Gospodin je Pastir moj

Problemi u braku
 Cetiri koraka , koja su promjenila mnoge ljude, tako će tebe i tvog muza
, samo vjeruj u to i bit će ti.
1. Gledaj muža u oči, ali duhovnim očima, znači on ne mora uopće biti prisutan, i samo govori; opraštam ti, razumjem te, opraštam ti.
2. oprosti i ti meni na toliko toga čime sam te povrijedila, oprosti mi
3. znaj da ću te voljeti kao što te Bog voli, bezuvjetno,
nemoraš se truditi svejedno ću te voljeti,ti ne možeš ništa učiniti da te ja prestanem voljeti.
4. Zahvajuj Bogu što je tvog muža dao baš tebi, zahvaljuj.

To su četiri koraka koja mogu svakog promijeniti.
Zašto? Zato jer tada
mijanjas najprije sebe,
čim ga možeš pogledati duhom u oči,
ti se već mijenjaš.
Kad mu kažeš opraštam ti,
tu mu govoriš smiješ mi doći,
prihvaćam te.

Smiješ biti takav,ja te prihvaćam.
Kad mu nakon toga rečeš oprosti i ti meni, tada mu kažeš, daj da i ja smijem k tebi doći kraj tvoga srca.
Kad mu kažaš želim te voljeti kao sto te voli Bog, to je bezuvjetna ljubav.
Ti ne tražiš nikakve uvjete kad kažaš zahvaljujem Bogu što postojiš.
Ne brini kako će on to čuti.
Čuti će, kao što dijete čuje majku,
srcem, tako i ljudi čuju što ti kažeš.
Ne zamaraj se previše sa dugim molitvama jer Isus nije rekao :"Molitva te tvoja spasila", nego
"Vjera te tvoja spaslila".
Otvori se svojim duhom Bogu, i sabrano prođi ova četiri koraka koja su ti gore napisana.
Duh Sveti će dalje obaviti svoje.
To ti je kao kad zasadiš biljku u zemlju,
zaliješ je i ti tu više ništa ne možeš,
ali biljka raste, ne tvojom zaslugom, nego zaslugom Svemogućega Stvoritelja neba i zemlje.Gospodara gospodara, Kralja kraljeva.
Dodi Gospodine Isuse u nase zivote
I popravi sve sto je davao pokvario molim te Oce u Isusovo ime u ime koje je nad svakim imenom Amen.Aleluja!....
Samo vjeruj i bit će ti....

Blagoslov protestantske reformacije u braku

Godine 1835. katolički istoričar Aleksis De Tokvil u svom delu "Demokratija u Americi" otkriva da se kod Francuza (katolika) pokazalo da je bolje da roditelji izabiraju ženi bračnog saputnika, nego ona sama, jer "Kako su primetili da je onaj mali broj brakova iz naklonosti koliko ih je bivalo u njihovo vreme imao gotovo uvek koban ishod, odlučno su po tome zaključili da je u tome vrlo opasno slušati svoje srce. Slučaj im se činio vidovitiji nego izbor."

Besplatna Internet poslovna prilika!
Besplatno školovanje,korak po korak,
koje donosi stalni prihod!
Radite kod kuće na internetu!
Besplatni tečajevi pokazuju kako.
Pružamo besplatnu obuku za pokretanje vlastitog biznisa!
Klikni ovdje.

Isti uzrok bračne nesreće kada se brak formira na temelju nepobeđenih slabosti sopstvenog srca jeste uzrok nesreće i propasti savremenog braka. Emotivno i seksualno nezrele ličnosti donose odluku za bračnog partnera na osnovu nepobeđenih sebičnih i telesnih želja svog srca. Kada osećanja zaljubljenosti splasnu, partneri se jednog jutra probude pored osobe koju nikada nisu odlučili da vole, a osujećene sebične i telesne želje postaju uzrok međusobnom razočaranju i depresiji.

Da bi osoba mogla razumno da izabira partnera i da sa njime gradi odnos na temelju prave ljubavi, koja služi drugome, ona treba prethodno da pobedi svoje sebične i telesne želje. Drugi rečima, ona treba da emotivno i seksualno sazri, a to znači da treba da prida pravilnu funkciju svojim sposobnostima, a ne da iz zloupotrebljava radi satisfakcije. Emotivno i seksualno nezrela ličnost više voli emocije i užitak koji joj partner izaziva nego samu njegovu ličnost. Emotivne i seksualne sposobnosti treba da budu oruđe izražavanja ljubavi prema saputniku, a ne da saputnik postane oruđe zadovoljavanja nepobeđene sebične i seksualne želje.

Katolici su pokušavali da problem reše onako kako ih uči katolička doktrina da u svemu postupaju - zabranama i prebacivanju sopstvene odgovornosti izbora na autoritet koji odlučuje umesto njih samih, dok su protestanti kroz ličnu zajednicu sa Bogom ostvarivali zadovoljenje svih potreba svoje duše, tako da nisu imali potrebu da žeđ duše dodatno zadovoljavaju kroz zloupotrebu osećanja i seksualnih doživljaja. Oni su živeli za saputnika, da bi mu služili, a ne da bi ga emotivno i seksualno iskorišćavali. U odnosu nesebične ljubavi, dublje poznanje saputnika pruža više povoda za izražavanje ljubavi, pa se saputnik vremenom još više zavoli, dok se u sebičnom odnosu saputnici jedan na drugoga navikavaju, a neutoljive želje donose razočarenje i međusobno prebacivanje.

Da mogućnost emotivnog i seksualnog sazrevanja ličnosti nije utopija jasno nam otkriva statistika iz perioda od kada je razvod braka postao legalan: U protestantskoj Engleskoj i Velsu je za 25 godina, od 1858. do 1883. bilo 4836 razvoda brakova, dok je u katoličkoj Francuskoj u samo jednoj 1887. godini bilo čak oko 5000 razvoda.

Aleksis De Tokvil je 1831. godine u Americi takođe zapazio razliku i objasnio zašto protestantkinje mogu slobodno da izabiraju saputnika a da u braku ostanu istinski srećne:

"U skoro svim protestantskim nacijama devojke su neizmerno samostalnije u svojim postupcima nego kod katoličkih naroda. ... Kad dođe vreme da izabere sebi muža, taj hladni i strogi razum, koji je slobodno posmatranje sveta uputilo i učvrstilo, upozorava Amerikanku da je lakomislen i nezavisan duh u braku povod večitog nemira, a ne zadovoljstva, da devojačke zabave ne mogu postati razonode udate žene i da su za ženu izvori sreće u porodičnom domu."

Ruski putopisac Karamzin opisuje Engleskinje toga doba, kako se nisu ukrašavale ni puderom ni šminkom, već plemenitošću svoga karaktera:

"Da, drugovi moji, ovde su žene skromne i poštene, pa prema tome i muževi su srećni. Engleskinje su, vaspitane u duhu domaćinskog života sa dobrim osobinama supruge, majke, koja svoju dušu ukrašava onim navikama i sklonostima koje će je čuvati od dosade i samoće, pa jedan čovek za onog drugog predstavlja dragoceno blago." (Nikolaj Mihailovič Karamzin, Pisma ruskog putnika)

I Dositej Obradović izražava oduševljenje njihovim poniznim i srdačnim duhom:

"Ta i po drugim zemljama ima lepotica, ali su svuda one većim delom ponosite, pa kada ih čovek vidi da se gorde i visoko o sebi misle, ne mari za njih i kaže: neka idu svojim putem. Al´ evo čuda ovde, jer one niti mare, niti misle, niti znaju da su prekrasne, nego gledaju na svakoga s takvim prirodnim i prostosrdačnim očima, a u isto vreme s otvorenim prijateljskim i blagim licem, baš kao da ga odavno poznaju."

U Americi toga vremena se gotovo uopšte nisu čitali ljubavni romani između ostalog i zato što se smatralo da ponašanje saputnika ne može biti izgovor za nedostatak ljubavi prema njemu i za bračnu prevaru:

"Kod američkih pisaca takvo opravdanje ne bi moglo biti uverljivo za njihove čitaoce; njihovi običaji i zakoni to onemogućavaju, pa pošto se ne mogu nadati da će raspusnost biti dopadljiva, ti pisci je i ne prikazuju. Delom i tom razlogu treba pripisati što se mali broj romana objavljuje u Sjedinjenim državama. ... Često slušamo kako se filozofi i državnici žale da moral nije dovoljno ispravan, a i po književnosti se to svakodnevno sluti. U Americi sve knjige, ne izuzimajući ni romane, pretpostavljaju da je žena čedna, i niko ne priča o ljubavnim pustolovinama. ...

Inkvizicija nikad nije uspela da spreči da po Španiji kruže knjige protivne religiji većine. Carstvo većine u Sjedinjenim Državama uspeva više: oduzelo je ljudima čak i pomisao da ih objavljuju. ... Viđaju se vlade koje se upinju da moral zaštite time što osuđuju pisce razvratnih knjiga. U Sjedinjenim Državama nikoga ne osuđuju zbog takvih dela; jer niko nije ni u iskušenju da ih piše. Ne znači da su svi građani besporočni ali većina je moralno dosledna. ...

Amerika je zasigurno ona zemlja gde se bračna veza poštuje najviše na svetu i gde se stvorilo najviše i najispravnije shvatanje bračne sreće.

Tada nema devojke koja ne veruje da ne može postati supruga čoveku koji je voli; i zato su sva kršenja morala pre braka veoma retka. Jer, ma koliko strasti bile naivne, žena teško može da ubedi sebe da je muškarac voli kada je on sasvim slobodan da se njome oženi, a ipak odbija da to učini." (Aleksis De Tokvil, Demokratija u Americi, 1835. god)

Ovo je bilo iz ovog teksta, povodom dana reformacije 31.10, gde ima primera raznih blagoslova reformacije iz raznih sfera života:

Što znače Riječi Našeg Gospodina/ Bog vas želi spasiti

Mt 7:21 »Neće svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju Oca mojega koji je na nebesima.
+ Mt 7: 22-23

Postoje ljudi,kršćani koji citiraju bibliju napamet,koji znaju gotovo svaku riječ zakona Božjeg iz Svetog Pisma objasniti,koji čak jako rado ispravljaju druge kršćane u njihovim nedostacima.U današnja vremena takvih ljudi koji spominju stalno ime Gospodnje ima sve više.Ti ljudi prizivaju čak i duhove u ime Gospodnje,ali srce im je daleko od njihovih riječi jer milosti i ljubavi ne upoznaše nikad.
Postoje čak i vjerski fanatici koji tumače pismo na jedan sasvim krivi način i onda pročitano primjenjuju u svojoj obitelji ili životu na jedan doista nasilnički i ružan način.Oni isto spadaju u ovu grupu koja štuje Gospodina usnama,a djela su im suprotna od riječi.
U Isusovo doba stari farizeji i takozvani pismoznanci bili su očiti primjer takvog ponašanja.Oni su se čak i molili na jedan sebičan način gdje se nisu ponizili pred Bogom u molitvi već su uzvišavali samoga sebe,i mislili loše o svome bližnjemu koji se moli pored njih.
Već sigurno nagađate da ovdje mislim na biblijski primjer molitve farizeja i carinika,evo tog teksta:
Luka 18,10 "Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik.
Luka 18,11 Farizej se uspravan ovako u sebi molio: `Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik.`
Luka 18,12 Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.`
Luka 18,13 A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: `Bože milostiv budi meni grešniku!`
Luka 18,14 Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.
Ovaj tekst nas uči da nemožemo sami sebe uzvišavati pred Bogom već priznati da smo u grijehu,i priznati svoje slabosti i moliti boga da nas izliječi.Ovaj primjer pokazuje ujedno kako imati ispravan odnos sa Bogom.Farizej je naravno učinio sve suprotno volji Božjoj misleći da je otišao opravdan a u stvari nije.Ovo se zove DUHOVNA SLJEPOĆA,koju su farizeji posjedovali uvelike,tražeči Isusu i njegovim učenicima i najmanji propust i ne znajući zbog duhovnog slijepila da Bog osobno stoji pred njima u liku Isusa Krista.
Isus ih je nazvao zmijama otrovnicama i izvana lijepo okrećenim grobovima koji su iznutra puni truleža i svake nepravde jer su voljeli prva mjesta u sinagogama,voljeli su da ih ljudi štuju i ljube im ruke.A ono najvažnije milosti i ljubavi nisu imali jer su bili spremni svakome suditi i za najmanju grešku pošto su to i mogli jer su u ono vrijeme utjecali na Rim,koji je tada vladao.Vrebali su stalno gdje bi uhvatili i ubili Isusa,koji je znao da će se i to dogoditi jer je zato i došao na zemlju,izvojevati najveću pobjedu za moje i tvoje grijehe,dragi prijatelju,koji ovo čitaš,jer Njegovom svetom krvlju otkupio je grijehe svijeta za sve one koji vjeruju u Njega, a sotona koji je tada manipulirao farizejima,izgubio je je PRVU VELIKU BITKU protiv boga.Drugu bitku koju tek mora izgubiti,predstoji pred njim i svima onima koji su uz njega sa svojim nepokajanim grijesima. I na kraju bih rekao,ispunjavati volju Božju znači svakodnevno živjeti sa Bogom,moliti se Kristu Isusu,imati zdrav odnos sa Bogom,pokajati se za grijehe,obratiti se,držati 10 zapovijedi Božjih. Tražiti plodove duha svetoga-Ljubav,poštenje,istinu,krotkost,mir,darivanje, itd.Pustiti Boga da vodi naš život i ponijeti svoj križ,svoje svakodnevno breme,brige,poteškoće,probleme i rješavati ih sa Bogom i zahvaliti na njima jer su tu da ne otvrdne naše srce i da oholost i ponos ne preuzmu naš život.Naće tijelo je hram duha svetoga,zato ga pustite unutra.Mir Božji nek je sa vama.

BOG VAS MOŽE SPASITI:

 Moguće je da cijelog života živite u zabludi...

Bankar i poslovni čovjek sjedili su u uredu jedan prema drugom. Poslovni čovjek, nagnut naprijed, nešto je ozbiljno govorio, ali ga je bankar odjednom prekinuo:
”Nemoguće! Apsurdno! Glupo!” Na usnama se ponosnog bankara pojavio izraz prezira.
”Ali zašto?”, upitao je poslovni čovjek.
”Zašto? Ti, čovjek s razumom, još pitaš zašto? Kakve li gluposti?” I bankar se stao podrugljivo smijati.
”Da, gospodine moj”, odvratio je drugi, ”pitam te zašto?”
Lice bankara se namrgodilo i glas mu se ispunio ljutnjom: ”Zašto? I ti mi hoćeš reći da će smrt Isusa Krista, koji je umro za mene na križu, da će ta smrt zadovoljiti Boga? Bježi od mene s tim svojim teorijama! Ako želimo biti spašeni, onda spasenje trebamo izboriti vlastitim snagama”, bankar je bijesno udario nogom o pod.
”Vidim”, odgovorio je poslovni čovjek. ”Sad vidim u čemu je problem. Ti misliš da imaš pravo odrediti vlastiti put i tako odbacuješ plan koji je pripremio sam Bog.
”Što misliš reći?”, upitao je bankar upitna izraza lica.
”Evo slušaj! Recimo da neki čovjek dođe k tebi i kaže: ‘Gospodine bankaru, u velikoj sam nevolji. Želio bih da mi posudite nešto novca?’ Reci mi, tko bi od vas dvojice imao pravo postaviti uvjete ugovora prema kojem će se posuditi novac: ti, kao bankar i vlasnik, ili onaj čovjek u nevolji?”
”Naravno, ja. On bi trebao ispuniti moje uvjete prije nego dobije novac”, odgovorio je bankar.
”Točno. I to ti je, gospodine moj, tvoj položaj. Ti si siromašan, bespomoćan grešnik, izgubljen i uništen, a Bog je, recimo, taj veliki bankar. Ti mu dolaziš i tražiš milost i oproštenje. Imajući na umu da si sada ti onaj čovjek u nevolji, a Bog veliki bankar, hajde, reci mi, tko bi od vas dvojice imao pravo odrediti uvjete po kojima ćeš primiti Njegovo spasenje?”
”Hm! Nisam do sada to gledao na taj način”, odgovorio je bankar uz prizvuk iznenađenja. ”Pa naravno, nemam ja pravo postavljati uvjete. Bog ima to pravo, samo On.”
”A ipak si stvarao svoj vlastiti plan, zaboravljajući da ih jadnik ne postavlja, već prihvaća. A sve to vrijeme Bog, taj Veliki bankar, nudio ti je spasenje prema svom planu. Hoćeš li sada ostaviti svoj plan i prihvatiti Njegov? Jesi li spreman susresti Boga pod Njegovim uvjetima?”
”Neka mi Bog pomogne, hoću”, odgovorio je ponizno bankar, jer mu je novo svjetlo osvijetlilo dušu.

Oswald Smith


   Nadvladavanje naravi

Prošlo je mnogo vremena i riječ Jahvina bi upravljena treće godine Iliji: " Idi, pokaži se Ahabu, jer želim pustiti kišu na lice zemlje." I ode Ilija da se pokaže Ahabu.
1. Kraljevima 18 :1-2

Kako je ovaj put bio grozan !
Gospodin je tri godine skrivao proroka Iliju. U to vrijeme idolopoklonički kralj Ahab pokrenuo je sve kako bi pronašao ovog čovjeka Božjeg kojeg je krajnje mrzio. Htio ga je pogubiti. No Ilija je bio spokojan u Božjim rukama.
A sada Gospodin šalje Iliju od sebe. " Idi, pokaži se Ahabu !" To znači ići u lavlju jamu ! To znači otvorenih očiju otrčati u smrt !
" I ode Ilija." Možda smo u iskušenju počeli govoriti o herojskoj neustrašivosti tog snažnog muškarca.
Međutim, uopće ne vjerujem da je Ilija bio neustrašiv. Uvjeren sam da je i u njegovu srcu vladao strah i užas. No odlučujuće je to da se nije predavao ovom strahu. On je nadvladao svoju narav.
Ovo je važna strana evanđelja: postoji sila za nadvladavanje vlastite naravi.
Kad je lijepa Potifareva žena htjela zavesti mladog Josipa, krv mu se sigurno uzburkala. No on se tome nije predavao, već je rekao: " Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačinu i sagriješiti protiv Boga !" To je nadvladavanje naravi.
Kad je Jeremija bio pozvan za proroka, u duhu je gledao nevolje u koje će ga ovaj poziv odvesti pa je prestrašeno izjavio:
" Dijete sam !" No onda se ipak, kao poslanik živoga Boga, okrenuo protiv čitavog svijeta. To je nadvladavanje naravi !
Ovako nešto moguće je zahvaljujući Isusu koji je našu staru narav ponio u smrt da bi s njime živjeli po novoj naravi.

Gefällt mir

Love

Haha

Wow

Trauri

DA LI JE ISUS ARHANĐEL MIHAILO?

Isus nije arhanđel Mihailo. Biblija nigde ne identifikuje Isusa kao Mihaila. Jevrejima 1:5-8 povlači jasnu razliku između Isusa i anđela: "Jer kome od anđela reče kad: Sin moj ti si, ja te danas rodih? I opet: Ja ću Mu biti Otac, i On će mi biti Sin. (Ps. 2:7, Ps. 89:26) I opet uvodeći Prvorodnoga u svet govori: i da Mu se poklone svi anđeli Božiji. (Ps. 97:7, Rim. 8:29, 1 Pet. 3:22). Tako i anđelima govori: Koji čini anđele svoje duhove, i sluge svoje plamen ognjeni. (Ps. 104:4, Zah. 6:5) A sinu: Presto je Tvoj, Bože, va vek veka; palica je pravde palica carstva Tvog.""

Hijerarhija nebeskih bića u ovom odlomku je jasna - anđeli obožavaju Isusa koji je, kao Bog, samo dostojan obožavanja. Ni jedan anđeo nikada nije obožavan u Pismu; dakle, Isus (dostojan obožavanja) ne može biti Mihailo ili bilo koji drugi anđeo (nije dostojan obožavanja). Anđeli se nazivaju sinovima Božjim (Postanje 6:2-4; Job 1:6, 2:1; 38:7), ali Isus je Sin Božiji (Jevrejima 1:8; Matej 4:3-6).

Arhanđel Mihailo je možda najvišeg ranga od svih anđela. Mihailo je jedini anđeo u Bibliji koji je određen kao "arhanđeo" (Juda stih 9). Arhanđel Mihailo, pošto je samo anđeo, on nije Bog. Jasan razlika u moći i autoriteta Mihaila i Isusa se može videti u poređenju Matej 4:10, gde je Isus ukoravao Sotonu, i Jude stih 9, gde arhanđel Mihailo "ne smeše prokleti sud da izgovori" protiv Satane i poziva se na Gospoda, da ga prekori. Isus je Bog inkarnirani (Jovan 1:1, 14). Arhanđel Mihailo je moćan anđeo, ali ipak samo anđeo.

VJERA IMA SVOJE PROVJERE

VJERA IMA SVOJE PROVJERE
Međutim, vjera ima svoje provjere, kao i svoje odgovore. Ne bi trebalo smatrati da će čovjek vjere, nakon što se otisnuo od obale okolnosti, uvijek imati mirno more i ugodnu plovidbu. Nipošto. Uvijek iznova morat će se suočavati s uzburkanim morem i olujnim nebom. No sve je to uređeno s dobrom namjerom: da ga se uvede u dublje i zrelije iskustvo onoga što Bog jest srcu koje se pouzdaje u Njega. Kad bi nebo uvijek bilo bez oblaka, i more bez ijednog vala, vjernik ne bi mogao tako dobro poznavati Boga s kojim ima posla; ta znamo u kolikoj mjeri ljudsko srce sklono onaj mir što proizlazi iz okolnosti, zabludom smatrati mirom Božjim. Kad nam sve ide glatko i ugodno, ako nam je imovina sigurna, poslovanje uspješno, djeca dobro odgojena, stan udoban, zdravlje sjajno - ukratko, sve onako kako smo zamislili - olako smo skloni taj mir, koji se temelji na spomenutim okolnostima, pobrkati s mirom koji proizlazi iz ostvarene Kristove prisutnosti. Gospodin to zna pa se, stoga, On uključi te na neki način protrese naše "gnijezdo"; naravno, ako smo se ugnijezdili u tim okolnostima umjesto da počivamo u Njemu.

Često smo ispravnost nekog puta skloni prosuđivati s obzirom na to postoji li na njemu iskušenje ili ne. To je velika pogreška. Put poslušnosti često može biti veliko iskušenje za tijelo i krv. Tako je Abraham bio pozvan ne samo suočiti se s Kaanancima u zemlji u koju ga je Bog pozvao, nego je i "zemljom zavladala glad". Je li zbog toga trebao zaključiti da nije na ispravnom mjestu? Zasigurno nije. To bi značilo prosuđivati po onome što vidi očima, a upravo to vjera nikada ne čini. Nesumnjivo, bilo je to veliko iskušenje za njegovo srce i neshvatljiva zagonetka za njegovu narav, ali vjeri je sve bilo jasno i jednostavno. Kad je Pavao bio pozvan u Makedoniju, prvo s čime se morao suočiti bio je zatvor u Filipima. Srcu koje nije u zajedništvu s Bogom to bi izgledalo poput smrtnog udarca njegovu cjelokupnom poslanju. No Pavao nije nikada dvojio oko ispravnosti svog položaja. Usred svega što ga je snašlo bio je u stanju "pjevati hvalospjeve", uvjeren da je sve upravo onako kako treba biti. Tako je i bilo; jer u zatvoru u Filipima bila jedna od posuda Božje milosti, netko tko, ljudski gledano, ne bi mogao čuti Evanđelje da njegovi propovjednici nisu bili bačeni upravo tamo gdje se on nalazio. Tako je đavao, protiv svoje volje, učinjen sredstvom koje je poslalo Evanđelje da dopre do ušiju jednog od Božjih izabranika.

Abraham je na isti način trebao razmišljati i u pogledu gladi što je nastala. Nalazio se upravo na onome mjestu na koje ga je Bog bio postavio; i, očigledno, nije primio nikakve upute da bi ga trebao napustiti. Istina, vladala je glad, a Egipat je bio nadomak ruke nudeći mu oslobođenje iz neprilike; no put Božjeg sluge bio je jasan: bolje je skapavati od gladi u Kanaanu, ako tako treba biti, negoli živjeti u obilju u Egiptu. Mnogo je bolje trpjeti na Božjem putu, negoli udobno živjeti na Sotoninom. Bolje je biti siromašan s Kristom, negoli bogat bez Njega. Abraham je imao "ovaca, i goveda, i magaraca, i slugu, i sluškinja, i magarica, i deva". Zbog očiglednih tjelesnih potreba, prirodno ljudsko srce bi njegov silazak u Egipat, nesumnjivo, smatralo ispravnim korakom. Ali, jao! - u Egiptu nije imao žrtvenik, to jest zajedništvo s Bogom. Egipat nije bio mjesto Božje prisutnosti. Odlaskom onamo Abraham je izgubio više negoli je dobio. I to je uvijek tako. Ništa ne može nadomjestiti gubitak našeg zajedništva s Bogom. Oslobođenje od privremenih tegoba, pa i stjecanje najvećeg bogatstva, bijedni su nadomjesci za ono što čovjek gubi ako samo za dlaku odstupi od ravnog puta poslušnosti. Koliki od nas će se složiti s tom tvrdnjom? Koliki su samo, kako bi izbjegli kušnje i provjere povezane s Božjim putem, otklizili u struju ovog opakog svijeta te time unijeli besplodnost, pustoš, potištenost i sjetu u svoje duše? Može biti da su zaradili novac, uvećali svoja dobra, postigli naklonost svijeta, zadobili blagonaklonost "faraona" te stekli ime i položaj među ljudima. No jesu li to odgovarajuće protuvrijednosti za gubitak radosti u Bogu, zajedništvo u slobodi srca, čistu savjest, duh zahvalnosti i štovanja, živo svjedočanstvo i djelotvornu službu? Jao onome tko može takvo što i pomisliti! No ipak se svi spomenuti neusporedivi blagoslovi često prodaju za malo olakšanja, za malo utjecaja, i za malo novca.

Dragi čitatelju, kršćanine, bdijmo u pogledu te sklonosti odstupanja od uskog, ali sigurnog, ponekad tegobnog, ali uvijek ugodnog puta bezazlene, iskrene poslušnosti. Ljubomorno i brižno čuvajmo "vjeru i čistu savjest", što se ničime ne može nadomjestiti. Dođe li iskušenje, tada, umjesto da skrenemo u Egipat, čekajmo radije na Boga. Tako će nam iskušenje, umjesto da se pokaže prigodom za spoticanje, pružiti prigodu da iskažemo svoju poslušnost. Kad smo u iskušenju da otklizimo u struju svijeta, sjetimo se Njega "koji je dao samoga sebe za naše grijehe da nas izbavi iz sadašnjeg opakog svijeta; po volji Boga i Oca našega" (Galaćanima 1:4). Ako je Njegova ljubav prema nama bila takva, i ako je takav Njegov osjećaj u pogledu stvarnog karaktera sadašnjeg svijeta, da je dao sebe kako bi nas izbavio iz njega, hoćemo li ga poricati tako da se opet vraćamo u ono od čega nas je Njegov križ zauvijek oslobodio? Neka nas svemogući Bog sačuva od toga! Neka nas On čuva u svojoj ruci i zakloni pod sjenu svojih krila, sve dok ne budemo gledali Isusa kao što jest, i dok ne budemo poput Njega i s Njim, i to zauvijek.

C. H. Mackintosh

Vjera ima svoje provjere

VJERA IMA SVOJE PROVJERE
Međutim, vjera ima svoje provjere, kao i svoje odgovore. Ne bi trebalo smatrati da će čovjek vjere, nakon što se otisnuo od obale okolnosti, uvijek imati mirno more i ugodnu plovidbu. Nipošto. Uvijek iznova morat će se suočavati s uzburkanim morem i olujnim nebom. No sve je to uređeno s dobrom namjerom: da ga se uvede u dublje i zrelije iskustvo onoga što Bog jest srcu koje se pouzdaje u Njega. Kad bi nebo uvijek bilo bez oblaka, i more bez ijednog vala, vjernik ne bi mogao tako dobro poznavati Boga s kojim ima posla; ta znamo u kolikoj mjeri ljudsko srce sklono onaj mir što proizlazi iz okolnosti, zabludom smatrati mirom Božjim. Kad nam sve ide glatko i ugodno, ako nam je imovina sigurna, poslovanje uspješno, djeca dobro odgojena, stan udoban, zdravlje sjajno - ukratko, sve onako kako smo zamislili - olako smo skloni taj mir, koji se temelji na spomenutim okolnostima, pobrkati s mirom koji proizlazi iz ostvarene Kristove prisutnosti. Gospodin to zna pa se, stoga, On uključi te na neki način protrese naše "gnijezdo"; naravno, ako smo se ugnijezdili u tim okolnostima umjesto da počivamo u Njemu.

Često smo ispravnost nekog puta skloni prosuđivati s obzirom na to postoji li na njemu iskušenje ili ne. To je velika pogreška. Put poslušnosti često može biti veliko iskušenje za tijelo i krv. Tako je Abraham bio pozvan ne samo suočiti se s Kaanancima u zemlji u koju ga je Bog pozvao, nego je i "zemljom zavladala glad". Je li zbog toga trebao zaključiti da nije na ispravnom mjestu? Zasigurno nije. To bi značilo prosuđivati po onome što vidi očima, a upravo to vjera nikada ne čini. Nesumnjivo, bilo je to veliko iskušenje za njegovo srce i neshvatljiva zagonetka za njegovu narav, ali vjeri je sve bilo jasno i jednostavno. Kad je Pavao bio pozvan u Makedoniju, prvo s čime se morao suočiti bio je zatvor u Filipima. Srcu koje nije u zajedništvu s Bogom to bi izgledalo poput smrtnog udarca njegovu cjelokupnom poslanju. No Pavao nije nikada dvojio oko ispravnosti svog položaja. Usred svega što ga je snašlo bio je u stanju "pjevati hvalospjeve", uvjeren da je sve upravo onako kako treba biti. Tako je i bilo; jer u zatvoru u Filipima bila jedna od posuda Božje milosti, netko tko, ljudski gledano, ne bi mogao čuti Evanđelje da njegovi propovjednici nisu bili bačeni upravo tamo gdje se on nalazio. Tako je đavao, protiv svoje volje, učinjen sredstvom koje je poslalo Evanđelje da dopre do ušiju jednog od Božjih izabranika.

Abraham je na isti način trebao razmišljati i u pogledu gladi što je nastala. Nalazio se upravo na onome mjestu na koje ga je Bog bio postavio; i, očigledno, nije primio nikakve upute da bi ga trebao napustiti. Istina, vladala je glad, a Egipat je bio nadomak ruke nudeći mu oslobođenje iz neprilike; no put Božjeg sluge bio je jasan: bolje je skapavati od gladi u Kanaanu, ako tako treba biti, negoli živjeti u obilju u Egiptu. Mnogo je bolje trpjeti na Božjem putu, negoli udobno živjeti na Sotoninom. Bolje je biti siromašan s Kristom, negoli bogat bez Njega. Abraham je imao "ovaca, i goveda, i magaraca, i slugu, i sluškinja, i magarica, i deva". Zbog očiglednih tjelesnih potreba, prirodno ljudsko srce bi njegov silazak u Egipat, nesumnjivo, smatralo ispravnim korakom. Ali, jao! - u Egiptu nije imao žrtvenik, to jest zajedništvo s Bogom. Egipat nije bio mjesto Božje prisutnosti. Odlaskom onamo Abraham je izgubio više negoli je dobio. I to je uvijek tako. Ništa ne može nadomjestiti gubitak našeg zajedništva s Bogom. Oslobođenje od privremenih tegoba, pa i stjecanje najvećeg bogatstva, bijedni su nadomjesci za ono što čovjek gubi ako samo za dlaku odstupi od ravnog puta poslušnosti. Koliki od nas će se složiti s tom tvrdnjom? Koliki su samo, kako bi izbjegli kušnje i provjere povezane s Božjim putem, otklizili u struju ovog opakog svijeta te time unijeli besplodnost, pustoš, potištenost i sjetu u svoje duše? Može biti da su zaradili novac, uvećali svoja dobra, postigli naklonost svijeta, zadobili blagonaklonost "faraona" te stekli ime i položaj među ljudima. No jesu li to odgovarajuće protuvrijednosti za gubitak radosti u Bogu, zajedništvo u slobodi srca, čistu savjest, duh zahvalnosti i štovanja, živo svjedočanstvo i djelotvornu službu? Jao onome tko može takvo što i pomisliti! No ipak se svi spomenuti neusporedivi blagoslovi često prodaju za malo olakšanja, za malo utjecaja, i za malo novca.

Dragi čitatelju, kršćanine, bdijmo u pogledu te sklonosti odstupanja od uskog, ali sigurnog, ponekad tegobnog, ali uvijek ugodnog puta bezazlene, iskrene poslušnosti. Ljubomorno i brižno čuvajmo "vjeru i čistu savjest", što se ničime ne može nadomjestiti. Dođe li iskušenje, tada, umjesto da skrenemo u Egipat, čekajmo radije na Boga. Tako će nam iskušenje, umjesto da se pokaže prigodom za spoticanje, pružiti prigodu da iskažemo svoju poslušnost. Kad smo u iskušenju da otklizimo u struju svijeta, sjetimo se Njega "koji je dao samoga sebe za naše grijehe da nas izbavi iz sadašnjeg opakog svijeta; po volji Boga i Oca našega" (Galaćanima 1:4). Ako je Njegova ljubav prema nama bila takva, i ako je takav Njegov osjećaj u pogledu stvarnog karaktera sadašnjeg svijeta, da je dao sebe kako bi nas izbavio iz njega, hoćemo li ga poricati tako da se opet vraćamo u ono od čega nas je Njegov križ zauvijek oslobodio? Neka nas svemogući Bog sačuva od toga! Neka nas On čuva u svojoj ruci i zakloni pod sjenu svojih krila, sve dok ne budemo gledali Isusa kao što jest, i dok ne budemo poput Njega i s Njim, i to zauvijek.

C. H. Mackintosh

Geld verdienen mit ihre homepage!

Što to Bog misli?

ŠTO TO BOG MISLI?
Jedna moja sestrična iznenadila me preko telefona izljevom nevjerice. Žalila se na sve krize, tragedije i skandale koji su u to vrijeme potresali naciju i svijet, a za sve je okrivljavala Boga! Na kraju krajeva, ako on svime upravlja, ako je svemoćan, ako je dobar, zašto onda sve to dopušta? Time je očigledno htjela reći da je Bog okrutan jer sve to dopušta ili ne zna zaustaviti, kao da grješne odluke iskvarenih muškaraca i žena nemaju s tim nikakve veze; kao da za svoja djela ne snose, ili ne bi trebali snositi, nikakve posljedice. Kada ste posljednji put čuli da je netko iskalio gnjev na Sotoni zbog njegova mrska udjela u grijehu i tuzi koji žaloste naš svijet? Zapravo, zbog čega tako oholo pretpostavljamo da uopće zaslužujemo Božju čistu dobrotu?
Ironično (ali i providnosti radi), samo dva dana nakon njena komentara preko telefona, iz snažne oluje izrodilo se jato smrtonosnih tornada i prohujalo njenim gradom, bjesneći po obližnjim predjelima...ali njen dom je ostao neoštećen. I ne htijući sam razmišljao je li se zapitala: "Što je to Bog mislio...kada je dopustio da ja izbjegnem posljedice tih razornih oluja?" Zašto tako brzo okrivimo Boga za sve ono "loše" što nam se događa u svijetu, dok se svakodnevno pohlepno i nezahvalno sitimo svim nezasluženim dobrima koja primamo iz Božje ruke, a nismo mu u stanju reći ni "hvala". U korijenu takva sljepila nalazi se mješavina nezahvalnosti, buntovništva i nevjere u onakvog Boga kakvim se on objavio u Svetome pismu. Kao što je autor John Blanchard zamijetio:
Nezahvalnost je kukavna osobina, ali ipak uvriježena; Fjodor Dostojevski čak je rekao: "Vjerujem da ćemo najbolje definirati čovjeka nazovemo li ga nezahvalnim dvonošcem." ...Ustrajna nezahvalnost prema tako velikodušnom Darivatelju, koji "daje da njegovo sunce ustaje i na zle i na na dobre, te šalje kišu i na pravedne i na nepravedne", jednostavno nema isprike.
Za razliku od bilo kojega drugog poroka, jedino nas nezahvalnost, u najbolju ruku, stavlja na razinu zvijeri. Gajeći nezahvalnost počinjemo sve uzimati zdravo za gotovo; a u financijskoj sigurnosti koju toliko puno cijenimo na nas vreba podmukla i otrovna pogibelj uzimanja svega zdravo za gotovo. "Kada vam se čini da se sve može postići potpisivanjem čekova", primijetio je C.S. Lewis, "možemo zaboravljati da ste u svakome trenutku u potpunosti ovisni o Bogu."

Pogled u zrcalo

Bog je najbitniji sustav održavanja života svakoga živog bića. To se odnosi kako na ohole ateiste, sumnjičave agnostike, sebične i nezahvalne kršćane, tako i na duhovne vjernike. Odnosi se na mlade i snažne, koji misle da je pred njima cijeli život, ali i na stare i slabe. Jednako vrijedi za vas kao i na osobu pored vas. Sveto pismo tvrdoglavo naglašava da svaki dah koji udahnemo izravno potječe od Božje providnosti održavanja.
Kao što je Hamlet istaknuo, mi živimo, i umiremo, u Božjoj providnosti. "Glavno je da smo spremni." Jeste li spremni?
Kako koristimo dah, život i tijelo koje vam je Bog dao i koje za vas održava svakoga trenutka?
Na koji način razmišljamo o našem trenutku smrti, trenutku smrti voljenih, ili bilo koga drugog?
Isus je poučavao da trebamo očitovati naš odnos s Ocem velikodušnošću u ljubavi, blagoslovima, dobrim djelima i molitvama prema našim neprijateljima, kao što on to čini ( Matej 5:43-48). U kolikoj ste mjeri dorasli tome standardu?
Layton Talbert

Opomena za nemarne/ / Pavao i žar njegova života

OPOMENA ZA NEMARNE
"Pretpostavka da je On vrtlar" jest opomena za nemarne. U ovoj velikoj zajednici mnogo je takvih koji su u crkvi ono što je u vrtu korov. Njih nije posadio Bog, ne rastu pod njegovom njegom i ne donose nikakva ploda u njegovu slavu. Dragi moj prijatelju, često sam pokušavao da te probudim, da te potaknem, ali nisam mogao. No pazi! Uskoro ćeš saznati što znači riječ: "Svaka biljka koju moj nebeski Otac nije posadio bit će iskorijenjena." (Matej 15:13). Vodite računa o sebi, molim vas!

Neki drugi među nama nalik su čokotu koji ne donosi roda. Često smo im nedvosmislenim jezikom govorili istinu, pa ipak nismo niti dotakli njihove savjesti. Ali pretpostavimo li da je On vrtlar, "...svaku lozu na meni koja ne donosi roda On odsjeca." (Ivan 15:2). Ako već mi ne možemo, On će te dosegnuti. Dao Bog da se - prije isteka ove godine - obratite Gospodinu odlučnim srcem, da postanete umjesto korova izabran cvijet i da umjesto suhe grane budete sočne, plodonosne loze. Ali ako neki ovdje zaslužuju opomenu, molim ih neka je odmah prime. "Pod pretpostavkom da je On vrtlar" neće se moći pobjeći pred njegovim okom; neće biti oslobođenja iz njegove ruke. Kao što će "temeljito očistiti svoje gumno i spaliti pljevu neugasivom vatrom" (Matej 3:12), tako će temeljito očistiti i svoj vrt i izbaciti svaku bezvrijednu stvar.

C.H.Spurgeon

Pavao i žar njegova života
Apostol Pavao bio je revan. Nepoznati autor pokušao je je sljedećim prikazom oslikati žar njegova života:

Čovjek je to koji ne mari hoće li steći prijatelje, koji se ne nada i ne želi steći zemaljska dobra, koji se ne boji gubitka svjetovnih dobara, koji se ne boji izgubiti život, koji se ne boji smrti. Čovjek je to bez posebnog položaja, bez posebno povoljnih prilika u životu, bez zemaljske domovine. Čovjek je to koji ima samo jednu misao u svojem umu - Kristovo evanđelje; čovjek je to koji ima samo jedan cilj - Božju slavu. Zadovoljan je ako ga smatraju Kristovom ludom. Neka ga slobodno nazivaju zanesenjakom, fanatikom, brbljavcem ili bilo kojim drugim neobičnim nazivom kojeg svijet može smisliti da ga oslovi. Ali neka to slobodno bude podrugljiv naslov. Čim ga počnu nazivati trgovcem, domaćinom, građaninom, bogatašem, svjetskim putnikom, učenim čovjekom, pa čak i mudracem, s njegovim je karakterom gotovo.
On mora govoriti ili će umrijeti, a čak i ako umre, on će govoriti. Nema mira, nego juri zemljom i morem, preko kamenjara i bespuća pustinje. Glasno viče i ne štedi se, i ništa ga ne zaustavlja. U zatvorima on diže svoj glas, a ne ostaje tih ni u olujama na moru. Pred mračnim saborima i kraljevima na prijestolju , on svjedoči za istinu. Ništa ne može utišati njegov glas, ništa osim smrti, a čak i na samoj samrti, prije negoli će oštrica odvojiti glavu od njegova tijela, on govori, moli se, svjedoči, ispovijeda, preklinje, ratuje, i na kraju blagoslivlja okrutne ljude.

William MacDonald