“Tko dijeli obilato, sve više ima, a tko škrtari, sve je siromašniji. Podašna duša nalazi okrepu, i tko napaja druge, sam će se napojiti.” (Izreke 11,24.25)
Bog je taj koji ljude blagoslivlja imetkom i On to čini da bi mogli dati za napredovanje Njegova djela. On šalje sunce i kišu. On čini da bilje raste. On daje zdravlje i sposobnost da privrijedimo sredstva. Svi blagoslovi potječu iz Njegove darežljive ruke. Zauzvrat želi da ljudi pokažu svoju zahvalnost vraćanjem dijela u obliku desetine i darova — darova zahvalnosti, dragovoljnih darova, darova za prijestup. Kad bi u riznicu potekla sredstva u skladu s božanskim planom — desetina svih prihoda i dragovoljni darovi — bilo bi ih u obilju za napredovanje Gospodnjeg djela.
No srca ljudi sebičnošću otvrdnu i, kao Ananija i Safira, nađu se u kušnji da zadrže dio vrijednosti pretvarajući se da ispunjavaju Božje zahtjeve. Mnogi su rastrošni u zadovoljavanju svojih želja. Muškarci i žene misle na svoja zadovoljstva i zadovoljavaju svoj ukus, dok Bogu, gotovo nevoljko, donose zakinuti dar. Zaboravljaju da će Bog jednog dana zahtijevati točan račun kako su upotrijebili Njegova dobra.(Djela apostolska, str. 47)
Stalna spremnost na samoodricanje i dobročinstvo pravi je Božji lijek za razornu bolest grijeha sebičnosti i lakomosti. Bog je uredio sustavno dobročinstvo da bi osigurao svoje djelo i zadovoljio potrebe napaćenih i siromašnih. On je odredio da davanje postane navikom koja će spriječiti opasni i prijevarni grijeh lakomosti. Neprekidno davanje izgladnjuje lakomost do smrti. ... Bog zahtijeva stalnu primjenu dobročinstva kako bi sila navike činjenja dobra mogla slomiti silu navike suprotnog smjera. (Testimonies for the Church, sv. 3, str. 548)
Nema komentara:
Objavi komentar