VJERA IMA SVOJE PROVJERE
Međutim, vjera ima svoje provjere, kao i svoje odgovore. Ne bi trebalo smatrati da će čovjek vjere, nakon što se otisnuo od obale okolnosti, uvijek imati mirno more i ugodnu plovidbu. Nipošto. Uvijek iznova morat će se suočavati s uzburkanim morem i olujnim nebom. No sve je to uređeno s dobrom namjerom: da ga se uvede u dublje i zrelije iskustvo onoga što Bog jest srcu koje se pouzdaje u Njega. Kad bi nebo uvijek bilo bez oblaka, i more bez ijednog vala, vjernik ne bi mogao tako dobro poznavati Boga s kojim ima posla; ta znamo u kolikoj mjeri ljudsko srce sklono onaj mir što proizlazi iz okolnosti, zabludom smatrati mirom Božjim. Kad nam sve ide glatko i ugodno, ako nam je imovina sigurna, poslovanje uspješno, djeca dobro odgojena, stan udoban, zdravlje sjajno - ukratko, sve onako kako smo zamislili - olako smo skloni taj mir, koji se temelji na spomenutim okolnostima, pobrkati s mirom koji proizlazi iz ostvarene Kristove prisutnosti. Gospodin to zna pa se, stoga, On uključi te na neki način protrese naše "gnijezdo"; naravno, ako smo se ugnijezdili u tim okolnostima umjesto da počivamo u Njemu.
Često smo ispravnost nekog puta skloni prosuđivati s obzirom na to postoji li na njemu iskušenje ili ne. To je velika pogreška. Put poslušnosti često može biti veliko iskušenje za tijelo i krv. Tako je Abraham bio pozvan ne samo suočiti se s Kaanancima u zemlji u koju ga je Bog pozvao, nego je i "zemljom zavladala glad". Je li zbog toga trebao zaključiti da nije na ispravnom mjestu? Zasigurno nije. To bi značilo prosuđivati po onome što vidi očima, a upravo to vjera nikada ne čini. Nesumnjivo, bilo je to veliko iskušenje za njegovo srce i neshvatljiva zagonetka za njegovu narav, ali vjeri je sve bilo jasno i jednostavno. Kad je Pavao bio pozvan u Makedoniju, prvo s čime se morao suočiti bio je zatvor u Filipima. Srcu koje nije u zajedništvu s Bogom to bi izgledalo poput smrtnog udarca njegovu cjelokupnom poslanju. No Pavao nije nikada dvojio oko ispravnosti svog položaja. Usred svega što ga je snašlo bio je u stanju "pjevati hvalospjeve", uvjeren da je sve upravo onako kako treba biti. Tako je i bilo; jer u zatvoru u Filipima bila jedna od posuda Božje milosti, netko tko, ljudski gledano, ne bi mogao čuti Evanđelje da njegovi propovjednici nisu bili bačeni upravo tamo gdje se on nalazio. Tako je đavao, protiv svoje volje, učinjen sredstvom koje je poslalo Evanđelje da dopre do ušiju jednog od Božjih izabranika.
Abraham je na isti način trebao razmišljati i u pogledu gladi što je nastala. Nalazio se upravo na onome mjestu na koje ga je Bog bio postavio; i, očigledno, nije primio nikakve upute da bi ga trebao napustiti. Istina, vladala je glad, a Egipat je bio nadomak ruke nudeći mu oslobođenje iz neprilike; no put Božjeg sluge bio je jasan: bolje je skapavati od gladi u Kanaanu, ako tako treba biti, negoli živjeti u obilju u Egiptu. Mnogo je bolje trpjeti na Božjem putu, negoli udobno živjeti na Sotoninom. Bolje je biti siromašan s Kristom, negoli bogat bez Njega. Abraham je imao "ovaca, i goveda, i magaraca, i slugu, i sluškinja, i magarica, i deva". Zbog očiglednih tjelesnih potreba, prirodno ljudsko srce bi njegov silazak u Egipat, nesumnjivo, smatralo ispravnim korakom. Ali, jao! - u Egiptu nije imao žrtvenik, to jest zajedništvo s Bogom. Egipat nije bio mjesto Božje prisutnosti. Odlaskom onamo Abraham je izgubio više negoli je dobio. I to je uvijek tako. Ništa ne može nadomjestiti gubitak našeg zajedništva s Bogom. Oslobođenje od privremenih tegoba, pa i stjecanje najvećeg bogatstva, bijedni su nadomjesci za ono što čovjek gubi ako samo za dlaku odstupi od ravnog puta poslušnosti. Koliki od nas će se složiti s tom tvrdnjom? Koliki su samo, kako bi izbjegli kušnje i provjere povezane s Božjim putem, otklizili u struju ovog opakog svijeta te time unijeli besplodnost, pustoš, potištenost i sjetu u svoje duše? Može biti da su zaradili novac, uvećali svoja dobra, postigli naklonost svijeta, zadobili blagonaklonost "faraona" te stekli ime i položaj među ljudima. No jesu li to odgovarajuće protuvrijednosti za gubitak radosti u Bogu, zajedništvo u slobodi srca, čistu savjest, duh zahvalnosti i štovanja, živo svjedočanstvo i djelotvornu službu? Jao onome tko može takvo što i pomisliti! No ipak se svi spomenuti neusporedivi blagoslovi često prodaju za malo olakšanja, za malo utjecaja, i za malo novca.
Dragi čitatelju, kršćanine, bdijmo u pogledu te sklonosti odstupanja od uskog, ali sigurnog, ponekad tegobnog, ali uvijek ugodnog puta bezazlene, iskrene poslušnosti. Ljubomorno i brižno čuvajmo "vjeru i čistu savjest", što se ničime ne može nadomjestiti. Dođe li iskušenje, tada, umjesto da skrenemo u Egipat, čekajmo radije na Boga. Tako će nam iskušenje, umjesto da se pokaže prigodom za spoticanje, pružiti prigodu da iskažemo svoju poslušnost. Kad smo u iskušenju da otklizimo u struju svijeta, sjetimo se Njega "koji je dao samoga sebe za naše grijehe da nas izbavi iz sadašnjeg opakog svijeta; po volji Boga i Oca našega" (Galaćanima 1:4). Ako je Njegova ljubav prema nama bila takva, i ako je takav Njegov osjećaj u pogledu stvarnog karaktera sadašnjeg svijeta, da je dao sebe kako bi nas izbavio iz njega, hoćemo li ga poricati tako da se opet vraćamo u ono od čega nas je Njegov križ zauvijek oslobodio? Neka nas svemogući Bog sačuva od toga! Neka nas On čuva u svojoj ruci i zakloni pod sjenu svojih krila, sve dok ne budemo gledali Isusa kao što jest, i dok ne budemo poput Njega i s Njim, i to zauvijek.
C. H. Mackintosh
