bismo mogli vidjeti razliku između onoga što je sveto i onoga što je obično, onoga što je vječno i onoga što je prolazno. Prepušteni sami sebi, mi bismo se spoticali na svakom koraku, naginjali bismo svijetu, odbijali bismo samoodricanje i ne bismo vidjeli nikakvu potrebu za stalnom budnošću i molitvom, i postali bismo zarobljenici Sotone kada god on to poželi. Neki su već danas u takvom položaju. Budući da su odbacili svjetlo koje im je Bog poslao, nemaju pojma na što će se spotaknuti. Svi oni čija će se imena na kraju naći zapisana u Janjetovoj knjizi života, morat će se muški boriti u Gospodnjim bitkama. Oni će ozbiljno nastojati prepoznati i odbaciti kušnje i sve što je zlo. Oni će osjećati da je Božje oko na njima i da se od njih zahtijeva najstroža vjernost. Kao vjerni stražari oni će čuvati prolaze da Sotona ne prođe preobučen u anđela svjetla i nastavi svoje smrtonosno djelo u njihovoj sredini. ... Oni koji su odjeveni u bijele haljine i koji okružuju Božje prijestolje ne pripadaju skupini koja više voli uživanja nego Gospodina i koji se prepuštaju matici umjesto da plivaju protiv valova protivljenja. Svi koji ostanu čisti i nepokvareni od duha i utjecaja koji prevladavaju u ovo naše vrijeme, morat će proći kroz oštre sukobe. Oni će doživljavati velike nevolje; ali će oprati haljine svoga karaktera i ubijeliti ih u krvi Janjetovoj. Oni će pjevati pjesmu pobjede u kraljevstvu slave. (Review and Herald, 16. listopada 1883.)

Drži čvrsto

“Drži čvrsto ono što imaš, da ti nitko ne ugrabi vijenca!” (Otkrivenje 3,11)

U samo jednom trenutku može se donijeti odluka koja će odrediti nečiju vječnu budućnost. ... Ali imajte na umu da će biti potreban cijeli život truda i rada da se ponovno stekne ono što je odbačeno trenutačnim popuštanjem kušnji i nepromišljenosti. ...

Trenutačnom odlukom volje vi sebe možete staviti pod vlast Sotonine sile, ali će biti potrebno mnogo više od trenutačne odluke volje da raskinete okove i uzdignete se prema višem, svetijem životu. Namjera se može pojaviti, djelo se može započeti, ali će njegovo dovršavanje zahtijevati težak napor, vrijeme, ustrajnost, strpljenje i žrtvu. Čovjek koji svojevoljno odluta od Boga, iako je obasjan potpunim svjetlom istine, ustanovit će, kada se poželi vratiti, da su trnje i korov narasli na njegovom putu, pa ne smije biti iznenađen ili obeshrabren ako bude primoran putovati dugo po trnju okrvavljenih nogu. Najstrašniji i najužasniji dokaz čovjekovog pada u grijeh je činjenica da se za povratak mora platiti tako visoka i bolna cijena. Povratak se može ostvariti samo uz tešku borbu, stopu po stopu, iz sata u sat. ...

Oni koji zadobiju Nebo, uložili su svoje najplemenitije napore i dugotrajan i strpljiv trud da bi poželi plod svoga rada. Jedna ruka će širom otvoriti vrata Raja onima koji su prošli ispit kušnji i održali čistu savjest odbacujući svijet i njegove časti i odobravanja radi Kristove ljubavi, priznajući na taj način Njegovo ime pred ljudima i strpljivo čekajući da i On prizna njih pred svojim nebeskim Ocem i pred svetim anđelima. (Notebook Leaflet, sv. 1, br. 24)

Čuvajte oštrinu svoje savjesti da biste mogli čuti i najtiši šapat glasa koji je govorio kao što nijedan čovjek nije govorio. (Ellen G. White Manuscript 121, 1898.)

Kristova pobjeda je isto tako potpuna kao i Adamov pad “Jer kao što su nepokornošću jednoga čovjeka svi postali grešnici, tako će i pokornošću jednoga svi postati pravednici.” (Rimljanima 5,19) Krist je nazvan drugim Adamom. U neporočnosti i svetosti, povezan s Bogom i u ljubavi s Bogom, On je počeo tamo gdje i prvi Adam. Dragovoljno je prošao tlom na kojemu je Adam pao i tako otkupio Adamov pad. Međutim, prvi Adam je bio u mnogo povoljnijem položaju od Krista. Bog koji ga je volio, savršeno se pobrinuo za njega u Edenu. Sve u prirodi je bilo čisto i nepokvareno. ... Nikakva sjenka nije se spustila između Adama i Eve i njihovog Stvoritelja. Oni su poznavali Boga kao svojeg dobrog Oca i njihova volja je u svemu bila usklađena s Božjom voljom. ... Međutim, stanovnicima Edena približio se Sotona i unio sumnju u Božju mudrost; optužio je Njega, njihovog nebeskog Oca i Vladara, da je sebičan zato što im je, da bi okušao njihovu odanost, zabranio da jedu ploda s drveta spoznaje dobra i zla. ... Sotona je kušao Krista na stotinu puta okrutniji način nego Adama i u okolnostima koje su bile višestruko teže. Kušač se predstavio kao anđeo svjetla, ali je Krist uspio izdržati njegove kušnje. On je otkupio Adamov sramotni pad i spasio svijet. ... U svojoj ljudskoj naravi On je zadržao neporočnost svoga božanskog karaktera. On je živio po Božjem zakonu i poštovao ga u svijetu punom prijestupa, otkrivajući tako cijelom nebeskom svemiru, Sotoni i svim grešnim Adamovim sinovima i kćerima da uz pomoć Njegove milosti ljudski rod može držati Božji zakon. On je došao udijeliti svoju božansku narav, svoje obličje svakoj pokajničkoj, vjernoj duši. (The Youth’s Instructor, 2. lipnja 1898.) Kristova pobjeda je bila isto tako potpuna kao što je bio potpun Adamov pad. Zato se i mi možemo oduprijeti kušnjama i natjerati Sotonu da se udalji od nas. (Ellen G. White Manuscript 15, 1908.) Krist je pobijedio svijet “Ovo vam rekoh, da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!” (Ivan 16,33) Prije posljednjih trenutaka Kristova poniženja, kad je najdublja tuga obuzimala Njegovu dušu, rekao je učenicima: “Jer se približuje knez ovoga svijeta. On protiv mene ne može ništa.” “Osuđen [je] knez ovoga svijeta.” “Sad će on biti bačen van.” (Ivan 14,30; 16,11; 12,31) Proročkim okom Krist je prelazio preko prizora koji će se dogoditi u Njegovom posljednjem velikom sukobu. Znao je da će cijelo Nebo slaviti pobjedu kad bude uzviknuo: “Svrši se!” Do Njegova uha dopirala je glazba i pobjednički usklici iz nebeskih dvorova. Znao je da će se tada oglasiti posmrtno zvono sotonskom carstvu, a Kristovo ime objaviti kroz cio svemir od svijeta do svijeta. Krist se radovao što za svoje sljedbenike može učiniti više nego što oni mogu tražiti ili zamisliti. Govorio je s čvrstim pouzdanjem, znajući da je veličanstvena odluka donesena prije nego što je svijet stvoren. Znao je da će istina, naoružana svemoćnom silom Svetoga Duha, pobijediti u borbi sa zlom i da će se krvlju umrljana zastava pobjedonosno zalepršati iznad Njegovih sljedbenika. Znao je da će život Njegovih vjernih učenika biti sličan Njegovom, nizu stalnih pobjeda, do kojih se ovdje nije držalo, ali koje će se prepoznati u velikoj budućnosti. ... “Ovo vam rekoh”, rekao je, “da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se; ja sam pobijedio svijet!” Krist nije pretrpio neuspjeh niti je bio obeshrabren, pa Njegovi sljedbenici trebaju pokazati istu ustrajnu vjeru. ... Premda očite nemogućnosti priječe njihov put, Njegovom milošću moraju ići naprijed. ... Oni trebaju imati silu da se odupru zlu, silu koju neće svladati ni zemlja, ni smrt, ni pakao, silu koja će ih pripremiti da pobijede kao što je i Krist pobijedio. (Isusov život, str. 564,565) Sotona drhti i bježi pred najslabijom dušom koja nađe utočište u tom moćnom imenu. (Ellen G. White Manuscript 15, 1908.)

Kršćani svih vremena bili su pobjednici

“Jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet. A ovo je sredstvo pobjede koje pobjeđuje svijet: naša vjera.” (1. Ivanova 5,4)
Apostoli su gradili na sigurnom temelju, na Vječnoj Stijeni. K ovom su temelju donosili kamenje izvađeno iz kamenoloma ovoga svijeta. Graditelji nisu gradili bez prepreka. Njihov je rad bio izuzetno otežan protivljenjem Kristovih neprijatelja. Morali su se boriti protiv vjerskog sljepila, predrasuda i mržnje onih koji su gradili na lažnom temelju. ...
Kraljevi i upravitelji, svećenici i knezovi nastojali su uništiti Božji hram. Ali unatoč zatvaranju, mučenju i smrti, vjerni ljudi nastavljali su posao i građevina je rasla, lijepa i skladna. ...
Nakon osnivanja kršćanske Crkve uslijedila su stoljeća žestokog progonstva, ali nikad nije nedostajalo ljudi koji su izgradnju Božjeg hrama smatrali važnijom od samog života. ...
Neprijatelj pravednosti činio je sve kako bi zaustavio djelo povjereno Gospodnjim graditeljima. No Bog “ne ostavi sebe neposvjedočena” (Djela 14,17 — DF). Podizao je radnike sposobne da brane vjeru koja je jedanput zauvijek predana svetima. Povijest bilježi izvještaje o moralnoj snazi i junaštvu tih ljudi. Poput apostola, mnogi od njih pali su na položaju, ali je gradnja hrama stalno napredovala. Radnici su ubijani, ali je djelo napredovalo. Valdenzi, John Wycliffe, Hus i Jeronim, Martin Luther i Zwingli, Cranmer, Latimer i Knox, hugenoti, John i Charles Wesley i mnoštvo drugih donosili su k temelju građu koja će trajati za svu vječnost. ... Možemo se osvrnuti kroz stoljeća i vidjeti živo kamenje kojim se gradi kako svjetluca kao zrake svjetla u tami zabluda i praznovjerja. Tijekom cijele vječnosti ovi blistavi dragulji će sjati sa sve većim sjajem, svjedočeći o sili Božje istine. (Djela apostolska, str. 375,376)

Budite čvrsti, nepokolebljivi

“Prema tome, braćo moja ljubljena, budite čvrsti, nepokolebljivi, uvijek napredujte u djelu Gospodnjem, svjesni da vaš trud u Gospodinu nije uzaludan!” (1. Korinćanima 15,58)

Oni koji ustaju u obranu Božje časti i neporočnosti istine po svaku cijenu, morat će se suočiti s mnogobrojnim nevoljama, kao što je to doživio i naš Spasitelj u pustinji kušnje. Popustljivi karakteri, koji nemaju hrabrosti da osude zlo, već ostaju nijemi kada je potreban njihov utjecaj da se obrani ono što je pravo bez obzira na pritisak, mogu izbjeći mnoge glavobolje i sebe poštedjeti mnogih nedoumica, ali i ostati bez vrlo bogate nagrade, a možda i svoje duše.

Oni koji u skladu s Bogom i vjerom u Njega dobivaju snagu da se odupru zlu i ustanu u obranu dobra, uvijek će prolaziti kroz teške sukobe i često će se morati boriti skoro sami. Ali će izvojevati dragocjene pobjede jer se oslanjaju na Boga. Njegova milost bit će njihova snaga. Njihovo moralno prosuđivanje ostat će oštro, jasno i osjetljivo. Njihove moralne snage bit će dovoljne da se odupru pogrešnim utjecajima. Njihovo poštenje, slično Mojsijevom, ostat će neokaljano. (Review and Herald, 26. srpnja 1873.)

Čovjek mora imati moralnu snagu da bi Božje djelo obavljao bez oklijevanja. Oni koji to čine neće ostavljati mjesta samoljublju, sebičnim probicima, častoljublju, ljubavi prema uživanjima, želji da izbjegnu križ. ... Hoćemo li mi poslušati Njegov glas ili ćemo slušati umirujući glas Zloga i biti uljuljkani u kobni drijemež, upravo u predvečerje vječnih stvarnosti? (Review and Herald, 7. veljače 1893.)

Naš Spasitelj želi spašavati mlade. ... On želi na njihovu glavu staviti krunu života i čuti njihove sretne glasove kako se ujedinjuju u izricanju časti i slave i veličanstva Bogu i Janjetu u pjesmi pobjede koja će bez prestanka odjekivati u nebeskim dvorima. (Review and Herald, 26. kolovoza 1884.)