Trojica na putu

Luka 9,57-62

Moj je otac izmislio jedan izraz koji je često koristio da bi mi dao do znanja kako nisam razumno razmišljao: „Glava ti je puna razbijenog stakla.” Ovaj (priznajemo, neobičan) izraz šalje važnu poruku. Pogrešno razmišljanje znači da je nešto „razbijeno” u tvojem umu; a pogrešno razmišljanje može imati bolne posljedice. Isus je bio na putu za Jeruzalem kako bi patio i umro. U vrlo kratkom vremenu susreće tri čovjeka. U sva tri slučaja Isus preispituje ispravnost njihovog razmišljanja o tome što stvarno znači biti njegov učenik (najčešći izraz za kršćanina u evanđeljima i Djelima apostolskim).

Prvi čovjek samoinicijativno želi slijediti Isusa. Njegov entuzijazam nema granica. Samouvjereno izjavljuje da će slijediti Isusa gdje god pošao. „A što ako nemaš gdje spavati?”, upita Isus.

Jednom su trojica mladića stigla u misiju koju sam vodio i izjavila: „Bog nam je rekao da ti se pridružimo.” Ja sam im rekao da, s obzirom na to da mene Gospodin nije unaprijed obavijestio o tome, za njih nema smještaja i morat će spavati na podu. Sljedećeg jutra više ih nije bilo. Izgleda da nisu bili spremni na činjenicu da Isusovi sljedbenici možda neće imati jastuk na koji će nasloniti glavu.

Za razliku od prvog čovjeka, koji se samoinicijativno javlja, drugog je čovjeka Isus pozvao da ga slijedi. Međutim, on želi pričekati da prode očev pogreb. Je li se to upravo trebalo dogoditi? Sudeći po Isusovom odgovoru, njegov je otac još uvijek bio živ. Čovjek je rekao: Da, slijedit ću te…ali ka snije. Gospodin daje poznat, pomalo zagonetan i možda poslovičan odgovor: „Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve”. U suštini, kad je riječ o slijeđenju Isusa, ništa drugo, čak ni obiteljski odnosi, ne mogu nam biti prioritet. Nitko i ništa nam ne smije biti ispred Krista.

Treći se čovjek, kao i prvi, dobrovoljno javio, ali s dozom opreza. (Je li on možda čuo prva dva razgovora?) Razum mu je naložio da odmah iznese manji preduvjet. Želio se pozdraviti sa svojim ukućanima skromna molba, zasigurno. Možda i pažljivo promišljena s obzirom na to da odjekuju riječi Elizeja kad ga je Ilija pozvao u buduću službu (1. Kraljevima 19,19-21), Isus odgovara na sličan način kad kaže da nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje. Njegovo upućivanje na plug podsjeća ovog čovjeka na ono što je Elizej učinio kad je pitao: „Dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku, pa ću poći za tobom” upravo to. Elizej se odmah pozdravio s prošlošću. Uzeo je volove s kojima je orao (sigurno je bio iz imućne obitelji), žrtvovao ih, skuhao meso na vatri zapaljenoj spaljivanjem drva od jarmova i priredio zabavu za svoje prijatelje povodom toga što je postao prorok pripravnik. To je za farmera bilo istovjetno spaljivanju brodova.

Ranije u evandelju, Luka je zapisao prispodobu o sijaču (8,4-8). Isto sjeme (Božja riječ) pada na tri vrste tla koja ne daju trajan plod. Jedno sjeme padne uz put i bude odneseno; ponekad padne na plitko, kamenito tlo gdje se pojavi trenutačna radost, ali izostane pokajanja; a ponekad sjeme padne na trnovito tlo gdje ga „brige, bogatstvo i naslade života” uguše. Ovi su ljudi bili testni slučajevi za tu prispodobu. Koliko znamo, dogodilo se upravo ono što kaže prispodoba. Isus ne poziva svakog učenika da napusti dom. Ranije u evanđelju, čovjeku koji ga je htio slijediti rekao je da se vrati kući i služi mu tamo (8,38-39). Ono što nas ovaj odlomak uči je da Isus želi učenike koji će reći: „Spreman sam odreći se svega, ići bilo kamo i učiniti bilo što za tebe.”

RAZMISLITE

Koje sumnje imate u vezi Kristova gospodstva nad vašim životom? Što vam daje pouzdanje da ga vrijedi slijediti?

Dojmove, napišite u komentaru.

SINCLAIR & FERGUSON

Sinovi groma

Jutros smo sjedili u kafiću kad su neki učitelji neočekivano stigli s grupom učenika. Izraz blagog užasa na licu konobara bio je zaista zanimljiv prizor! Samo jedan poziv upozorenja pomogao bi da se sve pripremi. To bi bilo pristojno.

Isus je promicao kulturu uljudnosti. Njegov je životni stil bio pun milosti. To djelomično objašnjava zašto je unaprijed poslao neke učenike u Samarijansko selo s molbom da prime njega i njegove prijatelje. Bilo ih je najmanje trinaest, ali Luka je već dao naznake čitateljima da je obično s njim putovala veća skupina ljudi (8,1-3).

Kad je skupina predstavila svoju molbu, primili su odlučan odgovor: „Ovdje niste dobrodošli!”.

Problem nije bio samo u broju ljudi. Bilo je poznato u Isusovo vrijeme da „Židovi nemaju zajedništva sa Samarijancima (Ivan 4,9). Jesu li Samarijanci jednostavno bili jednako rasistički nastrojeni prema Isusu? Čini se da je jedan od apostola nehotice otkrio: „Na putu smo za Jeruzalem.” Je li jedan od seljana izrekao riječi koje je upotrijebila jedna druga Samarijanka:

„Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi (Židovi) kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati” (Ivan 4,20)? „Odlazite! Ovdje niste dobrodošli!Luka preskače odgovor samarijanskih seljana. Njegova je kamera usmjerena na susret izmedu braće Jakova i Ivana i Gospodina Isusa. Dvojica braće bila su ogorčena. Odgovori li su: „Gospodine, želiš li da zapovjedimo vatri da side s neba i uništi ih?” (Luka 9,54). Jakov i Ivan nisu bez razloga dobili nadimak „Sinovi groma” (Marko 3,17). Ova je ogorčenost bila njihova prirodna – iako ekstremna – reakcija.

Što su umišljali da su Ilija? (Priča je ispričana u 2. Kraljevima 1,1-16). Nisu mogli obuzdati svoje vatrene naravi, a ponajmanje usmjeriti nebesku vatru na neko selo na zemlji! Štoviše, očito su krivo procijenili situaciju jer se Isus “okrenuo i ukorio ih” (Luka 9,55).

Zanimljive su to riječi, zar ne? Luka nam kaže da se Isus “okrenuo”. Što nam to sugerira? Jesu li mu govorili iza leda dok je mirno nastavio svoj put, a da pritom ne napravi scenu? Ako je tako, onda Jakov i Ivan nisu bili samo ljuti na Samarijance; bili su i nepristojni prema Isusu – pod krinkom pitanja govorili su svom Gospodaru što misle da bi trebao činiti.

Pogledajte Isusa. Za razliku od Jakova i Ivana, prihvatio je odbijanje kao dio Božje suverene providnosti u svom životu. Odgovorio je krotkošću. „Sinovi groma” htjeli su uništiti Samarijance; ali Sin Čovječji došao je spasiti i Samarijance i Židove.

Mi često razmišljamo o Ivanu kao “apostolu ljubavi”, a ne kao “sinu groma”. No samo je milošću naučio voljeti poput svog Spasitelja. Ivan, kojeg susrećemo u Lukinom evanđelju, nije imao strpljenja s onima koje je smatrao bezumnicima i možda je mislio da je to vrlina. Neki kršćani i danas čine istu pogrešku.

Jeste li ikad pomislili kakav je Isus doista bio? I je li vas to potaknulo da želite biti poput njega? No ljubav… ne traži svoje, nije razdražljiva (1. Korinćanima 13.4.5). Ni Isus nije sebi ugadao (Rimljanima15,3), ni tada u Samariji ni kasnije u Getsemanskom vrtu (22,42).

RAZMISLITE

Prisjetite se neke situacije u kojoj ste nedavno doživjeli odbacivanje. Ako je veliki test ljubavi način na koji se nosimo s odbacivanjem, što je naš odgovor otkrio o nama? Kako vam Ivanova priča daje nadu? Napišite u komentaru.

SINCLAIR B. FERGUSON

Pogano porijeklo uskrsa

Uskrs je popularan religijski blagdan kojeg milijuni ljudi slave u proljeće diljem svijeta. Asocira nas na zečeve, farbana jaja, košare slatkiša, kolače i masovni obilazak crkvi. Kršćani vjeruju da se na Uskrs obilježava Isusovo uskrsnuće u nedjelju ujutro. Ipak, većina od njih prihvaća tradicionalne prakse preuzete iz rimokatolicizma bez preispitivanja i razumijevanja što zapravo predstavljaju.

Nigdje u Pismu ne postoji instrukcija da držimo Uskrs ili bilo koji drugi poganski ili bezbožni blagdan, kao što su Božić, Nova Godina, Valentinovo i sl. – sve su to ljudske umotvorine. Bog nam zapovijeda da se ne učimo putu pogana i ne suobličavamo sa svjetovnim praksama.

Pravo porijeklo Uskrsa dolazi od poganih vjerovanja s fokusom na proslavu lažnih bogova i božica, što izravno krši prvu Božju zapovijed da nemamo drugih bogova pored našega Boga.

Nigdje u Bibliji – ni u Djelima apostolskim, koja pokrivaju nekoliko desetljeća povijesti prve Crkve, niti u bilo kojoj od poslanica Novoga zavjeta, napisanih u razdoblju od 30 do 40 godina nakon smrti Isusa Krista i uskrsnuća – ne nalazimo apostole ni prve kršćane kako slave nešto poput Uskrsa.

Žalosna je činjenica da crkve danas trebaju Uskrs da bi im se napunile i da bi evangelizirali nevjerne. Ali Isus nije zapovjedio da nevjernike pozivamo u crkve, nego da idemo u svijet pozivati ljude k Njemu (evangelizacija) i učiti ih svemu što nam je zapovjedio (crkva). A niti su se apostoli služili poganštinom da bi zadobili nekoga za Krista.

Unatoč tome što vam religiozni vođe diljem svijeta govorili, Uskrs nije kršćanski blagdan.

Kristovi sljedbenici ne trebaju određeni dan u godini da bi slavili Kristovo uskrsnuće; sila uskrsnuća je u njima samima po Duhu koji je uskrsnuo Isusa. A koji će uskrsnuti i vas AKO prebiva u vama.

„A ako Duh onoga koji je uskrisio Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji je uskrisio Krista od mrtvih oživjet će i vaša smrtna tijela putem svoga Duha, koji prebiva u vama.“ /Rimljanima 8,11

Više na linku

Budi imun na strah!

 Živimo u izvanrednom vremenu. Nikad nisam vidio da strah i nesigurnost toliko kao sada, utječu na cijeli svijet. Proroci i stručnjaci procjenjuju što sve to znači, zašto se to događa i koliko traje. Ne znam odgovore na to, ali postoje neke stvari koje možemo znati. Kao djeca Božja imamo pristup miru koji je izvan razloga - to jest nije prirodan niti tjelesan. Nadnarava je, izvan onoga što um i intelekt mogu razumjeti. To je važno, jer ono što trenutno ne trebamo je više informacija - bombardirani smo s tim. Ono što trebamo je nešto što prodire izravno u srž našeg bića i ojačava nas iznutra. Upravo to čini Božja Riječ. 

Tijekom sljedećih 5 dana bombardirat ću vaše srce bezvremenskim i nepromjenljivim istinama Riječi Božje. To djeluje kao nebeska zaštita i cijepit će vas protiv straha, tjeskobe i brige. 

Te su riječi bile istinite mnogo prije nego što se COVID-19 pojavio na našoj sceni. Oni će biti istiniti dugo nakon što on nestane; ali u ovakvim trenucima moramo ih se sjetiti više nego ikad. 

Neki se dive u ovakvim vremenima. Neki dovode u pitanje Boga, njegovu riječ, njegovu ljubav i njegovu vjernost. Ali vrijeme je da se pridržavamo Njega kao nikad prije. Sjećam se razgovora koji je Reinhard Bonnke jednom imao s čovjekom koji je bio jako bolestan i teško je patio od toga. Ovaj je čovjek rekao da prolazi kroz krizu vjere. Reinhard mu je rekao: "Brate moj, ako kreneš dolje, ovo je najgori mogući trenutak da pustiš životnu ploču."

Ako se spotaknete, držite Božju riječ i Istinu što je moguće jače - oni su vaš životni put!

Isus kaže u Ivanu 10:10: 'Kradljivac dolazi samo da ukrade, ubije i uništi. Ja sam pak došao da im dam život, i to život u izobilju. ' Ivan 10:10

Gospodin je razliku između njegove misije i đavolske misije vrlo jasno razjasnio. Sotonin plan za nas je u potpunoj suprotnosti s Božjim planom za nas! Od najveće je važnosti da vjerujemo u ovu temeljnu istinu: Isus je došao tako da bismo mogli imati život i biti u potpunosti zadovoljni!

Njegovu ljubav prema čovječanstvu vidimo u cijeloj Bibliji, u njegovim riječima i u njegovim djelima - u svoj dubini, kada je dao svoj život za nas na križu. Isus nas ljubi! On je za nas! Svoju je Riječ dao kao čvrstu stijenu da bismo mogli stajati na njoj, tako da kad lopov dođe da nas napadne, stojimo u punom i nepokolebljivom povjerenju u Njegova vjerna obećanja.

Ono što ljude često čini toliko podložnim neprijateljskim napadima je poticanje sumnje i nevjere u dobrotu Božju i istinu u Njegovu Riječ. S druge strane, imunitet je neosjetljivost, posebno na nešto što je opasno i nepoželjno. Sotona zna da nema pravo krasti, ubijati ili uništavati, osim ako nas ne može uvjeriti da mu dodijelimo svoj bogočovječni autoritet kao sinove i kćeri Svevišnjeg. Đavao stalno izmišlja nove sheme kako bi zavarao mase lažnim optužbama, pogrešnim predstavljanjem istine i, vrlo često, tjeskobom. Koristi strah jer tako dobro djeluje. Konačno, oni koji se predaju nevjeri, pomoći će mu da ispuni svoju misiju.

Da bismo postali imuni na ove neprijateljske napade, moramo se čvrsto držati svoje vjere u Isusa i njegovu Riječ. U narednim danima prodrijet ćemo u ovu istinu kako bismo se mogli snažno, sigurno naoružati u pobjedi koju imamo u Isusu!  

Ako je osoba izložena patogenu i preživi, ​​tijelo se uči boriti protiv ove bolesti i od sada postaje imuno na nju. Odatle potječe stari kliše: "Ono što nas ne ubije, čini nas jačima". Mislim da je isto s našim umom. Kad prolazimo kroz život, prevladavamo izazove i poteškoće, pobjednički izlazimo i idemo ruku pod ruku s Isusom, postajemo jači, duhovno otporniji i otporniji u vjeri. Zato su ovakva vremena tako važna. Oni mogu biti trening kamp za veće bitke koje će se voditi u budućnosti.

Jeremia je pitao:

Jeremija prigovara BOGU:

1BOŽE, kad s tobom raspravljam,

uvijek mi dokažeš da si u pravu.

Ali ja te ipak moram pitati

o nepravdi koju vidim.Zašto su zli ljudi uspješni?

Zašto varalice dobro žive?

2Ti si im dao da se razvijaju

kao biljke s čvrstim korijenom.

Daješ im da rastu i donose plod.

Oni o tebi puno i lijepo govore,

ali zapravo za tebe ne mare.

3Ali, ti, BOŽE, moje srce poznaješ,

gledaš me i znaš što mislim.

Odvuci ih kao janjad na klanje,

izdvoji ih za dan pokolja!

4Dokad će zemlja biti suha

i trava na poljima venuti?

Zbog zloće njezinih stanovnika,

nestale su sve životinje i ptice.

Sve zbog onih koji misle

da Bog ne vidi što čine.

Bog odgovara Jeremiji:

5Ako si iscrpljen od trčanja s ljudima,

kako ćeš se nadmetati s konjima?

Ako već padaš na otvorenom polju,

što ćeš tek u šikari pokraj rijeke Jordan?

6Protiv tebe su tvoja braća,

obitelj viče na tebe.

Ne vjeruj im ni onda

kad ti govore kao prijatelji.

Usporedba o Bogu

U evanđelju po Luki nalazi se Isusova priča koja se obično naziva “usporedbom o razmetnom sinu, (Lk 15,11-32). Taj naziv nas vodi na krivi trag jer se u središtu usporedbe nalazi privrženi otac, a ne grešni sin. Ona nam ilustrira Božje očinstvo na praktičan način i pomaže nam da istinski vidimo Boga kakav jest.

Svojevoljni sin

Usporedba govori o čovjeku koji je imao dva sina. Iako je otac još uvijek bio živ, mlađi je sin zahtijevao svoj dio nasljedstva od očeva imanja,(radilo se o jednoj trećini, budući da je bio mlađi sin, dok je stariji sin, kao prvorođenac, dobivao dvostruki dio nasljedstva).Takav je zahtjev bijelodano pokazivao veliko nepoštovanje. Zapravo u skladu s običajima srednjeg istoka, bilo je to jednako kao da je ocu poželio smrt.

Nedugo nakon što je primio nasljedstvo, mlađi je sin odlučio otputovati u daleku zemlju, gdje je potratio to nasljedstvu „provodeći život razvratno” (LK 15,13.) Taj izraz govori o razmetnosti, pretjerivanju i ekstravaganciji. Iako ne znamo što je točno učinio sa nasljedstvom, znamo da je propao živeći razuzdano i potrošivši cijelo imanje.

Mlađi se sin tada suočio s dvostrukom propašću. Kad je sve potrošio u zemlji je nastala velika glad i zapao je u velike poteškoće. Budući da je zavladala nestašica i poskupljenje hrane, do nje se nije lako moglo doći. Na kraju je počeo raditi za nekog stanovnika te zemlje, a taj novi poslodavac poslao ga je u polje da hrani svinje-nečiste životinje po židovskom obrednom zakonu.

Po svemu sudeći,ni poslodavac ni bilo tko drugi nije mu davao ništa za jelo prije posla.Možda su poslodavcu bile važnije svinje od ljudskih života, jer je mislio da se životinje barem mogu pojesti ili prodati za zaradu. izgladnjeli je sin toliko ogladnio da je htio jesti hranu za svinje!

Milostivi otac

Kad se do kraja razočarao, mladi se sin konačno opametio i rekao: „koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi”(Lk 15,17). Izraz “najamnici”ne govori o kućnim robovima niti o trajnim plaćenicima, nego o ljudima unajmljenim a za jednostavni rad u polju. Zapravo je htio reći: „čak i prolaznici koji je moj otac unajmi na jedan dan imaju dosta hrane za jelo.”

Iz tih tumornih okolnosti krenuli su počeci pokajanja. Prihvatio je odgovornost za svoje stanje, govoreći: „Ustat ću, poći ću ocu svome pa mu reći: Oče sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika. (Lk 15,18-19). Nije to bio lukavi plan da se domogne besplatne hrane,nego ponizno priznanje od srca. Uistinu mu je bilo žao, ne zato što nema novca ili hrane, nego zbog onoga što je učinio: uvidio je da je sagriješio protiv Boga.

Ponizan i raskajan,mlađi sin diže se i krenu svome ocu (Lk 13,20).

Primjetite da Isus ne kaže da je mladić krenuo prema svome selu, i manju ili kući, nego svome ocu. Time je naglasio odnos između oca i sina.Dok je mlađi sin bio još dosta daleko, „opazi ga njegov otac, i sažali se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin mu reče: “Oče sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom… No prije no što je uspio reći:” Primi me kao jednog od svojih najamnika”-otac je odlučio napraviti proslavu. Takav je naš nebeski Otac.

Toliko želi da mu se vratimo da nas obasipa ljubavlju i poljupcima prije nego li uspijemo izgovoriti riječi priznanja.

Otac je rekao svojim slugama: „brzo donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale!Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bi još je mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se” U duhu oproštenja,otac je sinu pružio najbolje što je imao. Slično tome,Bog je Otac koji duboko voli sve pokajane grešnike.On ih zagrli,raduje se zbog njih i daje im sve najbolje.

Jhon Macarthur.

Usporedba o Bogu.