Pogani rituali proslave uskrsa

U vrijeme sezone Uskrsa svjedočimo raznim ritualnim praksama diljem svijeta – od krvavih rekonstrukcija patnje i raspeća do nošenja kipova „Krista“ i „Majke Božje“ u procesijama. Evo kako pogani obilježavaju Uskrs. Kako se ismijavaju s Kristovim raspećem i Njegovom žrtvom.

• …ono što pogani žrtvuju, zlodusima žrtvuju, a ne Bogu: a ja neću da vi imate zajedništvo sa zlodusima. /1. Korinćanima 10,20

Kada u Bibliji čitamo o samoozljeđivanju i samosakaćenju, poput rezanja ili paljenja, obično se vezuje uz poganske ritualne prakse štovanja idola. Također vidimo da su biblijski događaji samoozljeđivanja povezani s demonskim ugnjetavanjem.

U Starom zavjetu samosakaćenje je bilo uobičajena praksa među krivim religijama. Prva knjiga o Kraljevima 18 opisuje obred u kojem su se oni koji su štovali lažnog boga Baala sjekli mačevima i kopljima, kao što je bio njihov običaj.

• I zazovite ime svojih bogova, a ja ću zazvati ime GOSPODINOVO: Bog koji odgovori ognjem, neka bude Bog.” A sav narod odgovori: “To je dobro rečeno.” I reče Ilija Baalovim prorocima: “Izaberite si jednoga junca za sebe i prvi ga pripravite, jer vas je mnogo; i zazovite ime svojih bogova, ali ne podmećite oganj.”

• I uzeše oni junca koji im je predan i pripraviše ga. I zazivahu Baalovo ime od jutra do podneva govoreći: “O, Baale, usliši nas!” No ne bijaše nikakva glasa, niti itko odgovori. I skakahu po žrtveniku koji bijaše načinjen.

• U podne im se Ilija naruga, rekavši: “Vičite glasnije, jer je on bog; ili razgovara, ili je u potjeri, ili je na putu, ili možda spava pa ga treba probuditi.”

• I stadoše oni vikati na sav glas i rezati se, po svome običaju, noževima i kopljima, sve dok ih nije oblila krv. Kada je prošlo podne, a proricali su sve do doba kada se prinosi večernja žrtva, ne bijaše ni glasa, niti ikoga da odgovori, niti ikoga da svrati pozornost. /1. Kraljevima 18,24-29

Vika, buka, skakanje, rezanje, lažne molitve, proricanje, mantranje. Sve ono što možemo vidjeti na ulicama pojedinih gradova, ponajviše katoličke populacije koja slavi Uskrs. Primjerice, na Filipinima u glavnom gradu Manili deseci vjernika po vrućini sudjeluju u višesatnoj procesiji i pri tom se bičuju kako bi okajali svoje grijehe. Neki uprizoruju Isusove muke noseći krune od trnja i velike križeve. Unatoč „protivljenju“ Katoličke crkve takvi se običaji nastavljaju diljem Filipina.

Ova drevna tradicija prkosi izravnoj Božjoj zapovijedi protiv rezanja svojih tijela.

• Nemoj na svome tijelu praviti nikakve ureze za pokojnikom, niti na sebe urezivati ikakve biljege: ja sam GOSPODIN. /Levitski zakonik 19,28

Novi zavjet opisuje čovjeka koji bi se samoozljeđivao i rezao kao teški slučaj opsjednutosti demonima.

• Čim je on izišao iz lađe, odmah mu iz grobnica iziđe u susret neki čovjek s nečistim duhom, koji je obitavao u grobnicama. Nitko ga više ni lancima nije mogao svezati; jer je već često bio vezan okovima i lancima, ali je rastrgao lance i polomio okove i nitko ga nije mogao ukrotiti. Bez prestanka je, noću i danju, po brdima i po grobnicama vikao i SJEKAO SE KAMENJEM. /Marko 5,2-5

Samoozljeđivanje je često povezano s poremećajima kao što su anksioznost, depresija, bipolarni poremećaj, posttraumatski stres, granična osobnost, shizofrenija, opsesivno-kompulzivni poremećaj i poremećaji prehrane.

Razlog samoozljeđivanja je često svojevrsno samokažnjavanje – namjerno nanošenje fizičke ili tjelesne boli kojom se nastoji umanjiti duševna, emocionalna ili mentalna bol, izuzev u poganskim praksama kada je to način iskupljenja za grijehe i samožrtvovanja. Ovaj besramni čin među narodima izruguje Kristovu žrtvu na križu prikazujući je kao nedostatnom ili suvišnom.

Isus Krist je podnio kaznu za vaš grijeh kako vi ne biste morali podnositi kaznu ili kažnjavati sami sebe. Njegova žrtva je dovoljna, dostatna i dovršena, više nema potrebe prinositi žrtve Bogu bilo koje vrste. Svako dodavanje na Njegovo dovršeno djelo na križu je negiranje spasenja kojeg jedino možemo naći po Njegovoj prolivenoj krvi.

Stvoreni smo na sliku Božju, ne da bismo je narušavali nego odražavali Krista. Naše tijelo je hram Duha Svetoga – skupo smo plaćeni da bismo ga sakatili.

• Što? Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji je u vama, kojega imate od Boga, i da niste svoji? Jer za golemu ste cijenu kupljeni: stoga proslavite Boga u svome tijelu, i u duhu svome, koji su Božji. /1. Korinćanima 6,19-20

Dijeli vas samo korak ka iscjeljenju od depresije, anksioznosti, samoranjavanja, osjećaja bezvrijednosti, manjka samopoštovanja itd. Korak vjere. Vjere da je istina sve što je Isus govorio o sebi u evanđeljima, kao i sve što su zapisali apostoli u poslanicama kao izravni svjedoci Njegova života, smrti i uskrsnuća.

Cijena je plaćena u potpunosti – sve što smo počinili kroz život protiv Boga oprošteno nam je onda kada položimo pouzdanje u Krista i hodamo Njegovim putem.

Bez Njega smo bespomoćni i beznadni u ovom svijetu, ostavljeni i prepušteni sami sebi da se nosimo s tegobama života i osobnim bolima, dok možemo biti tako lagani hodajući s Isusom jer je Njegovo breme lako.

• Dođite k meni svi koji ste izmučeni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene, jer ja sam krotak i ponizan u srcu, i naći ćete spokoj svojim dušama. Jer jaram je moj blag i breme je moje lako.” /Matej 11,28-30

više na linku

Tragom spasenja/Isus i moć izgnanja: Tko je zapravo pobjednik?

  14] Onda je istjerao đavla, a taj je bio nijem. I dogodilo se, kad je đavao izašao, da je nijemi progovorio, i narod se divio. [15] Ali su neki od njih rekli: “On po Beelzebubu, poglavaru đavola, izgoni đavle.” [16] A drugi su, iskušavajući ga, tražili od njega znak s neba. [17] Ali im je on, znajući njihove namisli, rekao: “Svako kraljevstvo razdijeljeno sâmo protiv sebe, opusti; i kuća razdijeljena protiv kuće, pada. [18] Ako je i Sotona sâm protiv sebe razdijeljen, kako li će opstati njegovo kraljevstvo? Jer vi kažete da ja po Beelzebubu izgonim đavle. [19] Ako li ja po Beelzebubu izgonim đavle, po kome ih izgone vaši sinovi? Zbog toga će vam oni biti suci. [20] Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, bez sumnje je k vama došlo kraljevstvo Božje. [21] Dok jaki, naoružan, čuva svoj dvor, njegova su dobra u miru. [22] Ali kad dođe jači od njega, nadvlada ga, otima mu sve njegovo oružje u koje se pouzdavao i plijen njegov razdijeli. [23] Tko nije sa mnom, protiv mene je; i tko sa mnom ne skuplja, rasipa. [24] Kada nečist duh izađe iz čovjeka, luta po pustim mjestima tražeći spokoj, i kad ga ne nađe kaže: ʻVratit ću se u kuću svoju odakle sam izašao.ʼ [25] I kad dođe, nađe je pometenu i uređenu. [26] Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova još opakijih od sebe, te uđu i nastane se ondje. I posljednje stanje onoga čovjeka bude gore nego prvo.”

Moja učiteljica iz osnovne škole ponekad je tražila da tri minute sjedimo u tišini. Činilo nam se da to traje cijelu vječnost, i samo smo imali još veću potrebu govoriti. No, uvijek smo znali da ćemo, kad ovo bolno čekanje završi, moći pričati kao i inače.

Zamislite da vam kažu da više nikad nećete moći pričati. Da još imate malo glasa, postavili biste dva pitanja: „Što nije u redu, doktore? Zar ne postoji lijek?”

Isus je mogao izliječiti one koji nisu mogli govoriti i dati im glas. U evanđeljima je zabilježeno više slučajeva gdje je to učinio (Matej 15,30; Marko 7,37). No u ovom susretu s Isusom Luka, „voljeni liječnik”, govori nam o nijemom čovjeku čija je nemogućnost govora bila uzrokovana zlom prisutnošću demona.

Luka nije bio naivan. On ne pripisuje sve fizičke bolesti ili invaliditet direktnom utjecaju Sotone ili opsjednutosti demonima. Ponekad samo zapisuje da je Isus jednostavno „izliječio“ ljude. No ovdje je specifičan – koje god da su fizički simptomi koje je ovaj čovjek imao – korijen njegove invalidnosti nije fizički. Zarobljenost njegovog jezika je posljedica dubljeg ropstva.

Isus je izlečio demona i čovjek je progovorio. Ne poželite li znati što je rekao? Što god da je rekao, većina ljudi ostala je zapanjena.

Većina, ne svi. Među mnoštvom bile su dvije skupine ljudi koje su bile neprijateljski nastrojene prema Isusu. Neki od njih su ga optuživali za egzorcizam jer je bio u dogovoru s đavlom. Drugi su nastavili zahtijevati da, ako je stvarno Mesija, učini neki znak s neba. Zavaravali su sami sebe misleći da će vjerovati ako učini nešto spektakularnije od ozdravljenja nijemog čovjeka.

Jesu li i neki iz mnoštva bili zavedeni istom samouvjerenošću kojom su i ovi optužitelji govorili?

Isusov odgovor je intrigantan. Kraljevstvo ili obitelj koja je u sebi podijeljena ne može preživjeti.

Možda su ove riječi trebale djelovati na dvije razine.

Prva razina: Isusovi su protivnici bili beznadno podijeljeno kraljevstvo. Jedna skupina žalila se na znak koji su upravo vidjeli – izgon demona i obnova čovjekova govora. Druga skupina nastavila je mijenjati pravila: tražili su znak nakon što im je upravo pokazao jedan! U praktičnom smislu, njihovi su se prigovori međusobno poništili.

Druga razina ide dublje. Ovi ljudi tvrde da je Isus u dogovoru s đavlom. No kako bi to bilo moguće kada je upravo iz ovog čovjeka izagnao jednog od Sotoninih slugu? Isusovo je djelo jasan pokazatelj onoga što je došao učiniti: napasti naoružanog, snažnog čovjeka, pobijediti ga i zarobiti ono što je posjedovao.

To je ono što Isus na putu za Jeruzalem stremi postići. To je bio plan od samog početka jer je On davno obećani potomak žene koji je trebao doći da satre zmiji glavu (Postanak 3,15). Već je porazio đavla u pustinji; sada, u Lukinom evanđelju, donosi obnovu onoga što mu zakonito pripada; i na putu je presudne pobjede nad Sotonom na križu.

No još čekamo konačno uništenje Sotonina kraljevstva. Dok je to još tako, Zli će se pokušavati osvetiti Isusu napadajući njegove učenike. Kršćanski život je borba do kraja. U toj bitci Isus je pobjednik, a oni koji mu pribadaju na pobjedničkoj su strani.

RAZMISLITE

• Nemojte biti zbunjeni ako je kršćanski život borba, Isus je rekao da će tako biti. Pazite na te trenutke sukoba dok kroz njih prolazite, radujte se jer ste u konačnici na pobjedničkoj strani.

Sinclair B. Ferguson

Dojmove napišite u komentaru.

Analiza:

Borba protiv zla i zlih ljudi odvija se neprestano u našem svijetu, a svaka generacija suočava se s novim izazovima i iskušenjima koja dolaze u obliku nepravde, mržnje i nemorala. Tako će biti do kraja ljudskog života, ili bolje rečeno, vremena do drugog Kristovog dolaska, kada će zlo i Njegov vladar Lucifer biti zauvijek pobijeđeni. U ovoj vječnoj borbi, važno je razumjeti da su pojedinci pozvani da se bore protiv tame oko sebe, okupljajući se u zajednice koje promiču ljubav, suosjećanje i pravdu. Do tog doba treba izdržati do kraja, oduprijeti se grijehu do krvi i neprestano se truditi za bolje sutra, jer svaka borba koju vodimo za istinu i svjetlost donosi nadu i oslobođenje onima koji dolaze nakon nas.

Vidi i ovo: Učenik koji je htio jednostavan način molitve

Isus je jasno u svojoj trogodišnjoj misiji pokazao ljubav prema čovjeku, naučivši nas kako trebamo ustrajati protiv zla po principu tko tebe gađa kamenom, ti njega gađaj kruhom. Tokom svoje službe okupljao je učene i obične ljude, učeći ih jedinstvenim porukama mira, tolerancije i razumijevanja. Liječio je bolesne, dostojanstveno se približavajući onima koji su patili, osiguravajući im utjehu i zdravlje, pa čak i uskrsnuo Jairovu kćer i Lazara, pokazujući time moć vjere i snažnu vezu između života i smrti. Njegova sposobnost da osnaži ljude i nade i dalje inspirira bezbroj onih koji traže svjetlo u mraku.

U mom životu shvatio sam da je Isus jedina nada za vječno spasenje, jer u ovom tužnom i ratovima i krvlju markiranom svijetu, gdje se često suočavamo s patnjom i nepravdom, nema druge nade. Njegova poruka ljubavi i oprosta donosi svjetlost čak i u najtamnijim vremenima, ohrabrujući nas da se borimo za bolje sutra. Ljudi često zaboravljaju na Božju dobrotu i milost, ali ja vjerujem da, uz Isusa, možemo pronaći mir i snagu za suočavanje sa svim izazovima koje život donosi. Samo kroz vjeru možemo ispuniti svoja srca radošću i smirenjem, a to je ono što nam je danas najpotrebnije.

Molitva:

Oče nebeski, pomogni mi da shvatim da, kada me prepuštaš raznim kušnjama, to je za moje dobro, kako bih opstao do kraja i bio spašen. Vjerujem u tvoju Božju silu spasenja, stvaranja svijeta i u to da si ti vječni život za svakoga tko te slijedi. Ti si platio najvećom cijenom naše spasenje, davši svoga Sina Isusa za nas. Ta cijena spasenja je neprocjenjiva. Hvala ti za to, Amen.

Analiza teksta: Antun Pleša

Posve različite sestre

Luka 10,38-42

Djeca ponekad kao da utkaju svoje osobnosti i interese u praznine koje ostave njihova braća i sestre. Jedna sestra voli sport, dok druga voli glazbu; jedan brat voli matematiku, dok drugi više voli čitati i tako dalje.

Nije to uvijek slučaj, naravno. No čini se da je tako bilo u jednom kućanstvu u Betaniji - domu dviju sestara, Marije i Marte, i njihovog brata Lazara. Isus je jako volio njihovu obitelj i oni su očigledno voljeli njega. Činjenica da su sestre vrlo različite nemoguće je ne primijetiti. Luka nam daje naznaku da je tako. Iz nekog razloga (možda zbog izbora riječi u Ivanu 11,1) uvijek kažem: „Marija i Marta" - tim redoslijedom. No Luka naznačuje da je, kad je Isus stigao ovom prilikom, ušao na Martino područje. Ona ga je „primila u kuću" (10,38) ona je vodila kućanske poslove!

To je poznata situacija. Kad uđeš u kuću, obično možeš prepoznati tko vodi domaćinstvo i omogućava da obiteljski život funkcionira. Sigurno ste već upoznali Martu pod nekim drugim imenom. Evo je, trudi se da sve obavi. No ponekad je pod tolikim pritiskom da sve dobro obavi da je na rubu sloma.

Ovaj put to se dogodilo Marti. Možete li je zamisliti? Stoji pred Isusom („pristupi", r. 40). Nadvila se nad svojom sestrom koja sjedi do njegovih nogu i sluša. Evo je, stoji uspravno s rukama uz tijelo, šake su lagano stisnute, glas povišeniji nego inače. Onda je nastala eksplozija. To je dvostruki prigovor: jedan Isusu („Gospodine, zar ne mariš?"), a drugi Mariji („Sestra me samu ostavila posluži-vati." - Je li bila toliko uzrujana da čak nije mogla izreći njezino ime?). Da bi stvar bila gora, govori Gospodinu što bi trebao učiniti u vezi s tim („Reci joj dakle da mi pomogne")!

To je neugodno. Štoviše, to nije duhovno, zar ne? Na kraju krajeva, Marija je uistinu izabrala bolji dio" (r. 42). No Marta je ljuta na sestru; i ljuta je na Isusa, također.

Apostoli su jednom imali istu reakciju i čak postavili isto pitanje („Zar ne mariš?", Marko 4,38) No mislili su da su u opasnosti od utapanja! Ovo je bila samo preopterećenost kućanskim poslovima. To je zasigurno bilo neugodno - jesu li se učenici pitali gdje gledati? Primijetite Isusov odgovor. Poput smirenog, duhovnog liječnika, povezuje simptome u Martinoj reakciji s korijenom problema. No također odgovara kao otac. Vidimo puno emocionalne brige u načinu na koji ponavlja njezino ime: „Marta, Marta" (redak 41). I ima nešto neizrecivo nježno u načinu na koji ukazuje na uzrok ove bolne upale. Ne kori je zbog njezine ljutnje, ni zbog toga što to nije prepustila Božjoj providnosti, ni zbog važnosti bolje organizacije i podjele odgovornosti.

Sve je ovo možda točno, ali nije korijen problema. Ne, Gospodinova dijagnoza je jednostavnija: Marta je „brinula i bila uznemirena za mnogo, a jedno je potrebno" (r. 41-42).

Je li Isus mislio da bi sendvič bio dovoljan jer bi onda i Marta mogla sjediti pored sestre i razgovarati s njim?

To je bila istina. No ima nešto više u tome. Isus se želio pozabaviti načinom na koji je Marta bila uznemirena za „mnogo". Posljedica toga je bila da je maknula pogled s Isusa. Ove stvari su bile sredstva služenja Njemu. No u procesu Martinog služenja, Isus je bio jedva zamjetljiv. Izgubila je Spasitelja iz vida u služenju. Raditi stvari za Isusa zamijenilo je biti s Njim. To je, na kraju krajeva, „bolji dio" (r. 42). Koliko često radimo istu pogrešku kao i Marta!

RAZMISLITE

Hoće li vam današnji dan biti pun obaveza? Toliko toga treba obaviti. Zaista, toliko toga moramo napraviti za Isusa. Pročitajte Pavlove riječi u Filipljanima 3,13-14, i zapamtite da „jedno je potrebno" (10,42).

Dojmove napišite u komentaru. 

Odvjetnik za samoodbranu

Luka 10,25-37

Ovi redci sadrže jednu od najpoznatijih prispodoba 11 Novom zavjetu. Možete li zamisliti ovu scenu? Isus je zauzet službom, naučava o kraljevstvu nebeskom. Ugledna osoba ustaje. Možda ga odaju naglasak ili boja glasa. On je odvjetnik i sprema se testirati Isusa. Možda čak želi pokazati Isusu gdje mu je mjesto; neuki Galilejac, bez pravne ili biblijske naobrazbe! Postavlja pitanje koje zvuči teološki, ali je osmišljeno da ga ulovi u zamku: „Što mi je činiti da baštinim život vječni?" To je odlično pitanje, zar ne?

Isus upita odvjetnika da mu odgovori što uči zakon. To nas podsjeća na izreku: „Zašto učitelj uvijek na pitanje odgovara s pitanjem? Odgovor: „Zašto ne?" To je načelo prepuno mudrosti; kršćani ga trebaju naučiti.

Isus je već stavio ovog odvjetnika u nezgodan položaj. On je preuzeo ispitivanje! Njegov odgovor bio je: ljubi Boga i svoga bližnjega. Pa, kaže Isus, živi tako!

ljepotestvaranja.com 

U ovom trenutku odvjetnik je požalio što je uopće postavio pitanje. Pokušava se „opravdati tako što postavlja novo pitanje: „A tko je moj bližnji?" (r. 29). Želio je Isusa testirati i pobijediti u teološkoj raspravi; no Isus sada testira njegov način života. Stoga, uzvraća: Samo mi reci tko su moji bližnji? Daj mi popis! Spreman je upustiti se u teološko cjepidlačenje s Isusom.

Odvjetnik je trebao znati bolje. Spasitelj mu je ispričao priču o milosrdnom Samarijancu koji je stao i pomogao Židovu koji je upao među razbojnike" (r. 30). No nemojte zanemariti Isusovu poantu u 36. redku. On preusmjerava pitanje od odvjetnika. U suštini, kaže mu da je postavio pogrešno pitanje. Ispravno bi pitanje bilo: Tko se pokazao kao bližnji čovjeku u potrebi? Odgovor: Samarijanac.

Do sada, pametni je odvjetnik već zasigurno shvatio kako si je iskopao jamu. Želio je ograničiti svoje odgovornosti. (Reci mi tko je moj bližnji i ja ću ga ljubiti.) No Isus mu odgovara da to ne funkcionira kao popis na kojem samo staviš kvačicu. Umjesto toga, kaže: Bog te poziva da ljubiš svakoga u potrebi, neovisno o rasi ili religiji i da se potrudiš izvan svojih granica da im pomogneš, čak i ako je nezgodno i skupo. Zavladala je tišina.

Govorio sam iz te prispodobe na zajedničkom ručku u crkvi. Primijenio sam to na sljedeći način: „S obzirom na broj ljudi u ovoj prostoriji, barem će jedan od nas do kraja dana biti stavljen na kušnju na temelju ove prispodobe."

Četiri sata kasnije, hodao sam crkvenim dvorištem u sumrak, krećući na sljedeći sastanak. Ugledao sam hrpu na tlu među nadgrobnim spomenicima. Netko je nešto bacio. Razmišljao sam i, kao Levit u Isusovoj priči, ja „sam došao do mjesta i vidio...", da, njega". Beskućnika sklupčanog na tlu, promrzlog i gladnog. Dakle, jedan od nas" je zaista stavljen na kušnju prije kraja dana. Nisam očekivao da ću to biti upravo ja!

Ovdje, u Luki 10, imamo čovjeka koji je mislio da testira Isusa. No stvarnost je bila drukčija. U priči je bilo iznenadenje. Uvijek je tako s Isusom.

SINCLAIR B. FERGUSON

RAZMISLITE

Mnogi će danas u isto vrijeme čitati ovaj tekst i razmišljati o Luki 10,25-37. Jedan od nas će sigurno biti kušan. Ako ste to vi, kako ćete odgovoriti? Molite se da budete spremni.

Sinclair B. Ferguson 

Dojmove napišite u komentaru. 

Trojica na putu

Luka 9,57-62

Moj je otac izmislio jedan izraz koji je često koristio da bi mi dao do znanja kako nisam razumno razmišljao: „Glava ti je puna razbijenog stakla.” Ovaj (priznajemo, neobičan) izraz šalje važnu poruku. Pogrešno razmišljanje znači da je nešto „razbijeno” u tvojem umu; a pogrešno razmišljanje može imati bolne posljedice. Isus je bio na putu za Jeruzalem kako bi patio i umro. U vrlo kratkom vremenu susreće tri čovjeka. U sva tri slučaja Isus preispituje ispravnost njihovog razmišljanja o tome što stvarno znači biti njegov učenik (najčešći izraz za kršćanina u evanđeljima i Djelima apostolskim).

Prvi čovjek samoinicijativno želi slijediti Isusa. Njegov entuzijazam nema granica. Samouvjereno izjavljuje da će slijediti Isusa gdje god pošao. „A što ako nemaš gdje spavati?”, upita Isus.

Jednom su trojica mladića stigla u misiju koju sam vodio i izjavila: „Bog nam je rekao da ti se pridružimo.” Ja sam im rekao da, s obzirom na to da mene Gospodin nije unaprijed obavijestio o tome, za njih nema smještaja i morat će spavati na podu. Sljedećeg jutra više ih nije bilo. Izgleda da nisu bili spremni na činjenicu da Isusovi sljedbenici možda neće imati jastuk na koji će nasloniti glavu.

Za razliku od prvog čovjeka, koji se samoinicijativno javlja, drugog je čovjeka Isus pozvao da ga slijedi. Međutim, on želi pričekati da prode očev pogreb. Je li se to upravo trebalo dogoditi? Sudeći po Isusovom odgovoru, njegov je otac još uvijek bio živ. Čovjek je rekao: Da, slijedit ću te…ali ka snije. Gospodin daje poznat, pomalo zagonetan i možda poslovičan odgovor: „Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve”. U suštini, kad je riječ o slijeđenju Isusa, ništa drugo, čak ni obiteljski odnosi, ne mogu nam biti prioritet. Nitko i ništa nam ne smije biti ispred Krista.

Treći se čovjek, kao i prvi, dobrovoljno javio, ali s dozom opreza. (Je li on možda čuo prva dva razgovora?) Razum mu je naložio da odmah iznese manji preduvjet. Želio se pozdraviti sa svojim ukućanima skromna molba, zasigurno. Možda i pažljivo promišljena s obzirom na to da odjekuju riječi Elizeja kad ga je Ilija pozvao u buduću službu (1. Kraljevima 19,19-21), Isus odgovara na sličan način kad kaže da nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje. Njegovo upućivanje na plug podsjeća ovog čovjeka na ono što je Elizej učinio kad je pitao: „Dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku, pa ću poći za tobom” upravo to. Elizej se odmah pozdravio s prošlošću. Uzeo je volove s kojima je orao (sigurno je bio iz imućne obitelji), žrtvovao ih, skuhao meso na vatri zapaljenoj spaljivanjem drva od jarmova i priredio zabavu za svoje prijatelje povodom toga što je postao prorok pripravnik. To je za farmera bilo istovjetno spaljivanju brodova.

Ranije u evandelju, Luka je zapisao prispodobu o sijaču (8,4-8). Isto sjeme (Božja riječ) pada na tri vrste tla koja ne daju trajan plod. Jedno sjeme padne uz put i bude odneseno; ponekad padne na plitko, kamenito tlo gdje se pojavi trenutačna radost, ali izostane pokajanja; a ponekad sjeme padne na trnovito tlo gdje ga „brige, bogatstvo i naslade života” uguše. Ovi su ljudi bili testni slučajevi za tu prispodobu. Koliko znamo, dogodilo se upravo ono što kaže prispodoba. Isus ne poziva svakog učenika da napusti dom. Ranije u evanđelju, čovjeku koji ga je htio slijediti rekao je da se vrati kući i služi mu tamo (8,38-39). Ono što nas ovaj odlomak uči je da Isus želi učenike koji će reći: „Spreman sam odreći se svega, ići bilo kamo i učiniti bilo što za tebe.”

RAZMISLITE

Koje sumnje imate u vezi Kristova gospodstva nad vašim životom? Što vam daje pouzdanje da ga vrijedi slijediti?

Dojmove, napišite u komentaru.

SINCLAIR & FERGUSON

Sinovi groma

Jutros smo sjedili u kafiću kad su neki učitelji neočekivano stigli s grupom učenika. Izraz blagog užasa na licu konobara bio je zaista zanimljiv prizor! Samo jedan poziv upozorenja pomogao bi da se sve pripremi. To bi bilo pristojno.

Isus je promicao kulturu uljudnosti. Njegov je životni stil bio pun milosti. To djelomično objašnjava zašto je unaprijed poslao neke učenike u Samarijansko selo s molbom da prime njega i njegove prijatelje. Bilo ih je najmanje trinaest, ali Luka je već dao naznake čitateljima da je obično s njim putovala veća skupina ljudi (8,1-3).

Kad je skupina predstavila svoju molbu, primili su odlučan odgovor: „Ovdje niste dobrodošli!”.

Problem nije bio samo u broju ljudi. Bilo je poznato u Isusovo vrijeme da „Židovi nemaju zajedništva sa Samarijancima (Ivan 4,9). Jesu li Samarijanci jednostavno bili jednako rasistički nastrojeni prema Isusu? Čini se da je jedan od apostola nehotice otkrio: „Na putu smo za Jeruzalem.” Je li jedan od seljana izrekao riječi koje je upotrijebila jedna druga Samarijanka:

„Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi (Židovi) kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati” (Ivan 4,20)? „Odlazite! Ovdje niste dobrodošli!Luka preskače odgovor samarijanskih seljana. Njegova je kamera usmjerena na susret izmedu braće Jakova i Ivana i Gospodina Isusa. Dvojica braće bila su ogorčena. Odgovori li su: „Gospodine, želiš li da zapovjedimo vatri da side s neba i uništi ih?” (Luka 9,54). Jakov i Ivan nisu bez razloga dobili nadimak „Sinovi groma” (Marko 3,17). Ova je ogorčenost bila njihova prirodna – iako ekstremna – reakcija.

Što su umišljali da su Ilija? (Priča je ispričana u 2. Kraljevima 1,1-16). Nisu mogli obuzdati svoje vatrene naravi, a ponajmanje usmjeriti nebesku vatru na neko selo na zemlji! Štoviše, očito su krivo procijenili situaciju jer se Isus “okrenuo i ukorio ih” (Luka 9,55).

Zanimljive su to riječi, zar ne? Luka nam kaže da se Isus “okrenuo”. Što nam to sugerira? Jesu li mu govorili iza leda dok je mirno nastavio svoj put, a da pritom ne napravi scenu? Ako je tako, onda Jakov i Ivan nisu bili samo ljuti na Samarijance; bili su i nepristojni prema Isusu – pod krinkom pitanja govorili su svom Gospodaru što misle da bi trebao činiti.

Pogledajte Isusa. Za razliku od Jakova i Ivana, prihvatio je odbijanje kao dio Božje suverene providnosti u svom životu. Odgovorio je krotkošću. „Sinovi groma” htjeli su uništiti Samarijance; ali Sin Čovječji došao je spasiti i Samarijance i Židove.

Mi često razmišljamo o Ivanu kao “apostolu ljubavi”, a ne kao “sinu groma”. No samo je milošću naučio voljeti poput svog Spasitelja. Ivan, kojeg susrećemo u Lukinom evanđelju, nije imao strpljenja s onima koje je smatrao bezumnicima i možda je mislio da je to vrlina. Neki kršćani i danas čine istu pogrešku.

Jeste li ikad pomislili kakav je Isus doista bio? I je li vas to potaknulo da želite biti poput njega? No ljubav… ne traži svoje, nije razdražljiva (1. Korinćanima 13.4.5). Ni Isus nije sebi ugadao (Rimljanima15,3), ni tada u Samariji ni kasnije u Getsemanskom vrtu (22,42).

RAZMISLITE

Prisjetite se neke situacije u kojoj ste nedavno doživjeli odbacivanje. Ako je veliki test ljubavi način na koji se nosimo s odbacivanjem, što je naš odgovor otkrio o nama? Kako vam Ivanova priča daje nadu? Napišite u komentaru.

SINCLAIR B. FERGUSON

Pogano porijeklo uskrsa

Uskrs je popularan religijski blagdan kojeg milijuni ljudi slave u proljeće diljem svijeta. Asocira nas na zečeve, farbana jaja, košare slatkiša, kolače i masovni obilazak crkvi. Kršćani vjeruju da se na Uskrs obilježava Isusovo uskrsnuće u nedjelju ujutro. Ipak, većina od njih prihvaća tradicionalne prakse preuzete iz rimokatolicizma bez preispitivanja i razumijevanja što zapravo predstavljaju.

Nigdje u Pismu ne postoji instrukcija da držimo Uskrs ili bilo koji drugi poganski ili bezbožni blagdan, kao što su Božić, Nova Godina, Valentinovo i sl. – sve su to ljudske umotvorine. Bog nam zapovijeda da se ne učimo putu pogana i ne suobličavamo sa svjetovnim praksama.

Pravo porijeklo Uskrsa dolazi od poganih vjerovanja s fokusom na proslavu lažnih bogova i božica, što izravno krši prvu Božju zapovijed da nemamo drugih bogova pored našega Boga.

Nigdje u Bibliji – ni u Djelima apostolskim, koja pokrivaju nekoliko desetljeća povijesti prve Crkve, niti u bilo kojoj od poslanica Novoga zavjeta, napisanih u razdoblju od 30 do 40 godina nakon smrti Isusa Krista i uskrsnuća – ne nalazimo apostole ni prve kršćane kako slave nešto poput Uskrsa.

Žalosna je činjenica da crkve danas trebaju Uskrs da bi im se napunile i da bi evangelizirali nevjerne. Ali Isus nije zapovjedio da nevjernike pozivamo u crkve, nego da idemo u svijet pozivati ljude k Njemu (evangelizacija) i učiti ih svemu što nam je zapovjedio (crkva). A niti su se apostoli služili poganštinom da bi zadobili nekoga za Krista.

Unatoč tome što vam religiozni vođe diljem svijeta govorili, Uskrs nije kršćanski blagdan.

Kristovi sljedbenici ne trebaju određeni dan u godini da bi slavili Kristovo uskrsnuće; sila uskrsnuća je u njima samima po Duhu koji je uskrsnuo Isusa. A koji će uskrsnuti i vas AKO prebiva u vama.

„A ako Duh onoga koji je uskrisio Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji je uskrisio Krista od mrtvih oživjet će i vaša smrtna tijela putem svoga Duha, koji prebiva u vama.“ /Rimljanima 8,11

Više na linku